Nepravda u fokusu umjetničkog rada

Dugotrajna ekonomska kriza u Hrvatskoj i u Europi izmijenila je društveni i politički život, izazvala jačanje ekstremne desnice, erodirala povjerenje u socijaldemokraciju i uzrokovala pojavljivanje radikalno ljevičarskih pokreta te je pokrenula reakciju, rasprave i odgovore u širokom području humanističkih znanosti pa tako i u umjetnosti. Namjera nam je istražiti kako lokalni umjetnici reagiraju na cijeli niz društvenih nepravdi, od ekonomskih nejednakosti, politika štednje, fleksibilizacije tržišta rada, pojave prekarijata pa sve do spolne, nacionalne i klasne diskriminacije. Zanima nas kako umjetnici u svojim radovima pristupaju takvim temama, na koji način se o njima raspravlja i o čemu ovisi utjecaj njihovog djelovanja na društvo, odnosno, u kojoj je mjeri utjecaj umjetnosti moguć.

Radionica Fokus Grupe (Iva Kovač i Elvis Krstulović), galerija Greta, 2012. u sklopu programa Mikropolitike, kustoskog kolektiva [BLOK]

Umjetnička događanja u ovakvim su prilikama postala mjesta refleksije koja se bave ogromnom nezaposlenošću, nepravdama na tržištu rada, te utjecajem ekonomskih potresa na ljude. Egzistencijalna tjeskoba prosječnog građanina ogleda se u galerijama, javnim prostorima u kojima se artikulirano progovara o neposrednim posljedicama dominantnih politika koje djeluju sistemski i modificiraju živote pojedinaca.
Zagrebačka publika je imala priliku suočiti se sa spomenutim temama na izložbi “Neradnici” umjetnice Veronike Bauer, koja je trajala od 15. do 25. studenog 2013. u Galeriji VN. Umjetnica je preuzela simbole radništva i radničkog dostojanstva te ih prilagodila sadašnjem trenutku. Snimku tipkovnice, glavnog oruđa današnjeg prekarnog ne/radnika, učinila je instrumentom s Internacionalom kao glazbenom kulisom. Zastava, skrojena od dijelova starih radničkih uniformi, postavljena je posred galerije kao svojevrsni spomenik, ne samo novom radniku nego i industrijskom kojemu je dostojanstvo oduzeto mutnim privatizacijama, izostalim plaćama te osobito nedostatkom solidarnosti. Kroz izložbu Veronike Bauer susrećemo dvije najugroženije skupine radnika: prekarne intelektualce, vječne volontere bez prava na radno vrijeme i naknadu od koje mogu dostojanstveno živjeti i nekoć slavljene pripadnike radništva kojeg se nove strukture pokušavaju riješiti. Za razliku od medijskih napada na tvorničke radnike, često prikazane kao neradnike koji ne razumiju nova pravila igre i predstavljane kao teret društva, reakcija tih istih medija na fleksibinu intelektulanu radnu snagu, zamagljena nazivom freelancera, ostavlja dojam pozitivnog izbora, unatoč svim nesigurnostima koje donosi takav način života.

Fokus Grupa, portret

U isto je vrijeme u prostoru Galerije Nova umjetnica Milijana Babić izložila svoje dvogodišnje istraživanje koje se bavilo odnosom između potencijalnih poslodavaca i žene/radnice. Rad na projektu uključivao je osobno javljanje na oglase za nižekvalificirane osobe, obavljanje poslova čišćenja, prodaje, raznošenja letaka i sličnih, kojima je umjetnica potvrdila negativne stereotipove tržišta rada. U svom je radu “Tražim posao” izložila samu sebe, za razliku od Siniše Labrovića koji je u susjednom prostoru Showrooma Galerije Nova organizirao i snimao razgovore za posao privremenog čuvara izložbe unutar projekta “Posao”. U jednoj je ulozi ujedinjena osoba umjetnika koji oblikuje rad unutar prostora galerije i poslodavca-umjetnika na privremenoj i zapravo prividnoj poziciji moći. Prilikom biranja kandidata za “posao galerijskog čuvara” kriterij je bio izabrati pojedinca kao paradigmu nezaposlenog, izrabljivanog čovjeka pogođenog krizom. U takvom se kontekstu neizbježno postavlja pitanje koliko je kandidat kao sudionik rada uključen kao aktivni subjekt ili je pasivno postavljen kao objekt unutar umjetničkog rada i time dodatno eksploatiran. Pozitivna je okolnost da je u ovom slučaju odabrani čuvar adekvatno plaćen, zato što njegov posao nije bio samo čuvanje izložbe već je u umjetničke svrhe postao ilustracija trenutnog stanja. Tijekom izložbe je prema konceptu Vesne Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK organizirana tribina “Od umjetnosti rada do rada umjetnosti” na kojoj se postavilo pitanje legitimnosti visine njegove plaće. Iznesen je stav prema kojem tolika plaća za obično čuvanje galerije ne može biti opravdana i daje krivu sliku o uvjetima koji vladaju u umjetničkim djelatnostima u razdoblju ekonomske krize. Ovdje su ipak prisutna dva odvojena problema – jedno je problem primjerenog plaćanja galerijskih čuvara i općenito aktera u kulturi na svim razinama, a drugo je pitanje predstavljanja ekonomski osjetljivog i ranjivog položaja nezaposlenog te ide li to predstavljanje dalje od običnog potvrđivanja postojeće situacije. Činjenica je da se izabrani čuvar našao u njemu nepoznatom kontekstu umjetnosti i pasivnoj poziciji koju zarada na projektu teško može iskupiti.

