Warning: file_get_contents(/tmp/sess_552cffcfa55b3e1fba7db360da) [function.file-get-contents]: failed to open stream: No such file or directory in /home/pogledaj/public_html/wp-blog-header.php(2) : runtime-created function on line 139

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/pogledaj/public_html/wp-blog-header.php(2) : runtime-created function:139) in /home/pogledaj/public_html/wp-content/plugins/botdetect/wp-botdetect-captcha.php on line 78

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/pogledaj/public_html/wp-blog-header.php(2) : runtime-created function:139) in /home/pogledaj/public_html/wp-content/plugins/botdetect/wp-botdetect-captcha.php on line 78
Grad (ni)je kuća – Pogledaj.to

Grad (ni)je kuća

Urednici Karin Šerman i Joško Belamarić, recenzentica Hildegard Auf-Franić i arhitektica Ana Krstulović, predstavit će u Galeriji umjetnina u Splitu u subotu 28. svibnja u 19 h knjigu Ane Šverko “Grad (ni)je kuća. O dijalogu između novog i starog Splita / urbanistička predigra” (UPI2M books, 2016).

2

Autorica knjige arhitektica Ana Šverko, magistrirala je urbanističko projektiranje na Berkeleyu, a zatim je, nakon četrnaestogodišnjeg djelovanja u polju povijesti arhitekture i konzervacije, doktorirala na temu arhitekture klasicizma u Dalmaciji.

Od 2012. godine angažirana je kao vanjska suradnica na splitskom Arhitektonskom studiju Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije, gdje uz docenta Sašu Begovića u jesenskom semestru studentima 4. godine predaje predmet “Istraživanja u urbanističkom planiranju”.

Upravo se zahvaljujući spoju zaštite i povijesti arhitekture s jedne, i urbanističkog projektiranja s druge strane, prema svojim riječima “odvažila na pisanje knjige koja pokušava ujediniti pristupe gradu koji se prečesto percipiraju kao nespojive suprotnosti: razvoj i konzervaciju”.

 

SPECIJAL SLOBODNA Split, 240715. Dr Ana Sverko je povjesnicarka umjetnosti. Foto: Vojko Basic / CROPIX

Ana Šverko, foto: Vojko Bašić

 

Knjiga je strukturirana kao niz eseja, međusobno čvrsto povezanih, a posvećenih Dioklecijanovoj palači, ne kao izoliranom spomeniku, već kao adaptibilnoj građevini koja se tijekom povijesti preobrazila u grad, a danas je tek dio povijesne jezgre Splita, i njezinoj dvostrukoj ulozi u suvremenom gradu: ulozi žive, naseljene gradske jezgre i spomenika svjetske baštine – izloženog pritisku turizma.

Polazište je u pogledu na Palaču “iznutra” i “izvana”, odnosno u tezi da niti Split, kao fragmentirani suvremeni grad koncentriran na Dioklecijanovu palaču kao svoju dominantnu identifikacijsku točku, baš kao ni sama Dioklecijanova palača unutar svog okvira, ne mogu sačuvati niti graditi urbani identitet bez međusobne povezanosti svih svojih različitih dijelova – od snažnih spomeničkih i prostornih akcenata do njihova fizički gotovo anonimnog okruženja. Težnja je takve integracije doživljaj grada kao cjeline otvorene za promjene koje neće ugroziti specifični identitet svakoga pojedinog mjesta.

Svako poglavlje počinje odabranim citatom i sažetkom koji najavljuje sadržaj poglavlja pa se tako čini najbolje i ovaj razgovor započeti citatom iz knjige:

“Opstanak našeg urbaniziranog svijeta održava ravnoteža trajnih prostora i građevina – spomenika, i onih promjenjivih, podložnih rastu i transformaciji, koji upravo svojim mijenama u skladu s urbanom dinamikom zapravo omogućuju život spomenika.”

Iz toga zapravo proizlazi međuovisnost konzervacije i razvoja, koji se u našim okvirima uglavnom shvaćaju kao kontradiktorni pristupi ?

