Danas otvaramo magistralu, a sutra motele
Godine 1965. kombinat „Sljeme“ otvorio je istovremeno Vitićeve motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci
Gradnja Jadranske magistrale, od pripremnih radnji 1955. do otvorenja 1965. godine, zauvijek je izmijenila prostor hrvatskog priobalja. Već iduća godina kroz časopise „Turističke novine“ ili „Turizam“ bilježi više nego udvostručenje broja turista koji su novom prometnicom posjetili obalu; turizma koji će od tada pa na dalje ostati glavni zamašnjak razvoju obale. Cesta se prostirala prirodnim resursima bogatim obalnim prostorom, a putovanja kroz krajobraz su prezentirana kao serija izmjenjujućih vizualnih podražaja, koja su se konzumirala prolaskom kroz prirodne ljepote ili obalne gradove i manja mjesta. Ako se uzme u obzir da su dva popularna objekta želje toga vremena bili automobil i televizor, nimalo ne iznenađuju očekivanja kojima je „magistrala uz sebe trebala akumulirati u čitavoj svojoj dužini prostiranja sadržaje, ne bi li se stvorio svojevrsni “kontinuirani” grad.“ I ona da sa „psihološkog i estetskog stanovišta Jadransku cestu treba oblikovati kao jedan dugometražni film, koji će biti prikazivan putnicima na ekranu automobilskog stakla, u kojemu će oni za čitavo vrijeme vožnje savršeno uživati.“ Obalna cesta je prvi put dotadašnje fragmente prometnica povezala u putanju, koja je oblikovala i poseban fenomen automobilskih karavana, kojima je iskustvo tranzita, prezentirano kao istinsko iskustvo putovanja. Automobil je bio statusni predmet i simbol slobode pa se na obitelji koje su posjedovale automobil gledalo kao na one koje gaje moderne nazore. Arhitektura ih je samo trebala udomiti u novom tipu, onom motela.
Osim prenoćišta, za motele je uobičajena bila ponuda i auto-servisa, benzinske stanice, restorana, auto-kampa itd. Cijene su u motelima bile osjetno niže nego u sličnim objektima te vrste, a sličnost i ujednačenost motela u sustavu ponude, garantirao je i razinu pružanja usluge posjetiocu.
Godine 1965. poljoprivredni industrijski kombinat „Sljeme“ otvorio je istovremeno motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci. Uz motele, „Sljeme“ je posjedovalo i sedam „ekspres-restorana“ koji su nudili vlastite proizvode, a cijenom bili među najjeftinijima u zemlji. Ne iznenađuje investicija „Sljemena“ u lanac motela. Uzor pojavi treba tražiti i u geografski bliskoj Italiji, gdje su uz Autostrade, prehrambeno industrijske kompanije, uobičajeno podizale motele kako bi osigurale prodaju svojih proizvoda (npr. Motta, Pavesini, itd.). Te su kompanije poslovale po nižim cijenama te uz motele su gradile i druge vrste ugostiteljskih, trgovačkih i servisnih zgrada, kao što su „snack-barovi“, autokampovi, servisne i benzinske stanice. Njihova isplativost nije počivala na njihovom individualnom rentabilitetu, već upravo na postojanju tog lanca motela, koje su uglavnom koristili strani turisti, dok prosječan broj zadržavanja u njima nije bio duži od svega jednoga dana.
Ivan Vitić, rođeni Šibenčanin i autor motela, ujedno je i sam vozio Alfu Romeo i bio gorljivi i temperamentan ljubitelj vožnje i potvrđeni ljubitelj automobilizma. Svoj prvi projekt, koji će postati predložak za tip, izradio je 1962. godine za investitora u Trstu. Za potrebe kombinata „Sljeme“ korišten je tršćanski projekt, premda bitno smanjenog opsega i broja različitih elemenata. Od cjelokupnog sljemenskog programa izgradnje motela povjerenih Vitiću (njih pet: u Umagu, Primoštenu, Biogradu, Rijeci i Trogiru) izvedeno je njih tri, iako je „Sljeme“ još posjedovalo motele primjerice u Karlobagu i Delnicama.
