Berlinčani protiv investitorskog Golijata
Unatoč snijegu koji je gusto i neprestano padao ledenog ponedjeljka krajem prošle godine, kafić u Friedrichshainu, ušminkanoj, nekoć radničkoj četvrti nekadašnjeg istočnog Berlina, bio je popunjen. U sasvim običnom kafiću, koji je inače ponedjeljkom zatvoren, okupili su se mahom ljudi u srednjim godinama kako bi poslušali što im ima reći Carsten Joost, arhitekt i svojevrsno zaštitno lice berlinske urbane inicijative Mediaspree Versenken, koja artikulira mišljenja i zahtjeve građana Berlina u vezi prostorne politike, investicijskih projekata koji uključuju gradnju i, općenito, promjene u tkivu grada. Mediaspree Versenken je berlinsko Pravo na grad, recimo to tako pojednostavljeno: ciljevi, pa i metode su im vrlo slični, dok je kapital u igri neusporedivo veći pa time i pritisak koji investitori rade na gradske vlasti.
Ponedjeljak je dan kada Mediaspree Versenken održava redovite sastanke, informiraju svoje stalne podržavatelje o novostima i zajedno planiraju na čemu će raditi ili sa svojim radom upoznaju novozainteresirane, kao ovog ponedjeljka. Suradnja s građanima i informiranje o tome što se u gradu sprema jedna je od njihovih dviju glavnih aktivnosti. Druga je pregovaranje pa i pritisak na investitore i gradske vlasti. Joosta je ovoga puta pozvao vlasnik kafića. Nakon što je u sat vremena prošao kroz petogodišnji rad inicijative, uslijedila je rasprava. Posjetitelji uglavnom odobravaju ono što Joost i suradnici rade, neki predlažu nove akcije, neki smatraju da nisu dovoljno borbeni, drugi da nikakva borba nema smisla jer je Berlin u prevelikim dugovima i gradskim vlastima očajnički trebaju ulaganja pa neće htjeti pregovarati s građanima… Upravo je besparica – odnosno bankrot, kako bi se točno trebalo nazvati financijsko stanje u kojem se našao Berlin sa 60 milijardi duga – potakla veliki investicijski projekt na koji su građani reagirali udruživši se u inicijativu o kojoj Joost neumorno, ali nimalo fanatično govori svakoga ponedjeljka. I pokazalo se da gradska vlast itekako osluškuje što građani misle. No, tek nakon što su ih građani na to prisilili.
Priča ide ovako: nakon pada Berlinskog zida, zapuštene četvrti Friedrichshain i Kreuzberg, smještene uz obalu rijeke Spree, našle su se u centru grada. Friedrichshain je bio s istočne strane zida, a Kreuzberg sa zapadne, a naseljavalo ih je uglavnom siromašnije stanovništvo. Zapadna Vlada je propisala niske stanarine za to područje kako bi se privukli stanari tako da su tu živjeli uglavnom imigranti, a još 2006. godine 31.6% stanovnika nije imalo njemačko državljanstvo. Ni obala rijeke, na kojoj su nekoć bili smješteni industrijski i skladišni objekti, nije bila baš razvijena nakon što je poslije Drugog svjetskog rata dobar dio toga porušen. S vremenom su se uz obalu razvijali različiti, više-manje privremeni načini korištenja preostalih napuštenih industrijskih prostora iz 19. i 20. stoljeća – naseljavala ih je alternativna kulturna scena, ugostiteljski objekti i tome slično. Paralelno s tim je gradska uprava počela razvijati projekt ”urbane obnove” tog područja koje je s padom Zida postalo iznimno vrijedno. To je bilo u skladu s ”politikom rasprodaje” bivšeg ministra financija Berlina, SDP-ovog političara i ekonomista Thila Sarrazina, istog onog koji se prošle godine proslavio (i ”proslavio” nije nužno ironično rečeno, jer je dobio veliki broj pristaša) rasističkom knjigom “Njemačka uništava sama sebe“, u kojoj upozorava na prijetnju njemačkom napretku koja dolazi od neobrazovanih, nezaposlenih i neintegriranih mahom muslimanskih useljenika. Sarrazin ni prije te kontroverzne knjige nije bio omiljen u Berlinu, gradu u kojemu živi, jer je njegove stanovnike nazivao lijenima i nemotiviranima za rad, za što je okrivljavao politiku raznih državnih subvencija u tome gradu. Njegova je teza bila da u nekretninama u vlasništvu grada leži veliki potencijal za ekonomsku eksploataciju i popunjavanje rupa u gradskom proračunu. Ta ideja masovne privatizacije je očigledno zaživjela za područje uz rijeku Spree.