Ta se tema pojavljuje već u prvom poglavlju knjige, gdje se uz kraće upoznavanje s Dioklecijanovom palačom u kontekstu grada definiraju problemi koje adresira ova knjiga, a zatim je njihovoj integraciji posvećeno čitavo poglavlje pod naslovom “Razvijati i konzervirati”.

Naime, konflikt između očuvanja baštine i razvoja grada u povijesnoj gradskoj jezgri mogao bi biti riješen upravo integracijom suvremenoga urbanističkog projektiranja s konzervatorskim strategijama, i to tako da se oni međusobno podupiru. Drugim riječima, vrijednosti bogate povijesne jezgre mogu biti istaknutije i učinkovitije u kulturnom, društvenom, ali i ekonomskom smislu, kada bi strategija urbanističkog projektiranja bila integrirana u prostorno-plansko i konzervatorsko zakonodavstvo.

Htjela bih na početku kazati da disciplina urbanističkog projektiranja zauzima ključnu ulogu u knjizi. Prihvatila sam tu sintagmu kao prijevod za “urban design”, jer mi se čini, s obzirom na već definirano i opće prihvaćeno značenje pojma “dizajn” u hrvatskom jeziku, prilično sretnim prijevodom: rezolucija njezina djelovanja jest upravo između urbanističkog planiranja i arhitektonskog projektiranja.

Potreba za ujedinjenjem strategija konzervacije i urbanističkog projektiranja počela se odnedavna intenzivno prepoznavati na svjetskom nivou, što je ujesen 2011. godine dovelo do UNESCO-va prijedloga za definiciju “povijesnog urbanog krajolika”. Riječ je o preporuci za pristup spomeničkoj baštini kao sastavnom elementu širokog prostora grada. Povijesna gradska jezgra ili zaštićena spomenička zona ne percipira se više unutar strogo definiranih granica nego kao posljedica šireg urbanog, kulturnog i geografskog konteksta s kojim je nedjeljivo vezana.

5

 

S obzirom na jedinstvenost i važnost Splita na mapi svjetskih spomenika kulture, zapravo je napisano i objavljeno frapantno malo sustavno analitičke znanstvene literature – u čemu vidite razlog tome ?

Na određen način nalazim paralelu odgovoru na ovo pitanje u jednoj od ključnih tema knjige – relevantna bibliografija o Dioklecijanovoj palači i Splitu je, poput samog grada, fragmentirana i uglavnom orijentirana isključivo na povijesne aspekte prostora.

No ipak, sam popis literature koju sam koristila pri ovom pisanju ukazuje na neka iznimna relevantna djela, poput niza knjiga o splitskim natječajima Darovana Tušeka, sociološke studije o povijesnoj jezgri koju su 2002. godine uz Maju Maroević objavila dva recenzenta ove knjige, Anči Leburić i Ivan Rogić, ili pak magistarski rad Gorane Banić, obranjen na Sveučilištu Harvard, na temu rješavanja problema pritiska turizma na povijesnu jezgru urbanističkim sagledavanjem Splita u cjelini.

Svaki je grad višestruko složen supersustav, a Split je, kako kaže Hildegard Auf-Franić, “čaroban grad i nudi apsolutno sve što bi se o arhitekturi trebalo naučiti. Split nudi povijest, ljepotu povijesnih oblika, jedan fantastičan smještaj u geomorfološkom smislu: more podno Mosora, razapet je između Marjana i Žnjana”.

Takva povijest i topografija dodatno opterećuje i obvezuje istraživače, pa tim više u transdisciplinarnim znanstvenim analizama, istraživanjima, mapiranjima, ali i formiranju znanstvenog konteksta, odnosno u njihovom daljnjem povezivanju u otvoreni sustav, vidim kvalitetan način stvaranja baze znanja o gradu, kao temelju za odgovorno djelovanje u prostoru. Jer, teorija nam pomaže da uspostavimo sustav vrijednosti u naizglednom kaosu.