Veronika Bauer: Izložba “Neradnici”, Galerija VN, Zagreb, 2013.

Pozitivni primjer tematiziranja rada aktera u kulturi (koji u današnje vrijeme sve više pripadaju skupini kulturnih prekarnih radnika) je radionica “Umjetnički ugovor kao umjetnički manifest “ u kojoj se pokušalo istražiti sve posljedice umjetničke proizvodnje i njene kontrole na konkretnom primjeru promišljanja umjetničkog ugovora. Radionicu su 2012. godine vodili umjetnici Iva Kovač i Elvis Krstulović (Grupa Fokus) koji konstatiraju da je i umjetnost kojoj je u središtu proces, a ne objekt, pod utjecajem umjetničkog tržišta i da je cijena umjetničke “robe” uvjetovana statusom koji uživa pojedini umjetnik. Time su otvorili široku temu odnosa između ekonomije i umjetnosti pa tako i trenutnog prekarijata u području kulture.

Veronika Bauer: Izložba “Neradnici”, Galerija VN, Zagreb, 2013.

Usprkos namjeri već spomenute tribine da sagleda širi kontekst “društvenih uvjeta koje umjetnost iziskuje i konfigurira svojom praksom” rasprava se zadržala na projektu Siniše Labrovića Posao s fokusom na poziciju izabranog kandidata čija se situacija problematizirala unutar rada. Osnovni prigovor radu bila je viktimizacija subjekata, bez obzira što neki od sudionika projekta, pa tako i izabrani čuvar, nisu pristajali na takvu kvalifikaciju njihove uloge u projektu. Razlozi ovakvog smjera interpretacije mogu se naći u izrazito teškoj životnoj situaciji pojedinih kandidata i poziciji moći koju je zauzeo umjetnik kao poslodavac. Za raspravu o takvim i sličnim umjetničkim projektima nužno je utvrditi način na koji sudionici mogu biti aktivni i spremni izbjeći poziciju žrtve i objektivaciju te koje su granice umjetničke, kustoske i producentske odgovornosti. Za vrijeme trajanja projekta većina kandidata za posao je vrlo spremno govorila o svojoj poziciji unutar i izvan sistema tržišta rada, to nije bila homegena skupina već pojedinci i pojedinke s kojima se razgovaralo, raspravljalo i surađivalo, a sam proces rada izgledao je aktivnije nego gotova i prezentirana produkcija.

Veronika Bauer: Izložba “Neradnici”, Galerija VN, Zagreb, 2013.

Ovaj se Labrovićev rad razlikuje od većine ranijih u kojima je, poput Milijane Babić, uglavnom izlagao sebe kao glavnog protagonista. Upustio se u realizaciju projekta koji je uključivao veliki broj sudionika (više od 70) i suočio s Veronikinim “neradnicima”, otpuštenim radnicima propalih firmi i mladim ljudima koji se teško snalaze u novim uvjetima fleksibilizacije tržišta rada. Za razliku od Galerije VN gdje su protagonisti bili zaštićeni simbolima i umjetničinom interpretacijom, u Showroomu su snimljeni i predstavljeni imenom i prezimenom. U činu inverzije umjetnik, iako i sam prekarni radnik u kulturi, našao se na vrlo izloženoj poziciji u kojoj do izražaja dolazi antagonizam između radnika i poslodavca.

