Ferimport se ruši!

Deset godina nakon što su gradske vlasti dodijelile bivši Ferimport Muzičkoj akademiji i pet godina nakon početka radova i utrošenih 76 milijuna kuna, zgrada se ruši. Odnosno, jedan njen dio, kako je najavljeno.

Službeno objašnjenje glasi da je potrebno zamijeniti originalnu konstrukciju od armiranog betona, a iako je autor pobjedničkog natječajnog rada Milan Šosterič Večernjaku izjavio da rušenje nije potrebno i da mu nisu poznati motivi za to, vjerojatno se ipak radi o tome da zbog zadovoljavanja sigurnosnih uvjeta konstrukcija treba biti ponovno izgrađena.

No, ono što nije jasno jest zašto se takva odluka donijela godinama nakon što su radovi počeli. Šosterič kaže da je prije godinu dana predočena ekspertiza inženjera građevine u kojoj je zaključeno da armirano-betonske zgrade imaju vijek trajanja od pedeset godina, a Hrvoje Hrabak, predsjednik UHA-e nam pojašnjava da su se zapravo tražili stručnjaci koji će biti voljni potpisati suglasnost da je neka od metoda sanacije konstrukcije dovoljno sigurna.

No, očito nisu našli stručnjake koji bi pristali podržati takav rizik i kao jedino rješenje je ostalo – rušenje. Rokovi izgradnje su već probijeni, a s rušenjem će se to nedvojbeno produljiti (za sada Grad planira završetak radova na proljeće 2013.), kao što će se i povećati planirani uloženi iznos od 100 milijuna kuna bez PDV-a.

Tako se nastavlja duga povijest problema s bivšom Ferimportovom zgradom, uostalom kao i s Muzičkom akademijom koja desetljećima traži adekvatan prostor.

Poslovna zgrada Željpoha, kasnije Ferimporta, građena je od 1961. do 1964. prema projektu Stanka Fabrisa, odnosno građena je tako da se Fabrisov projekt stalno mijenjao pa je na kraju arhitekt žalobno ustvrdio da su ga drugi završili, a ne on. Projekt je napadan i prije nego što je dovršen i zapravo bi se teško našlo zgradu koja je dočekana s više netrpeljivosti, i od struke i od takozvanih običnih građana.

Zamjerali su joj gotovo sve: nametljivo oblikovanje, nepoštivanje historicističke okoline, visinu pa i funkciju, koja bi na tom mjestu – neizgrađenom uglu Trga maršala Tita i Prilaza Gjure Deželića – govorilo se, morala biti javna, a ne poslovna. Čak su i u toku gradnje arhitekti pod okriljem stručnih udruženja peticijom zahtijevali da se gradnja obustavi i da se raspiše natječaj. To što je Fabris dobio taj posao bez prethodno provedenog natječaja bio je još jedan od povoda napada.

Zanimljivo je da je još pedesetih, prije nego što je Fabris prionuo projektu koji će kasnije biti višestruko mijenjan, Urbanistički zavod zaključio da nova zgrada mora zadovoljiti uvjet da ju bude lako adaptirati za neke druge, prvenstveno kulturne i znanstvene svrhe. To se sada i događa, ali ispada da baš i ne ide tako lako.

Fabris je prvo projektirao poslovno-stambenu zgradu na pet etaža, jer je bilo propisano da prati visinu obližnjeg Muzeja za umjetnost i obrt, s krovnom terasom i valovitim nadgrađem, ali je kasnije to odbačeno po nalogu Sekretarijata za građevinarstvo i urbanizam. Fabrisu se svaka nadležna institucija koja je to mogla petljala u posao, čak do te mjere da su mu samoinicijativno mijenjali projekt dok je bio na godišnjem odmoru. Tako smo umjesto transparentne zgrade kakvu je zamislio, dobili Ferimport sa žaluzinama i parapetima koji su umjesto staklenih postali aluminijski i smeđi.

(*pobjednički natječajni rad – Milan Šošterič – rezultate natječaja pogledajte ovdje)

Žiri koji je Milanu Šosteriču dao nagradu obrazložio je svoju odluku tim što svojim radom rehabilitira Fabrisovo djelo, uključujući i nikad izvedeno nadgrađe. No pitanje je kada će se to rehabilitirati Fabrisov projekt (iz natječajnog projekta se ne čita baš rehabilitacija, već više vrlo proizvoljna interpretacija) i uz koje troškove.

fotografije: Ivan Dorotić