3

Svako, pa i urbanističko planiranje, prilično je uspješno potisnuto u lokalnoj kulturi, do mjere da čak i neki vaši kolege smatraju da je studente u tom polju nepotrebno podučavati jer to “ionako nikad neće raditi”. Kako gledate na mogućnosti današnjih planera da utječu na prostor u srazu s politikom i investitorskim zahtjevima?

Mislim da se rješenje takvih konflikata velikim dijelom nalazi upravo u mjerilu urbanističkog projektiranja. Urbanističko planiranje primarno operira u domeni političkih odluka, dok urbanističko projektiranje, ako je neovisno, predstavlja onu idealnu sponu između planerskih odluka i realnih javnih potreba.

Karakteristično je za postsocijalističko razdoblje 1990-ih da se gradska vlast u pravilu nije pojavljivala kao partner u većim projektima, niti kako bi osigurala minimalne infrastrukturne uvjete, a niti su pak privatna ulaganja bila praćena ulaganjima u infrastrukturu, kako bi se nove urbane cjeline razvile uz odgovarajuće javne standarde.

Za uspostavu urbane ravnoteže danas je potrebno višestruko promijeniti pristup, od prihvaćanja višeg stupnja ulaganja u javni gradski prostor, transport i infrastrukturu, pa do prepoznavanja i planiranja grada kao sustava kojeg vrijednim ravnopravno čine upravo svi njegovi toliko različiti segmenti.

Mjerilo i brzina suvremene urbanizacije promijenili su način upravljanja urbanim rastom, a time i ulogu gradske jezgre, jednako kao i prigradskih prostora. U tom bi procesu tradicionalni modeli regionalnog i gradskog planiranja nužno trebali biti prilagođeni izazovima novog vremena.

U rezoluciji urbanističkog projektiranja generalno se prepoznaje najizravnija mogućnost za uspostavom urbane kohezije, jer je javni prostor primarni prostor za uspostavu ravnoteže današnjih gradova. Uputno bi dakle bilo da se svaka intervencija na izgrađenoj formi integralno sagleda u javnom prostoru i uredi zajedno s njime – ne izolirano od fizičkog okruženja, kao ni od društvenog okruženja. U tom bi smislu i svako privatno ulaganje trebalo biti provedeno usporedno i komplementarno javnim ulaganjima.

Pošto se ništa ne dešava preko noći, postepeno će se, vjerujem, steći uvjeti za institucionaliziranje radnih grupa posvećenih integralnom unaprjeđenju javnog prostora grada, koje bi okupljale stručnjake iz raznih relevantnih disciplina. Ohrabrujem studente da nakon studija nastave obrazovanje u inozemstvu, te da se potom vrate i posvete urbanističkom projektiranju.

Osnovni motiv koji me potaknuo na ovaj rad je upravo moja interakcija sa studentima, uvjerenje da postoji dovoljno mladih ljudi koji žele steći znanje o fenomenima i projektiranju grada, koji teže transdisciplinarnosti, nužnoj za razumijevanje i suočenje s procesima ubrzane urbanizacije i, analogno tome, problemima današnjih gradova; koji su spremni predano istraživati prije konkretne intervencije, te usmjeriti pozornost na unaprijeđenje javnog prostora i prepoznavanje vrijednosti i potencijala onog što već postoji u prostoru – prije gradnje nekih novih objekata.

4

Vaša knjiga prikazuje grad, a specifično Split gotovo kao didaktički instrument; što je, prema vašem mišljenju, dovelo do neprepoznavanja pa i zaborava bogate planerske tradicije i današnjeg stihijskog rasta Splita? Kako revalorizacija jezgre može utjecati na skore transformacije kontaktnih područja poput Istočne obale, na primjer?

Razvoj grada kao kontinuirani proces njegovih transformacija prikazan je, prilagođeno karakteru knjige, kroz niz kratkih poglavlja u kronološkom slijedu, pod zajedničkim naslovom “Morfogeneza Splita”.