*kompjuterska simulacija projekta Medaispree
Projekt se upravo sastojao uglavnom u tome da se proda zemljište koje je mahom u vlasništvu grada i uskoro je postao poznat pod nazivom Mediaspree, jer su tu namjeravali smjestiti dobar dio medijske i telekomunikacijske industrije – npr. sjedište MTV-a, Viva-e, Universal Musica. Svoj su projekt reklamirali upravo takvim popkulturnim referencama – ”Želimo privući mlade i atraktivne stanare koji gledaju MTV i mogu se definirati kao ‘seksi’”. Takva marketinška strategija nije mogla naići baš na najbolji odjek u kvartu u kojem žive studenti, umjetnici, skvoteri, pankeri i imigranti, bez obzira što se struktura stanovništva u zadnjih dvadeset godina mijenjala kako su se kvartovi uređivali.
Obuhvat projekta je 180 hektara, koji se rasprostiru duž 3.7 kilometara duljine uz obje obale rijeke. Ta je ogromna površina podijeljena na 50 parcela. Tu bi se trebali naći različiti sadržaji – sjedišta velikih firmi, stambene zgrade, poslovni prostori… Investicija se procjenjuje na iznos između 3 i 5 milijardi eura. Radi se o jednom od najvećih investicijskih projekata u Berlinu od pada Zida, a tamo je konkurencija u zadnjih dvadeset godina barem velika. Mediaspree nije investitor ili korporacija, već zapravo neka vrsta brenda tog projekta koji okuplja različite, veće i manje investitore, vlasnike zemljišta, građevinske tvrtke i funkcionira kao ”info centar” za različite interesne grupe uključene u projekt, ali se istovremeno brine i o lobiranju za projekt unutar struktura vlasti te o imidžu projekta kako bi zadobili građane na svoju stranu. S gradskom vlašću je išlo vrlo lako, bez obzira što je riječ o koaliciji socijaldemokrata i Lijeve stanke, proizišle iz bivše istočnonjemačke komunističke partije, pa bi se očekivalo da će biti socijalno osjetljivi. No, i jedni i drugi su bili jasni: investicije su potrebne. Tako su se lijevo orijentirani građani našli na suprotnim stranama s onima koje su svojim glasovima doveli na vlast. Glavni argument političarima su bila radna mjesta koja bi se otvorila s Mediaspreeom, pri čemu su spekulirali o 20 do 40 tisuća novih radnih mjesta. Projekt su proglasili i javno-privatnim partnerstvom, po nama poznatim receptom: privatna gradnja i privatna zarada, a javna sredstva za financiranje infrastrukture – ulice, mostovi, rasvjeta… No, s građanima nije išlo baš tako jednostavno.
Stanovnici Friedrichshaina i Kreuzberga brzo su zaključili da će realizacija Mediaspreea promijeniti njihove kvartove i dovesti im nove, ”seksi” susjede, zbog čega će se dići stanarine pa će dobar dio njih morati potražiti jeftinije mjesto za stanovanje. Upravo kao što se prethodno dogodilo u drugim berlinskim četvrtima koji su prošli kroz takozvanu revitalizaciju, odnosno gentrifikaciju. Kada je projekt prezentiran, shvatili su i da će se privatizirati dotadašnji javni prostor, jer je planirana gusta i visoka gradnja, i to na samo deset metara od rijeke. Počeli su se samoorganizirati 2006. godine, i to tako što su prvi sastanak održali ljudi iz LGBT zajednice. Tada je nastala inicijativa Mediaspree Versenken, u kojoj se s vremenom Carsten Joost ”nametnuo” kao svojevrsni vođa otpora projektu.