Vitićev riječki motel
Vitićev riječki motel je 1965. godine nagrađen republičkom i federalnom Borbinom nagradom za najviše postignuće u arhitekturi Jugoslavije. Sljedeće godine Vitić će izvesti još jedan motel, koji pripada istom tipu, a taj je manje poznat motel „Košuta“ kod Kragujevca u Srbiji.
Cjelokupni lanac motela projektiran je kao sklop sačinjen od nekolicine volumetrijski jasno definiranih elemenata, koji su međusobno povezani pješačkim trijemovima, a neki isključivo cestama, odnosno postavljeni slobodno u prostor čineći tako složenu prostornu kompoziciju.
Ključna urbanistička odrednica tipa je izuzetno mala izgrađenost u odnosu na veličinu parcele, mišljene kao parkovno dovršene cjeline, što je bitno naglasiti budući da je kod nas rubna izgrađenost parcele, iz današnje perspektive očekivane razine rentabilnosti turističkih investicija, postala uobičajena praksa. Ovako definiran složeni tip permutira raspored, broj i međusoban odnos elemenata ovisno o datostima pojedine lokacije, poput veličine parcele i topografije. Tako će biogradski slučaj biti zrcalna slika urbanističke situacije trogirskog motela, s paviljonima orijentiranim na sjevero-zapad, a ne na jug s pogledom na borovu šumu kao kod trogirskog slučaja. Zanimljivo je da najavljivani i u Rijeci, samostalni paviljoni tamo nikad nisu izgrađeni, dok Kragujevac jedini posjeduje čak deset izgrađenih, od uobičajenih šest samostalnih dvoetažnih paviljona. Utoliko možemo govoriti o specifičnostima svake pojedine realizacije. Potrebu brze gradnje tipa, koji je u tu svrhu projektiran polumontažno, odnosno brzog povrata investicije potvrđuje i činjenica da su sva tri motela izgrađena iste 1965., dok je za realizaciju cjelokupnog programa ponestalo financijskih sredstava. Glavna je zgrada trebala raditi duž cijele godine te je postojala namjera se da se moteli opreme i centralnim grijanjem kako bi se osigurao njihov kontinuirani rad.
“Motel Soline Trogir” izgrađen je 1965. godine po projektu Ivana Vitića, a već godinama stoji devastiran uslijed neriješenih vlasničkih odnosa.
Moderna arhitektura nije bila novost u gradu Trogiru. Već su na zapadnom dijelu starog dijela grada, praznine nastale bombardiranjem nakon Drugog svjetskog rata ispunjene stambenim kompleksom od tri građevine arhitekta Berislava Kalogjere i jedne arhitekta Nevena Šegvića. Kalogjera je zgrade postavio s intencijom rekuperiranja urbanih obilježja gustoće, prema postojećem izgubljenom građevnom fondu, dajući svim kućama karakteristična kamena oplošja. Moderna arhitektura nije bila dio uobičajenog folklora razglednica, a turisti su nezadovoljno komentirali nepotrebno oskvrnjenje obilježja srednjovjekovnog grada.
Historijat Motela Sljeme arhitekta Ivana Vitića, smještenog izvan granica povijesnog grada, neodvojiv je od historijata magistrale. Potvrda tome je i sam čin otvorenja magistrale i paralelna manifestacija otvorenja motela – dan nakon toga – koje su se obje dogodile upravo u Trogiru.
Karakter trogirskog turizma je do tada bio naglašeno tranzitan te je prosječan boravak posjetioca u Trogiru bio najviše pet do šest dana. Kroz njega je nakon toga u vrijeme ljetne turističke sezone dnevno prolazilo gotovo 160 redovitih autobusnih linija i više od pet tisuća motornih vozila u pravcu od sjevera prema jugu.