Povijest pak planiranja Splita od 1914. do 2014. godine bila je tema našeg kolegija na splitskoj arhitekturi pred dvije godine, gdje su studenti kroz grupni rad detaljno obradili sve urbanističke planove Splita do danas, te tako ne samo upoznali u velikoj mjeri povijest splitskog urbanizma, već i stekli mogućnost usporedbe njihovih manjkavosti, prednosti i potencijala, shvaćanje pripadnosti određenog plana povijesnom društveno-političkom okviru, no prije svega stekli utemeljeno polazište za razumijevanje današnjeg stanja urbanizma grada, i za usmjeravanje budućeg djelovanja u prostoru.

Općenito, transformacije gradova na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, naročito u srednjoj i istočnoj Europi, karakterizira napuštanje dugoročnih strateških vizija i laissez-faire pristup razvoju gradova, kao i sve intenzivniji upis povijesnih gradova na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine, što je bitno utjecalo na njihovu ulogu.

Doba je to velikih ulaganja u projekte obnove povijesnih gradova te koncentraciju povijesnih i umjetničkih događaja i institucija u jezgre koje su dobile naglašeni status simbola grada. No male gradske jezgre postaju pritom i ikone globalnog turizma, mjesta kulturnog iskustva milijuna ljudi, pa funkcije gradskih jezgri sve manje ovise o potrebama lokalnog stanovništva, a sve više o diktatu međunarodnog turizma i trgovine nekretninama.

Drugim riječima, imidž nadvladava identitet, što se problematizira u knjizi. Istočna je pak obala u izravnom nastavku povijesne jezgre i u knjizi se za pristup tako složenom prostoru, prometnom čvorištu i važnom dijelu dužobalnog pojasa, a ujedno i liniji iza koje se zapravo proteže gotovo čitav suvremeni grad, kao korisna paralela i referenca izdvaja projekt recentne urbanističke revitalizacije marsejske luke.

8

 

U knjizi se bavite splitskom povijesnom jezgrom kao arhitektonsko-urbanističkom cjelinom unutar čijeg adaptibilnog urbanog tkiva postoje snažni reperi, a potom i čitav grad percipirate kao skup kvartova s pojedinačno izraženim točkama, među kojima ne postoje uspostavljene vitalne veze koje omogućuju dinamiku i razmjenu; tako se podnaslov “O dijalogu između novog i starog Splita” odnosi na prostor same Palače, koliko i na njezinu ulogu u kontekstu čitavog grada.
Kako ste odredili relaciju jezgre spram ostalih dijelova grada, naročito uzevši u obzir da je ona već vrlo formalno zadana u planovima iz druge polovice 20. stoljeća?

Autonomni razvoj periferije grada spram centra posljedica je zapravo nekoherentnih razvojnih politika i tek parcijalno realiziranih planova tijekom 20. stoljeća, a upravo je povezanost gradske jezgre s urbanim okruženjem u mjerilu grada u knjizi postavljena ne samo kao jedan od uvjeta za vitalnost cjelokupnog grada, već i za vitalnost same jezgre. Takvu premreženost treba stvarati u duhu vremena, poznavajući što bolje ne samo suvremenu teoriju i praksu, nego i povijest razvoja grada ali i povijest njegova planiranja.

No ono što su nam urbanistički planovi, realizirano ili samo na papiru ostavili, tek je jedno od polazišta za buduće djelovanje u današnjem vremenu nekontrolirane urbanizacije i brzih promjena. Zato je knjiga posvećena promišljanju grada i na onoj drugoj, fenomenološkoj razini.

Da bi bili svjesni suvremenog grada i njegovih potreba, treba se suočiti s refleksijom današnje mobilnosti i tehnologije na preobrazbu gradskih centara kao i na složene transformacije urbanog socioekonomskog okruženja, od formirnja monofukcionalnih centara u suburbanim zonama, pa sve do novih, nadolazećih oblika turizma.

