Može li arhitektura izliječiti fobiju?
Agorafobija ili strah od otvorenog prostora podrazumijeva skup strahova u vezi s javnim mjestima i mnoštvom ljudi te s mišlju da na takvom mjestu uslijed nekog iznenadnog stanja ne bismo bili u stanju pobjeći ili potražiti pomoć, bar ne dovoljno brzo i bez posljedica. S obzirom da stanje karakteriziraju napadaji panike, agorafobi izbjegavaju javna mjesta, osobito ona koja su svakodnevno krcata, i traže utočišta na mjestima gdje se osjećaju sigurno.
Upravo je to bila ideja ovog projekta Artura Nesterenka koji je inspiraciju pronašao baš u prirodi ove bolesti. Lokacija je sveučilišni kampus unutar kojeg je autor osmislio čitavu seriji individualnih skloništa za jednog korisnika za rad i odmor.
Mikrolokaciju su pak izabrane kao mjesta na kojima postoji mogućnost da se jedinica zakači na postojeću zgradu. Parazitska veza osigurava potrebne instalacije crpeći sve priključke iz nje.
S obzirom da je agorafobija mentalni poremećaj, dizajn je inspiriran izgledom samih moždanih stanica. Gruba vanjština kapsula u snažnom je kontrastu sa sigurnom unutrašnjosti koja predstavlja utrobu u kojoj je korisnik maksimalno zaštićen i upravo taj odnos između interijera i eksterijera predstavlja krajnosti koje agorafob doživljava vezano za razinu anksioznosti na različitim mjestima.
Pojedinac se unutar ćelije osjeća sigurno i opušteno. Sve jedinice imaju fleksibilni sustav nožica koji se može kontrolirati na tlu ili unutar samih jedinica pomoću daljinske kontrolne ploče kojom se definira kretanje prema gore, dolje, lijevo ili desno, sve s ciljem pronalaska svog privatnog mjesta iznad razine tla, već prema individulanim htijenjima.
Arhitektura naravno ne može izliječiti bolest, ali autor kaže kako bi trebala pružiti mirno i utješno okruženje za individualno učenje na kampusu. Mislite li i vi da arhitektura ima (i može ispuniti) svoju društvenu ulogu ili je ovo rezultat krajnje nategnutog eksperimenta bez puno veze sa stvarnim svijetom, prosudite sami.
