Crni paviljon priziva sjećanje u Sarajevu i Beogradu

Na platou ispred Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu jučer je postavljena privremena memorijalna intervencija  u znak sjećanja na proboj i žrtve koncentracijskog logora Jasenovac.

Crni paviljon inicijalno je bio postavljen na zagrebačkom Cvjetnom trgu 2013. godine povodom obilježavanja godišnjice proboja iz tog najvećeg logora u Hrvatskoj, a projekt sada gostuje u Sarajevu, nakon kojega odlazi i u Beograd.

1

Paviljon Proboj, Cvjetni trg, Zagreb, 2013.

Autorski tim iza paviljona su Saša Šimpraga, koncept, David Kabalin, arhitektura i Niko Mihaljević, dizajn.

Paviljon se postavlja u organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine iz Sarajeva.

Crni paviljon primjer je suvremenog pristupa kulturi sjećanja, a u fokus stavlja dramatični događaj iz povijesti – jasenovački proboj: oko 10 sati ujutro, 22. travnja 1945., nekoliko stotina golorukih logoraša je na povik Ante Bakotića, “Naprijed, drugovi!”, krenulo u proboj iz jedne od logorskih zgrada prema istočnim vratima logora. Od oko 670 logoraša koliko ih je sudjelovalo u proboju, do slobode je došlo samo njih 89. Istoga dana, dogodio se i proboj zatočenika Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac. Od 167 zatočenika u tom proboju, preživjelo ih je samo 12.

2

unutrašnjost

Riječima povjesničarke umjetnosti Lidije Butković Mićin, objavljenima u osvrtu u Zarezu: “Kubus površine oko 10 kvadratnih metara konstruiran je od jelovih dasaka te nedvosmisleno asocira na utilitarnu arhitekturu baraka koncentracionih logora. Crnina čađavih, spaljenih dasaka, međutim, podsjeća i na uništavanje materijalnih dokaza zločina u Jasenovcu nakon proboja, kada je dio baraka spaljen zajedno s preostalim logorašima. Jednostavan, izvana strog i nekomunikativan, objekt otkriva unutrašnjost neočekivano bogatu osjetilnim senzacijama: škripanje dasaka, toplinu i miris drva dok se prolazi kroz uski, mračni hodnik te prostranije dvorište s utabanom zemljom pod nogama i neobičnim odsječkom neba i arhitekture Cvjetnog trga vidljivih iznad visokog zida. Postepenim izoliranjem posjetitelja od buke i užurbanosti trga, uvlačenjem istog u dekontekstualiziranu, imaginarnu rekonstrukciju logoraške barake, Kabalinova arhitektura provocira emocionalnu reakciju nelagode, priprema na suočavanje s činjenicama dramatičnog jasenovačkog proboja koje se mogu iščitati na kratkim informativnim panelima postavljenim u uglove u visini malo iznad tla. Da bi ih pročitao, posjetitelj se mora lagano sagnuti.

Iako izrazito jednostavan u formi, paviljon je zapravo bogat detaljima, poput lagane rampe duž ulaznog hodnika ili igrama svjetla uvjetovanim samim oblikovanjem i kretanjem sunca, budući da je središnje dvorište bez krova. Dojmljiva je suptilna arhitektova gesta kada posjetitelj paviljona ostavlja trag na zemljanom podu čime se ujedno prisjećamo, ali i bilježimo vlastito prisustvo“.

Pristup sjećanju, povijesnoj informaciji, ovdje je čvrsto povezan s medijacijom osjećaja preko arhitektonske forme i estetike: paviljon ne zamjenjuje lekciju iz povijesti, već osigurava arhitektonski okvir koji individualnog promatrača izmiče iz sigurnog okruženja i konfrontira ga s uznemirujućim sadržajem. Emocije su potaknute prostornim impresijama, jednako kao i pročitanim redcima, sažetim osnovnim informacijama o proboju i logoru. Arhitektura je tu shvaćena kao čin komemoracije, pobuđivanja suosjećanja sa žrtvama, ona podsjeća, začuđuje, privlači gledaoca, poučava bez dociranja. Radi se o suvremenom pristupu problemu razvoja kulture sjećanja koji odudara od javnih rituala komemoracije na koje smo uglavnom navikli. Činjenica da se memorija oživljava u javnom prostoru užurbanog gradskog trga, a ne na samom mjestu zločina, dio je autorskog koncepta u kojem zagonetni kubus, prilagođen dimenzijama trga,  zapravo subverzivno i suptilno servira priču koju ne smijemo zaboraviti.