Morfologija i povijest Splita omogućuju nam da ga gotovo pa doslovno doživljavamo kao sustav velikih “kuća” u mjerilu njegovih malih kvartova. Uz pomoć takve potke može se razvijati dinamični sustav grada, na podlozi koja zapravo i jest već fizički prisutna, samo nije u dovoljnoj mjeri prepoznata niti istaknuta, a koja bi se mogla postepeno graditi kao zbir međusobno povezanih zahvata u mjerilu kvarta, ulice, parka, trga, koji se pak u velikoj mjeri oslanjaju na potrebe lokalne zajednice, sadržajem i oblikovanjem reflektiraju karakter mikrolokacije, a onda zajedno čine dinamičnu i razgranatu, primarno zelenu infrastrukturu na gradskom, ali i prigradskom području.

7

Brze aktualne promjene programa vjerojatno će dovesti i do ponovnog mijenjanja morfoloških osobina Dioklecijanove palače. Kada govorite o mjerilu, identitetu, koliko su vaše ocjene utemeljene na empirijskoj analizi? Jesu li (hiper)mapiranja prilog ili podloga tezama koje izvodite u knjizi?

U ovoj “urbanističkoj predigri” govorim o identitetu, odnosu kuće i grada te odnosu fukcije i forme primarno na fenomenološkoj razini, premda, što kroz vlastita istraživanja, što kroz rad sa studentima na fakultetu i studentskim radionicama u čijoj organizaciji sudjelujem, razvijam empirijsku građu.

No ovu knjigu držim putokazom za daljnje analize i istraživanja. Ona, da parafraziram Saskiu Sassen, ukazuje na stav prema objektu proučavanja, i pruža ona temeljna znanja koja bi trebala prethoditi empirijskim analizama.

U samom smislu dokumentiranja i istraživanja, a tako posredno i planiranja gradova – novi mediji nesumnjivo pružaju mogućnost uspostave otvorenih sustava – baza podataka i mapa koje omogućuju temeljitije oblike strateških i programskih dokumentiranja, koji žive kako živi i grad. Tako bi se aktivnosti usmjerene ka poboljšanju i pravednijem korištenju javnog prostora grada mogle sustavno istraživati, planirati i formalizirati.

Što se tiče morfoloških mijena, Dioklecijanova palača nam ukazuje upravo na to da ista forma u različitom periodu može preuzeti drugu funkciju. Prema tome, promjena programa ne vodi nužno promjeni forme. Upravo su početak, kraj i središnje poglavlje knjige posvećeni promišljanju adaptibilnosti postojeće izgrađene forme. Tema suočenja s postojećim prostornim inventarom je izuzetno aktualna; na primjer, u tijeku je upravo serijal razgovora na 3. programu Hrvatskoga radija, koje vodi arhitekt Tomislav Pavelić pod radnim naslovom “reuse”.

9

Kroz odnos kuća-grad, u gradu gdje se dio javnog prostora naziva “dnevnim boravkom”, kako gledate na opstanak stanovanja u splitskoj jezgri? Je li uopće moguće kontrolirati njezinu depopulaciju, uvoditi nove stambene zone i na koji način? Tko bi trebao biti nositelj takvog razvoja, ako se za njega odlučimo? Koju bi tu ulogu imala zaštita namjene i, prema vašem iskustvu, koliko ju je danas realno provoditi?

U povijesnoj jezgri potrebno je osigurati društvenu i ekonomsku stabilnost unutar guste, mješovite namjene ne isključujući prostore dokolice, no s prioritetnim odnosom prema stanovanju, prostoru rada i pripadnih sadržaja, potom kulturnim i obrazovnim institucijama te autentičnom proizvodnjom i umjetnošću. Takav tip sadržaja koji je tijekom čitave godine u aktivnom suživotu s mjestom i stanovnicima, vrijedi poticati i učiniti poželjnim kao izvor kulturne i ekonomske koristi, a reducirati širenje tek hotelskih i ugostiteljskih sadržaja. Jer, tek živ i dinamičan grad može biti poželjan za individualne turiste ili grupe kojima se nudi doživljaj grada kroz “must explore” i “must do” mogućnosti.

