Budućnost Minerske treba biti na dobrobit svih građana

Minerska – prostor kontemplacije, mira i rekreacije. Još jedna od vojnih zona u nadležnosti DUUDI-ja, čija je budućnost nepredvidiva. Ili Minerska, prostor budućih hotela, izlaz na more golf terena smještenog preko puta novog zablaćanskog elitnog naselja.

A možda i Minerska, novi foaje tvrđave Sv. Nikole, u kojem se isprepliću gastrocentri i reprezentativne, autohtone i mediteranske suvenirnice. Prostor koji je donedavno bio nepoznat građanima i tek mu je prolaskom šetnice ostvarena mogućnost pristupa, ubrzo je postao interesantna točka raznim investitorima.

Uvala Minerska, bivša vojna zona danas je u nadležnosti DUUDI-ja

 

Smještena uz kanal sv. Ante, pomorski ulaz u grad, uvala Minerska zauzima površinu od skoro 7 ha i sastoji se od 10-ak vojnih objekata od kojih su pojedini sagrađeni još u vrijeme Austro-Ugarske vladavine, dok je 1944. započeta izgradnja skloništa za brodove.

Početkom 90-ih predana je Gradu Šibeniku na upravljanje, ali ne i u vlasništvo. Prema prostorno planskoj dokumentaciji postojeće građevine unutar bivše vojne zone Minerska mogu se zadržati, rekonstruirati i prenamijeniti za javnu i društvenu, obrazovnu, kulturnu i ugostiteljsku namjenu, ali i zamijeniti novom građevinom.

Mnogo je mogućnosti i vizija za ovaj nedorečeni i djelomično zapušteni prostor (zapušteni ukoliko promatramo same objekte koji zjape prazni), a pitanje je, kako prepoznati pravu, i da li uopće postoji pravo, finalno rješenje.

Je li arhitektura ono što će nametnuti korištenje propisujući određeni sadržaj, ili bi, u ovom slučaju svojom suptilnošću i nenametanjem trebala pružiti okvir i scenografiju za buduća događanja?

Na drugim Danima lokalnog angažmana u Šibeniku (od 23. do 25. rujna 2016.), kroz arhitektonsku radionicu u organizaciji Sobe DAŠ i Zavičajne škole na temu uvale Minerska, sudionici – članovi Sobe DAŠ i studenti pod vodstvom arhitekata Emila Jurcana i Dafne Berc, pokušali smo ispitati različite pristupe u sagledavanju tog prostora.

 

Nismo ga promatrali kroz potencijalni sadržaj jer je on promjenjiv i često stvar političke odluke. Analizom zatečenih elemenata i ispitivanjem njihovih odnosa, došli smo do iščitavanja prostora kroz četiri faze koje se mogu promatrati i kronološki – objekt/ne-objekt, infrastruktura, arheologija i megaforma.

Prva faza – objekt/ne-objekt – prepoznala je prostor Minerske kao jasno omeđen prostor s izoliranim pojedinačnim objektima unutar šume.

Uvođenjem novog elementa trijema svi prepoznati objekti povezuju se u jedan te ih se na taj način diferencira od okoline. Time je jasno određeno što je objekt, a što ne-objekt.

Postojećim vojnim objektima se na taj način daje reprezentativni sloj i natkriveni predprostor za buduću javnu namjenu. Trijemom se vodi sva infrastruktura potrebna za funkcioniranje zatečenih objekata”, opisali su elemente prve faze autori Dario Crnogaća, Ana Marasović i Iva Petrov.

Objekt/ne objekt, autori: Dario Crnogaća, Ana Marasović, Iva Petrov

 

U drugoj fazi – infrastukturi – arhitektura prelazi iz domene formi i objekata u domenu polja i infrastrukture. “Građevine postaju nebitne, više ih ne promatramo kao autonomne objekte, nego kao infrastrukturu koja ima aktivnu ulogu u prostoru, uspostavlja veze, te može primiti različite aktivnosti i promjene.

Progušćivanjem infrastrukture multipliciranjem fragmenata ravnopravno unutar zatečenog prostora, stvara se heterogeno polje bez hijerarhije, a aktivnosti se ravnomjerno šire na čitav prostor, omogućujući svakom njegovom dijelu da zaživi”, naveli su autori druge faze Marin Berović, Iva Petković i Ana Selak.