Trogirski motel se sastoji od nekoliko karakterističnih zgrada razmještenih unutar jasnog i preglednog ortogonalnog sustava.(Sl.5) Glavna je zgrada recepcije s restoranom i njegovom vanjskom natkrivenom terasom. Na prvi se kat – na kojem su spavaće sobe – uspinjalo vanjskim čeličnim stubištem. Terasa je njezinog prizemnog restorana vanjskom šetnicom povezana s jednokatnom depandansom, koja je u komunikacijskoj vezi s još jednom, no ovoga puta drugačije oblikovanom dvokatnom depandansom. Južno od svega su postavljeni samostalni paviljoni. Do svih zgrada se individualno pristupalo osobnim automobilima, a upravo je njima dano prvenstvo, budući da je vanjski prirodni okoliš artikuliran i prema radijusima automobilskog kretanja. Paviljoni su osobiti. Ostavljeni su izvan sustava pješačkih šetnica s predviđenim parkirališnim mjestima između pojedinih jedinica. U Rijeci je automobilski protokol nalagao da ulaskom u motelski sklop, gost automobilom ceremonijalno prolazi ispod glavne motelske zgrade – koja bi se na taj način ekspresivno naginjala iznad njega – nastavljajući svoju vožnju do mjesta parkiranja. Mjestima su dani pogledi na more, ravnopravni onima koje bi posjedovali paviljoni. Kako paviljoni u riječkom slučaju nisu izgrađeni, trogirski sklop je utoliko vrjedniji, budući da su kod njega ostvareni paviljoni, položeni u smjeru juga s pogledima kroz vjetrobranska stakla honorirani pogledom na borovu šumu. Pročelja glavne zgrade vješta su kompozicijska igra, koju čine kameni paravani, tamni čelični prozorski otvori, bijela žbukana platna i ponekad „praznine“ nastale potpunim ukidanjem zidnog platna. Izbor konstruktivnog sistema glavne zgrade – a kojeg čine vitki čelični stupovi koji nose čelične traverze i tanke betonske ploče – omogućio je igru otvorima na pročeljima intrigantnijom. Naime, karakteristično se ponavljaju horizontalni uski prozorski prorezi u dužini ispod betonske ploče, koji nagovještaju nenosivu ulogu kamenog ziđa ispod njega. U trogirskom slučaju korištena je verzija „kiklopskog“ načina zidanja lomljenog kamena. Kod spomenutih zidova kamen je korišten dosljedno u okolnostima kada je zid izložen vanjskim vizurama. On je isto tako prenesen u interijer, kada je njime postojala intencija dodatnog naglašavanja javnog karaktera prostorija što je primjerice bilo kod restorana. U slučajevima kada bi zidovi djelomice zahvaćali javne, a djelomično privatne prostorije soba, u svojim vertikalnim ekstenzijama u gornje spavaće traktove, redovito bi bili žbukani sa svoje unutarnje, intimne strane sobe. Tako bi sobe na gornjim katovima ponekad imale žbukane, a ponekad kamene vanjske strane zidova, a sve vođeno vanjskom kompozicijom pročelja. Izbor podnih materijala jednako je tako bio kodiran. Hodnici ispred soba su primjerice na prvom katu opločeni istim materijalom kao i prizemna ulazna niša ili vanjske natkrivene šetnice. Podni materijal sustava šetnica putem vanjskih čeličnih stuba naznačio je i javni karakter hodnika ispred soba. Oni doista i pripadaju obitelji vanjskih šetnica, budući da su kao i one natkrivene ali ujedno i izložene vanjskim atmosferskim prilikama.