*Carsten Joost, “vođa” građanske inicijative Mediaspre Versenken
Joost je nakon studija arhitekture u Frankfurtu radio u uredu Alberta Speera mlađeg (da, sina Hitlerovog glavnog arhitekta), a onda se prije više od desetljeća preselio u Berlin. Povremeno radi u struci, ali najviše volontira u različitim građanskim inicijativama koje su usmjerene na urbano planiranje. Primjerice, zalagao se da Palast der Republik, zgrada iz sedamdesetih u kojoj je bio smješten parlament nekadašnjeg DDR-a i razni kulturni programi, bude mjesto različitih kulturnih praksi, ali je na kraju srušena. Za svoj višegodišnji angažman u Mediaspree Vesenken, kaže, ne dobiva nikakav honorar. Uz razne akcije koje su do sada proveli (npr. organizirali su prve berlinske demonstracije u rijeci Spree, kada su na raznim plastičnim rekvizitima plutali i onemogućili prolaz brodu na kojem su predstavnici Mediaspreea prezentirali svoj projekt potencijalnim investitorima) njihov najveći uspjeh do sada jest što su se prikupljanjem dovoljnog broja potpisa stanovnika distrikta Friedrichshain-Kreuzberg izborili za raspisivanje referenduma. Imali su samo četiri tjedna do referenduma, i u to su vrijeme na sve moguće načine informirali građane o čemu se radi, da bi se na kraju na referendumu čak 87 posto glasača izjasnilo protiv Mediaspreea takvog kakav je trebao biti realiziran. Jer, Mediaspree Versenken se ne zalaže protiv izgradnje uopće, već prvenstveno protiv izgradnje tako blizu rijeci (traže minimalno 50 metara slobodne zone uz rijeku), protiv izgradnje nebodera (planirane su zgrade više od 100 metara dok je njihov zahtjev da se visina ograniči na 22 metra, što je i inače dozvoljena visina u Berlinu) i protiv gradnje prometnog mosta preko rijeke (žele da most bude otvoren samo za pješake i bicikliste) i ti su zahtjevi bili dio referendumskih pitanja.
*Demonstracije na rijeci Spree
”Od organizacije protesta do prijedloga programa”, tako bi se nekako mogao sažeti njihov rad. Glavni cilj im je da obala rijeke bude dostupna svima. Problem je što je dobar dio zemljišta već prodan pa se procjenjuje da bi Grad koštalo oko 165 milijuna eura kada bi otkupili tih dodatnih 40 metara zemljišta od obale rijeke. No, referendum, ali i financijska kriza koja je uslijedila, zaustavili su gradnju, ali i daljnju prodaju zemljišta, a zbog negativnog imidža u javnosti, investitori su se prestali predstavljati pod ”labelom” Mediaspree. Dok prije referenduma nitko, a pogotovo ne investitori nisu bili zainteresirani za mišljenje građana, sada su ih prisiljeni uvažavati. Neki od njih Joosta nazivaju bonsai demagogom, komunističkim sanjarom i Robinom Hoodom, ali ga neki investitori isto tako konzultiraju oko toga što trebaju napraviti kako ne bi navukli bijes građana. Joost pregovara sa svakim tko je na to spreman, njegova je opcija umjerena i, moglo bi se reći, pragmatična. Sam kaže da se ne bavi fantazijama, već da nastoji biti realističan. To znači da je svjestan da se ne može sasvim zaustaviti tako veliki projekt, ali ga se može modificirati i prisiliti vlast da pristanu na njihove uvjete. Umjesto da budu tek građanska opozicija vlasti i investitorima, oni se pokušavaju nametnuti kao čuvari javnog interesa koji će participirati u donošenju odluka.
*obuhvat Mediaspree projekta
Mediaspree Versenken jedna je od nekoliko inicijativa koje su usmjerene protiv Medaspreea. Imaju isti cilj, ali su im metode drugačije. Najradikalniji među njima su Spree pirati – njih podržava i Black Block – i oni odbijaju pregovarati s bilo kim iz struktura moći i obraćaju se samo medijima i građanima, dok je Carl Joost spreman na razgovore i s investitorima i s političarima i njegova inicijativa okuplja najveći broj građana. Najsiromašniji građani su oni za koje se on najviše brine, jer smatra da će ostali već moći postići neki dogovor s tvrtkama, ali da o imigrantima nitko neće voditi računa.