Umjetnik koji zakorači u područje ekonomskog, socijalnog, aktivističkog i angažiranog u umjetnosti treba biti posebno voljan obrazložiti šire implikacije vlastitog rada. Pozicioniranje rada nužno je u situaciji kada se rad otima kontroliranom okruženju galerije čime se pokazuje odgovornost umjetnika koja stoji nasuprot defanzive, eskapizma i mirenja sa sistemom. Tako primjerice Santiago Sierra, izbjegavajući upućene mu kritike, odlazi u krajnost, ne pokušava objasniti svoj radikalni pristup umjetnosti te se imobilizira stavom da umjetnost ne može ništa promijeniti. Bez obzira na prisutnu svijest o otvorenim pitanjima društva u njegovim radovima, takva izjava poništava bilo kakav argument koji bi mogao opravdati brutalnost njegovih postupaka i isključuje ga iz rasprave o alternativama kapitalizmu. Razlog zašto ga se tako često spominje u osvrtima na suvremene umjetničke prakse je to što je njegov rad, koji je ekstremni primjer sustavnog eksploatiranja radnika kao sudionika umjetničkih projekata, podržan od utjecajnih svjetskih galerija. Njegov rad izdvaja društveni problem, interpretira ga unutar galerijskog prostora i potom ga napušta odričući mu mogućnost transformacije, ulogu toliko potrebnu umjetnosti koja se bavi osjetljivim temama. Sierra svojim radom potvrđuje stanje stvari i sistemske proturječnosti kapitalističkog sustava, ne ide dalje od ocrtavanja problema te ga, štoviše, perpetuira. Umjetniku, koji pristupa ljudima obilježenima patnjom, nedorečenost u objašnjenju vlastitog rada ne bi smjela biti opcija.

Marko Marković, dobitnik nagrade Radoslav Putar, 2011.  za rad Uzorno odijelo (iz arhiva Galerije Galženica)

Jedan od komunikacijski ograničavajućih faktora u umjetnosti jest činjenica postojanja specifične galerijske publike kod koje je prisutna doza zatvorenosti, a pokušaji umjetnika da izlože određeni problem uglavnom ne rade iskorak iz okvira art scene. Charles Esche u tekstu “Unutar kapitalističkog okvira” citira Vita Acconcija koji svrhu galerija vidi u okupljanju ljudi izvan uskog kruga posjetitelja, ali i u mogućnosti utjecaja na zajednicu. Iako je Acconci o ovoj temi govorio još 1980. godine, svaki pokušaj oživljavanja didaktične funkcije umjetnosti još uvijek je aktualan.
U ovom je kontekstu nužno izdvojiti umjetnički rad Andreje Kulunčić koja putem svojih radova otvara komunikacijske kanale i koristi ih kao alate za ostvarivanje demokracije u društvu. U radovima poput “1 Franak = 1 Glas” i “Bosanci van!” nastoji dati glas onima koji su isključeni iz društvenog dijaloga. Suradnici u projektima osnažuju se u politički subjekt i tako pokazuju stvarne odnose moći u društvu. U njenom radu ključno je izbjegavanje objektivacije sudionika, obično pripadnika marginalizirane društvene skupine/manjine koja je iz različitih razloga isključena iz političkog života i pripadajuće mu hegemonijske kulture. Svojim pristupom Kulunčić na vidjelo iznosi konflikte unutar društva koji kroz interpretativni okvir francuskog filozofa Jacquesa Rancičra ukazuju na antagonizme i odnose moći u društvu. Umjetnički proces Andreje Kulunčić evocira Rancičrovo obrazloženje demokracije kao sukoba koji odrađuju emancipirani politički subjekti. Za razliku od umjetnosti koja pretpostavlja da postoji zajednički jezik i stoga funkcionira unutar statusa quo, umjetnost Andreje Kulunčić proizvodi otpor. To je ujedno razlog zašto se takva umjetnost ne može nazvati relacijskom, kako su je opisivali neki kritičari. Kao što naglašava Claire Bishop, relacijska umjetnost je usmjerena isključivo na interpersonalnu komunikaciju u kojoj politički aspekti izostaju. Primjer takve umjetnosti je rad Rirkrita Tiravanije koji svojoj publici kuha povrće s curryjem unutar galerijskih prostora i naglašava komunikaciju između posjetitelja, zanemarujući političku dimenziju rada.

Naslovnica knjige o radu Andreje Kulunčić, Umjetnost za društvene promjene, MAPA, lipanj 2013.

Na ovaj način angažirana umjetnost galerijskoj publici često prikazuje dokumentaciju početka ili rezultata umjetničke akcije i obično je povezana sa složenijim projektom koji uključuje društveni angažman potpomognut estetskim okvirom. Ona uglavnom teži dugoročnim pozitivnim utjecajima i karakterizira je nepredvidivi odnos prema protagonistima izvan kulturno-umjetničkog kruga te se razlikuje od kontroliranog okruženja radova relacijske umjetnosti. Za razliku od relacijske umjetnosti koja u trenutku izlaganja rada “stvara trenutačnu zajednicu promatrača-sudionika”, ovako angažiranoj umjetnosti cilj je pokrenuti zajednicu impulsom iniciranim umjetničkim radom i djelovanjem okupljenih aktera.

