Čija je zapravo odgovornost gradogradnja?
Savjet europskih arhitekata (Architects Council of Europe) na zajedničkom je forumu arhitektonskih udruženja CNAPPC – ACE – EFAP pod nazivom “EU – Cities Reloaded”, održanom 7. i 8. studenog 2014. u Milanu, predstavio brošuru o ulozi arhitektonske struke u promicanju odgovorne arhitekture.
Kako se sadržajno dokument poziva na niz općih mjesta i načela navedenih i u nizu ranijih povelja, agendi i politika koje se odnose na arhitektonsku i planersku praksu, dok s druge strane izostavlja podrobno tumačenje realnih odnosa između dionika koji utječu na planiranje gradova, teško se oteti dojmu da se radi samo o međusobnom hrabrenju profesionalaca.
Iako se u brošuri predloženi pristup kvalificira kao novi, on se u osnovi ne odmiče od već prihvaćenih postulata o odgovornosti arhitekata za bolji fizički i društveni okoliš: grad se promatra kao ključ odgovora na socijetalne izazove – ekonomski rast i stvaranje radnih mjesta, socijalnu inkluziju i kvalitetu života, održivi razvoj i prilagodbu klimatskim promjenama, održivo upravljanje zemljištem i smanjenje otiska, očuvanje baštine i zelenu inovaciju – no sve se to ovdje donosi uz pretpostavku da upravo sada ulazimo u eru ekonomske reizgradnje i restrukturiranja, što zaslužuje zasebnu debatu ili više njih.
S druge strane, namjena brošure je pomoći arhitektima i planerima da bolje razumiju politiku EU koja se tiče urbanog okoliša, naročito vezano uz dokument Urban Agenda, što znači i načine financiranja iz europskih fondova, pa je utoliko korisna kao alat.
Podsjetili bismo opet na lucidno zapažanje Richarda Sennetta u eseju “Otvoreni grad” (objavljeno 2007. u “The Endless City. The Urban Age Project”, urednici Ricky Burdett i Deyan Sudjic): “Gradovi u kojima bi svatko želio živjeti morali bi biti čisti i sigurni, posjedovati efikasne javne službe, biti podržani od dinamične ekonomije, omogućavati kulturnu stimulaciju, a također i činiti najbolje kako bi se izliječile društvene podjele u smislu rasa, klasa i etnija. To nisu gradovi u kakvima živimo. Gradovi u kojima živimo zakazuju u svemu gore navedenom zbog politika na vlasti, nepopravljivih društvenih bolesti i ekonomskih snaga van lokalne kontrole. Grad nije svoj vlastiti gospodar.” U zaključcima milanskog foruma i ove brošure, arhitekti i planeri kao da ne djeluju u stvarnom okolišu, pa postaju “ključni faktor u stvaranju i održavanju visoke kvalitete javnih prostora”.
Ti izazovi koji se nastoje transformirati u prilike su i ekonomski i društveni i okolišni i kulturni te, uz puno poštovanje prema svakom vizionaru – planeru, arhitektu, bez obzira na mjerilo projekata na kojima rade, očito je da pozitivna kreativna sila djeluje u odnosima moći koji često nisu u korist profesionalaca. Podsjećanje na njihovu odgovornost u tom smislu čini se stoga promašenim. Oni, naravno, jesu suodgovorni, jer najvidljivije i najkonkretnije prostorom oblikuju aktivne zajednice i potiču participaciju u javnom životu, ali upravo s obzirom i da su stalno usmjereni na razumijevanje intrinzičnog, osjetljivog i temeljnog dvosmjernog odnosa kvalitete izgrađenog okoliša i opće kvalitete života, vjerojatno su posljednji kojima treba tumačiti njihovu ulogu u njegovu oblikovanju.
Svaka bi se prostorna politika trebala, po našem mišljenju, baviti prvenstveno okvirom djelovanja. Procese, probleme, dobre politike, uglavnom smo već prepoznali i deseminirali – prilog poput ove brošure može biti zgodan podsjetnik, ali je manjkav u postavljanju uloge arhitekata i planera u perspektive drugih europskih politika koje također grade gradove.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
