Arhitekt graditelj

Predstavljanje knjige “Grad Split i arhitekt Ante Kuzmanić”  prof. Ante Kuzmanića, prof. Vedrana Mimice i dr.sc. Sanje Matijević Barčot, održat će se večeras, 14. prosinca 2018. u 19 h u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu,Trg braće Radić 7 (Palača Milesi). 

Knjigu će predstaviti prof. Neno Kezić, prof. Vedran Mimica, dr. sc. Sanja Matijević Barčot i  prof. dr. sc. Darovan Tušek.

Zvonimir Barišin: Gašenje požara u naselju Kila, 2017.

” Arhitekt graditelj

Jedno od obilježja današnjeg društva je potreba za redefiniranjem pojmova.

Primjerice kultura, koji je jedan od temeljnih identifikacijskih pojmova suvremenog društva, bila je riječ godine američkog rječnika Merriam Webster 2014.
Rječnik istovremeno nudi šest potpuno različitih definicija i uporabe pojma, s isto toliko dodatnih podvarijanti, od uzgoja mikroba do sinonima za osobni razvoj kroz intelektualno i estetsko usavršavanje.

Slično je i s pojmom arhitektura, koji danas označava potpuno različita područja, gdje ne govorimo o razlikama različitih škola ili osobnog pristupa, već različitim disciplinama: od parametarskog dizajna do društveno angažiranih formi, kojima je eventualno zajednička fizička pojavnost konačnog proizvoda u prostoru, ali ne nužno.

Ono što je zapravo centralno pitanje koje proizlazi iz pitanja definicije arhitekture, je uloga koju arhitekti imaju u današnjem društvu, ili bolje reći kojoj ulozi trebaju težiti.

Hrvatski prostor je posljednjih godina bio zanimljiv uglobalnoj diskusiji oko ovog pitanja, jer su ekonomske i političke okolnosti omogućile nastajanje pojedinačnih arhitektonskih praksi, koje su se u potpunosti uključile u transformacijske procese društva.

Dio scene, gdje se Ante Kuzmanić potvrdio kao jedan od ključnih protagonista, se nije ograničio unutar tradicionalnog područja projektiranja, već je proširio svoje djelovanje izvan njega.

Pozicija u kojoj arhitekt utječe na širu društvenu zajednicu od profesionalne i akademske, izjednačena je s pozicijom javnog intelektualca.  U hrvatskom kontekstu ova definicija nije potpuno precizna iz dva razloga.

Prvi je da u Hrvatskoj ne prevladava takva klima u kojoj bi netko bio utjecajan kad bi ga se proglasilo intelektualcem.
Utjecaj javne riječi u Hrvatskoj je ograničen.

Drugi je da ovaj termin pretpostavlja posredničku i pasivnu poziciju kritičara, dok je u slučaju Ante Kuzmanića njegova društvena pozicija aktivna.

Primjereniji termin za osobu koja sudjeluje u izgradnji društva bio bi graditelj, a materijal u kojem gradi je društvo.

Govoreći o ulozi arhitekture na kongresu AIA 2016., Rem Koolhaas je rekao da najveća vrijednost arhitekture u budućnosti možda neće biti niti sama arhitektura.
Jezik arhitekture postao je osnova za opisivanje ostalih društvenih fenomena i procesa, gdje se pojedino mjesto više ne bi doživljavalo u obliku zgrada, već u formi znanja i strukture društva.

‘Rođen, živi i umrit će u Splitu’, rečenica je kojom se Ante Kuzmanić svojedobno opisao u jednoj biografiji. 

Ovaj odnos prema splitskom prostoru istovremeno objašnjava i njegov stav o arhitekturi, kulturnom okruženju i koju ulogu treba igrati u njemu i prirodno ga je usmjerio u poziciju aktivnog protagonista promjena 1990-tih.

Tradicionalna akademska biografija izostavila bi epizodu s transformacijom Konstruktora, no radi se o jednom od značajnijih trenutaka njegovog rada koji ilustrira poziciju aktivnog sudionika.

Kao i ostali veliki sustavi, Konstruktor se zatekao u problemima tranzicijskog vremena, gdje se Kuzmanić, tada zaposlen u projektnom dijelu firme, uključuje u proces privatizacije cijele grupacije pa je neko vrijeme projektant i jedan od suvlasnika cijele grupacije.

Kratko razdoblje dioničara nije Antu Kuzmanića pretvorilo u svojevrsnu hrvatsku varijantu Johna Portmana.
Ante je, naime, vrlo brzo izašao iz vlasničke strukture građevinske firme i nastavio rad u projektnom uredu.
No iz tog razdoblja Ante je zadržao sposobnost istovremenog operativnog i kreativnog djelovanja, odnosno menadžerskog rada i projektantske prakse.