Primjer građanskog aktivizma koji je potpomognut estetskim okvirom je performans Marka Markovića “Uzorno odijelo”, jedan od uspjelijih radova vezanih uz temu radnika i primjer aktivnog sudjelovanja pojedinaca koji su zahvaćeni nekim društvenim/ekonomskim problemom. Umjetnik je u rad uključio radnike Dalmacijavina i splitske tvornice tekstila Uzor te je postao dio prosvjeda, jedan od aktera već postojeće borbe za prava radnika.

Umjetnik ipak nije političar niti socijalni radnik. Jednom kada projekt završi, pogotovo tako kompleksan kako ih običava raditi Andreja Kulunčić, ostaje na lokalnoj zajednici, samoupravi ili institucijama socijalne države da preuzmu ponuđene alate i nastave rad na postavljenim temeljima. Kako je uglavnom riječ o kompleksnom i višeslojnom problemu unutar društva, umjetnik ili voditelj projekta nije odgovoran ukoliko se nakon završetka faze produkcije i realizacije projekata alati ne nastave koristiti. U medijima se također često dovodi u pitanje motivacije angažiranih umjetnika. Ukoliko rad zaista uspijeva aktivirati protagoniste i proširiti svijest o određenom problemu, a ne postoji neki drugi razlog manjkavosti rada, optužbe kako je riječ o samopromociji i dobitku na tuđoj nevolji nisu opravdane. Afirmacija umjetniku omogućuje jednostavniju realizaciju novih projekata i ulaganje u nove alate angažmana usmjerenog prema ugroženim skupinama.

Andreja Kulunčić, 1 Franak = 1 Glas, 2007 – 2008

Na umjetniku je da odluči kako pristupiti aktualnoj društvenoj situaciji. Jedan je od načina solidarnost i sinergija djelovanja na različitim područjima društvenosti što uključuje povezivanje s organizacijama civilnog društva i aktivističkim skupinama. Rancičre kaže kako promijenjene okolnosti proizvode drugačiju umjetnost i primjećuje kako se uslijed tih promijenjenih okolnosti sve više umjetnika odlučuje na stvaranje neumjetnosti. Umjetnici imaju potrebu izaći iz muzeja, a da pritom ne izađu iz umjetnosti. Iako kultura danas, Budenovim riječima, više nije “automatski sinonim za negaciju, opoziciju, subverziju, refleksiju, ukratko za dimenziju socijalne, ideološke i političke kritike kao što je nekoć bio slučaj”, uslijed neefikasnosti sistema njen transformativni utjecaj je ojačao.

Metode transformacije umjetnosti mogu biti različite, a jedna od takvih metoda je prisutna u spomenutim radovima i sastoji se od pokušaja emancipacije promatrača u aktivnog sudionika koji je uključen u umjetnički proces, odnosno, registriran je kao pojedinac koji ne ignorira stvarnost. Upravo je to mjesto na kojem postaju vidljivi politički potencijali umjetnosti. Prema Rancičru umjetnost time izbjegava reprezentaciju prisutnu u umjetničkim djelima slično kao što u procesu političkog poništenja reprezentacije emancipirani pojedinci djeluju demokratski i zaobilaze trenutno političko uređenje (izbornu demokraciju u korist zajednice koja direktno djeluje). U takvim djelima uključeni ljudi raspravljaju o vlastitim problemima (kao što je slučaj u radovima Andreje Kulunčić ili u spomenutoj radionici Grupe Fokus) kao zajednica koja otvara neke nove mogućnosti i odnose. Rancičre naglašava da umjetnici ne žele nužno ukazati na postojeće društvene odnose već “… it might be that the loss of their illusions leads artists to increase the pressure on spectators: perhaps the latter will know what is to be done, as long as the performance draws them out of their passive attitude and transforms them into active participants in a shared world.” Umjetnicima nije dovoljno samo ukazati na postojeće stanje upravo zato što nije nužno da takva umjetnost potiče na djelovanje.

Nemoguće je predvidjeti koliko umjetnost može utjecati na buduće društvene promjene. Iako se u različitim konfiguracijama umjetničkih formi stvaraju zasade drugačijeg iskustva, možemo zajedno s Rancičrom zaključiti da su za bilo kakve transformacije društva potrebni aktivna zajednica i emancipirani pojedinci.

Martina Kontošić i Renata Šparada (tekst je, uz dozvolu, prenesen iz časopisa Kontura)