Za sada je cijeli projekt u mirovanju. Nakon gradnje velike Arene O2 World, nije se išlo dalje s realizacijom plana mada se tada kada je Arena izgrađena, 2008. godine, činilo da je odlučena bitka oko toga tko upravlja gradom – interes profita ili građana. Gradnja dvorane za 17.000 posjetitelja praćena je mnogim kontroverzama i protestima građana, koji su kulminirali bezumnom odlukom da se zbog velikog ekrana koji najavljuje događanja u Areni ukloni 45 metara Berlinskoga zida. Naime, Arena je sagrađena uz blizini sačuvanih 1.3 kilometra Zida uz rijeku Spree, koji su od 1990. oslikavali umjetnici i postao je poznat kao East Side Gallery, najdulja galerija na otvorenom na svijetu. Iako je East Side Gallery zaštićena kao povijesni spomenik, uklonjeno je čak 45 metara Zida kako bi se Arenin displej mogao vidjeti i s druge strane obale rijeke te kako bi brodovi s posjetiteljima tu mogli pristajati. Arena je građanima postala simbol nehumanog urbanog planiranja, a lokalne su je novine prozvale “bezimenom Arenom” i ”NLO-om”, zbog toga što je ime njena arhitekta ostalo nepoznato, što je neobično za grad opsjednut arhitekturom. Arena je potvrdila da profitna stopa nadjačava sve ostale argumente i prava, ali to ne znači da je bitka još sasvim izgubljena.
*Arena O2
Nikolaus Bernau je arhitekt i publicist, koji uređuje rubriku o urbanom planiranju i arhitekturi u berlinskoj dnevnoj novini Berliner Zeitung. Razgovaramo u šminkerskoj zalogajnici sa zdravom hranom, jednoj od mnogih u Prenzlauer Bergu, četvrti koja je neprepoznatljiva sada i prije dvadeset godina i često se koristi kao ogledni primjer gentrifikacije. Tu točno možete vidjeti kako funkcionira kapitalizam kao sustav koji organizira društvo i koliko David Harvey ima pravo kada kaže da je kvaliteta urbanog života postala roba za one koji imaju novaca. Posljednje istraživanje pokazuje da se od 1991. do 2003. godine čak 75 posto stanovnika nekadašnjeg istočnog berlinskog kvarta ”plavih ovratnika” iselilo. Fluktuacija od 30.000 ljudi na godinu, koji su se iseljavali ili useljavali u Prenzlauer Berg, potpuno je promijenila socijalnu sliku mjesta. Danas je 85 posto stanovnika u dobi između 18 do 45 godine. Uglavnom su to obrazovani samci, parovi bez djece ili s malom djecom. Na ulici se gotovo ne mogu sresti stariji ljudi ili pripadnici ekonomski niže klase. Ako se ostvare planovi, Prenzlauer Berg efekt bi se mogao proširiti uz obalu rijeke Spree.
Nikolaus nije a priori ni za ni protiv investicijskih projekata. Svjestan je da se iza uređenih fasada krije grad u beskonačnim dugovima, s visokom stopom nezaposlenosti, da ga održavaju samo financijske injekcije iz državnog proračuna, a da je gradnja uvijek dobar pokretač ekonomije. No, s druge strane, podsjeća da je Berlin 1939. godine imao 4.5 milijuna stanovnika, da je planiran za čak šest milijuna, dok danas ima tek 3.4 milijuna ljudi i broj stanovnika svake godine opada. K tome su se devedesetih ulagale milijarde eura u novu izgradnju, što je sve skupa rezultiralo s jako puno praznog prostora (procjenjuje se da u Berlinu ima oko 100.000 praznih stanova) i Nikolaus se pita kome su uopće namijenjeni ti stanovi i poslovni prostori koji se planiraju Mediaspree projektom. Osim toga, cijeli plan smatra neekološkim, arhitektonski vrlo neinventivnim, pretjerano gustim redanjem stambenih i poslovnih blokova s nedovoljno zelenila i javnih površina. Ni Njemački arhitektonski centar se nije pozitivno izjasnio o Mediaspree: u svojoj su izjavi istaknuli da se radi o izvrsnoj lokaciji na kojoj bi trebalo ponuditi nešto građanima zanimljivije od još jednog projekta koji je orijentiran isključivo na interes investitora.
Dakle, to je mišljenje struke. Istovremeno je Carsten Joost uvjeren da će investitori morati pristati na kompromise. Investitori pak poručuju da je njihov projekt od ”prioritetne političke važnosti za grad” dok je referendum tek ”izražavanje mišljenja građana”. Negdje u sredini nalazi se vijeće općine Friedrichshain-Kreuzberg, koje je formiralo komisiju s predstavnicima svih zainteresiranih strana – investitora, gradskih vlasti, građana i struke. Ako se bude poštovala procedura, na njima bi na kraju trebala biti odluka.