Infrastruktura, autori: Marin Berović, Iva Petković, Ana Selak

 

Djelovanje na Minersku kroz treću fazu – arheologiju – fokusirano je na isticanje struktura i elemenata svojstvenih vojnoj arhitekturi, ali i naglašavanju specifičnosti te karaktera lokacije.

Postojeće vertikalne konstrukcije, koje okružuju nekadašnja skladišta oružja i iznad kojih su se nekoć podizale mreže s lišćem kako bi hangari bili nevidljivi iz zraka, postaju glavni akcent prijedloga. Objekti se ogoljavaju do karakterističnih arhitektonskih struktura, postaju artefakti kroz koje prodire priroda, a koje natkriva mreža.

Nekadašnji prostor za dovoz i skladištenje oružja koji je građanima bio nepoznanica, skriven od pogleda izvana, postaje njihovo pribježište i zaklon. Tako Minerska danas, kao gradski rub za dokolicu i rekreaciju, kroz arheološki pristup takva i ostaje, namijenjena prvenstveno građanima.

Predstavlja mjesto bijega od gradskog života, gdje podignute mreže označavaju zaštićene zone, a ‘mimikrija’ opisuje prostor. U pogledu s mora Minerska je zaštićena povijesna kulisa kojoj jedino vrijeme samo po sebi donosi promjene”, prepoznali su autori treće faze Dino Belamarić, Mirta Friganović, Roberta Škugor i Petra Zaninović.

Arheologija, autori: Dino Belamarić, Mirta Friganović, Roberta Škugor, Petra Zaninović

 

Posljednja faza se bavi temom megaforme – objekta čiji su masa, ritam i oblik dovoljno gusti da jednoznačno i nepogrešivo stvaraju novi identitet lokacije pritom poštujući topografiju i kontekst u kojem se nalaze.

“Perimetar Minerske je prepoznat kao značajan i u prostoru iznimno prisutan element koji se u vojne svrhe koristio kao sigurnosna tampon zona radi sprječavanja širenja mogućeg požara, te radi bolje preglednosti. Megaforma oblikom prati smještaj tog perimetra i postaje element koji uvodi red u odnos Minerske s njenim zaleđem.

Osnovna jedinica megaforme je ćelija čija je namjena raznolika: stan, obrt, radni prostor i sl. Njenim umnožavanjem nastaje gustoća koja na teritoriju Minerske postaje neka druga ideja grada. Minerska se ne gleda kao prostor za sebe već megaforma ima tendenciju širenja na kanal, ali i na njegovu suprotnu obalu.

Time se pokazuje stav o Minerskoj kao dijelu cjeline kanala koji treba pripojiti svim korisnicima grada, a ne kao zasebnom teritoriju”, zaključili su autori četvrte faze Sven Belak, Marko Chiabov, Ivona Ivčević Berlengi i Marija Rupa.

Megaforma, autori: Sven Belak, Marko Chiabov, Marija Rupa, Ivona Berlengi

 

 

Svaka od četiri navedene faze drugačijim tretiranjem prostora stvara podlogu za različite korisnike i sadržaje, uz uvjet da on ostane i dalje pristupačan svima.

Kratkom anketom koju je na lokaciji proveo Bojan Mucko u vrijeme trajanja Dana potvrdilo se ono što smo pretpostavljali – ljudi koji tamo borave uvalu koriste za odmor i rehabilitaciju te se zalažu da ona i dalje ostane dostupna svima, uz minimalne intervencije koje ne bi narušile njeno dosadašnje korištenje.

Sudionici Dana lokalnog angažmana

 

Završetkom radionice, otvorena su mnoga pitanja, a kao glavno se postavlja – što dalje s prostorom Minerske? I koja je uloga nas arhitekata u svemu tome? Osim produkcije određenog rješenja, kako uspostaviti vezu s građanima, odnosno gradom, da se zajedničkim snagama dođe do najkvalitetnijeg rješenja, ne samo u vidu oblikovanja, već i korištenja i upravljanja samim prostorom te kako izbjeći najlakše rješenje koje se isprva nameće u vidu klasične komercijalizacije i turistifikacije?

Ono oko čega se svi slažemo je da budućnost prostora vojne zone Minerska treba biti kao što i sada jest – na dobrobit svim građanima grada Šibenika.

 

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.