Do svih se paviljona motela u Trogiru pristupalo osobnim automobilima
Sustav vanjskih šetnica danas nam je dvostruko zanimljiv. One jesu odgovor na potrebu da gosti prilikom ulaska i izlaska iz vozila budu natkriveni, no istovremeno daju važnost samoj stazi i poticanju kretanja i susretanja pješaka distancirajući parkirana vozila od ulazaka u sobe ili usmjeravajući i manevrirajući pješačko kretanje između dviju točaka kroz uređeni okoliš. Nanizani paviljoni na jugu nudili su komforniji smještaj za obitelji na svoje dvije etaže. One su se mogle u svojim automobilima dovesti tik do ulaza u paviljon i parkirati pored njega. Identičan je ritam ponavljanja paviljonskih kamenih zabatnih zidova, tako da između dva kamena zida jednom je stambena jedinica, a jednom parkirališno mjesto za obiteljski automobil.
Početak sedamdesetih najavio je prodaju motela kao i dovršetak gradnje obližnjeg hotela „Medena“ deseterostruko većeg kapaciteta od motela, kao i dodatnih auto-kampova. Daljnjem progresivnom razvoju turističke infrastrukture na području Trogira nije više bio potreban toliko specifičan dokument određenog vremena i njegove kulture opredmećen u onome što se pokazalo kao ne toliko profitabilna tipologija motelske izgradnje. Utoliko je motel postepeno gubio na atraktivnosti.
Trogirski motel u odnosu na Vitićev sustav pokazuje pripadnost istom tipološkom predlošku, no nije identičan niti s jednim od njih. Usporedimo li samo taj već često puta spominjani kameni zid, treba uvesti distinkciju. Naime iako je u sva tri motelska slučaja korišten zid, u Rijeci je to kameni zid od pločasto lomljenog kamena s prekinutom horizontalnom reškom, Biograd ima zid od grubog lomljenog kamena, a Trogir posjeduje „kiklopsko“ ziđe od lomljenog kamena. Osim toga kod Kragujevca u Srbiji u kojemu je Vitić izveo motel „Košuta“, koji pripada istom tipološkom sustavu, umjesto kamena posegnuo je za opekom kao vanjskom membranom, na mjestima na kojima je taj zid kod nas izveden u kamenu.
Zid biogradskog motela od grubog lomljenog kamena
Zadrške o vrednovanju pojedinih dijelova sustava i njihovoj međusobnoj zamjenjivosti trebalo bi odbaciti. Današnje stanje zapuštenosti i devastiranosti motelskog sklopa rezultat je višestruko nepovoljnih okolnosti. Kako je magistrala oko trogirskog područja s vremenom postala gotovo kontinuirano izgrađen teritorij s ponudom različitih restorana i odmarališta, atraktivnost motela je time jenjavala. Njegova parcela, iako u vrijeme izgrađenosti izvan obuhvata grada, širenjem gradskog teritorija dobivala je sve više na vrijednosti.
Cilj projekta Motel Trogir jest upisati Motel u registar kulturnih dobara RH s trajnim statusom, obnoviti ga i privesti javnoj svrsi
Za pretpostaviti je da će daljnje odugovlačenje neizvjesne pozicije samo progresivno narušavati njegovo autentično stanje, budući da mu je izgrađenost nedovoljna za svaku iole ozbiljniju namjeru oživljavanja turističke namjene. Njegovu vrijednost treba prepoznati u organizaciji parcele, specifičnostima arhitektonskih volumenima, potencijalnom krajobraznom bogatstvu i identitetskom obilježju kamenih zidova. Razina propadanja građevnih elemenata, nije ireverzibilna, a za pretpostaviti je da je unutarnje uređenje bilo standardno to jest kataloški odabrano. Svaka buduća obnova trebala bi ići u smjeru njegove prenamjene u širokom rasponu kulturnih i edukacijskih programa naglašeno javne orijentacije, koje bi sklop u svojim prostorijama svakako mogao objeručke udomiti.
Melita Čavlović
Fotografije: Duška Boban, Tadej Glažar, Iris Meder, Marko Salapura, Saša Šimpraga, Dolores Špika
Tekst je objavljen je u sklopu temata „Vitićevi jadranski moteli“ u Zarezu od 21. studenoga 2013., a temat je nastao u okviru projekta Motel Trogir .
Uvodni tekst u tematu pročitajte ovdje.