Projekti oko kojih je okupio grupu izuzetnih arhitekata (Rako, Radonjić, Robert i Joško Plejić, Širola, Marasović) u čisto poslovnom smislu trebali su održati firmu na životu, no istovremeno su to bila jedna od najboljih ostvarenja suvremene hrvatske arhitekture.

U tom periodunastaju projekti samostana Službenica milosrđa, škole u Stobreču, bolnice u Novoj Bili te započinje dugogodišnji rad na obnovi zračne luke Dubrovnik.

Za Antu Kuzmanića arhitektura je disciplina definirana činom gradnje, u kojoj se bilo kakva simbolička komponenta može manifestirati samo kao dio funkcionalnog i racionalnog rješenja.

Jedan od projekata koji to pokazuju je spomenik Draženu Petroviću u Šibeniku. Spomenik ima skulpturu, koju potpisuje Kažimir Hraste, no njegov središnji dio je košarkaško igralište.

Ovaj pristup spomeniku podsjeća na Hertzbergerovo čitanje arhitekture, koju on vrednuje kroz njenu sekundarnu upotrebljivost, kada primjerice ističe kvalitetu stupova Sv. Petra u Rimu, jer se na njihovoj bazi može sjediti.

Prostor palače, u kojem Hertzberger vidi potvrdu svoje teze o uspješnom razdvajanju forme od sadržaja, istovremeno je i kulturno okruženje u kojem Ante Kuzmanić radi.
U njemu je moguće održati samo one dijelove projektakoji su apsolutno neophodni jer je intenzitet lokalne energije takav da se projekt počinje mijenjati i prije nego je završen.

Iz toga logično proizlazi i naglasak na inženjerskoj komponenti projekta jer je sam oblik nedovoljno snažan da bi bio održiv.

Projekt Bačvica, koji je Ante Kuzmanić radio sa Širolom, je negativna manifestacija iste energije koja je od palače napravila grad.
Od nastanka do danas projekt je doživio brojne pregradnje, što je Ante Kuzmanić u jednom razgovoru pripisao splitskom mentalnom sklopu.

Treba reći da su negativne pojave u splitskom prostoru u većoj mjeri posljedica nestanka planerskih institucija koje su, paradoksalno,do 1990-tih bile među najrazvijenijima u državi.

Problem njihovog gašenja nije bio samo u nedostatku strateškog planiranja i kontrole prostora, već u nestanku kvalificiranih planera.
Bez institucija koje se bave planiranjem, planiranje postaje izumrla disciplina.

U takvom kontekstu pojavila se inicijativa za osnivanjem studija arhitekture i urbanizma.
Ante Kuzmanić početkom 2000.-ih prelazi na Građevinski fakultet u Splitu, gdje sudjeluje u osnivanju studija arhitekture, s Davorom Tušekom, Ivanom Šverkom i Robertom Plejićem.

Fakultet je ponudio odgovor na nestanak strateškog promišljanja grada sa sadržajnom orijentacijom naplaniranje obale i zaštitu graditeljske baštine, baveći se primarno temama mediteranskog prostora i načina kako se aktivno može sudjelovati procesima koji se u njemu događaju.

U osnovi, pozicija aktivnog društvenog sudionika, koju je Ante Kuzmanić uvijek zauzimao, određuje arhitekturu kao temeljni dio lokalne kulture, u širem značenju ovog pojma.

Kultura nije ograničena na umjetničko djelovanje, već označava ukupnu cjelinu vrijednosti, predodžbi i praksi koji čine životjedne skupine, gdje kultura predstavlja identitetsku referencu.

Jean Nouvel je svojedobno rekao da je arhitektura okamenjena kultura, sugerirajući vrlo jasnu projekciju lokalne kulture na izgrađenu formu.

No ovaj odnos nije statičan i jednosmjeran, način na koji gradimo, istovremeno oblikuje kulturni prostor u kojem se arhitektura događa, koji uključuje sve segmente arhitektonske produkcije, gdje estetska komponenta ne zauzima centralno mjesto.

Reduciranje arhitekture samo na estetsku komponentu bilo bi pogrešno, jer bi smanjilo područje njenog utjecaja.

Bez obzira na dinamiku društvenih i tehnoloških promjena, arhitektura ostaje u središtu društvenih silnica, čiji utjecaj direktno zavisi o širini djelovanja i otvorenosti pristupa.

Opus Anta Kuzmanića vrlo jasno ilustrira ovu poziciju arhitekture.”

Saša Randić (iz predgovora knjige)