Iz kompleksne analize namjene površina moguće je odrediti poželjni postotak različitih kategorija javnih i polujavnih sadržaja u povijesnoj jezgri, koji bi valjalo ozakoniti. U širem pak kontekstu grada od naročite je važnosti uvođenje obrazovnih institucija u povijesnu jezgru kako bi se razvila prostorna napetost između gradske jezgre i novoga sveučilišnog kampusa, kao urbane točke s najvećim razvojnim potencijalom, smještene na idealnoj udaljenosti od jezgre i s mogućnošću njihova međusobnog povezivanja i to prije svega pejzažnom komponentom, odnosno postupnom izgradnjom pješačke infrastrukture.
Osim toga, razvoj splitskog sveučilišta na najljepši mogući način može generirati zadržavanje cjelogodišnjih “turista” – studenata u gradu.

Što se tiče zaštite namjene, mislim da tu nema generalnog odgovora – to je pitanje na koje se odgovara od slučaja do slučaja.

10

Na tragu prethodnog pitanja, desetljećima se već provlači u osnovi šovinistička gentrifikatorska teza da bi splitsku jezgru moglo spasiti naseljavanje visokoobrazovane populacije, “koja razumije vrijednost antičkog spomenika pa će se o njemu i adekvatno brinuti”, dok se s druge strane aktualne stanovnike demotivira da ostaju raznim nametima, skupoćom održavanja gdje nemaju pristupa sredstvima iz spomeničke rente, neplanskom turistifikacijom koja im značajno umanjuje kvalitetu života, oduzimanjem niza urbanih sadržaja.
Kako biste odgovorili na taj prijepor, imajući u vidu komentar Jane Jacobs, parafraziran, da gradeći za posjetitelje tjeramo stanovništvo, a konačno i posjetitelje kada sa stanovništvom ode i duh nekog mjesta?

U odgovoru na prethodno pitanje sadržan je i odgovor na ovo. Ako se neće shvatiti drugačije pogubnost takvog načina razmišljanja i tretiranja povijesne jezgre, neka egzaktni podaci iz studija govore, pa makar samo o ekonomskom aspektu. Svjetski primjeri pokazuju naime da su gradovi koji su poželjni kao turistička odredišta za dulje razdoblje (za razliku od pukih “must see” atrakcija koje su najneisplativiji vid turizma) upravo oni gradovi koji su ponajprije ugodna mjesta za življenje i čiji se identitet analogno tomu proteže i izvan granica povijesnog centra.

Jane Jacobs je još 1960-ih ukazala na opasnost da vanjski svijet počinje težiti pseudourbanom prostoru, odnosno preuzima ulogu plošnoga tematskog parka. Njezina su razmišljanja snažni čuvari duha mjesta, uvijek aktualna, i nužno ih je poznavati da bi se kvalitetno projektiralo u gradu. Naši studenti zato započinju semestar “grupnim čitanjem” knjiga Jane Jacobs i Christophera Alexandera, što je na kolegiju “Istraživanja” postavila autorica njegovog programa Ivana Šverko.

11

Na koji ste način u knjizi interpretirali javne prostore, njihovu ulogu i održivost? Privatizacija javnih prostora jest globalni simptom, ali na primjeru relativno malenog grada poput Splita, prijetnje su neposrednije i očitije. Kako urbanističko projektiranje može utjecati na njihovu regulaciju?

Javni prostor grada fizički se mijenja zbog složenih procesa javnih investicija, a urbanistički bi projektanti u tom procesu mogli sudjelovati ne samo kroz izradu projekata, kao što se to obično podrazumijeva, nego i kroz istraživanja koja vode do smjernica, strategija i programa za donošenje projektantskih odluka.
Na općepoznatim primjerima poput High Line parka u New Yorku, ili Superkilen u Kopenhagenu, pokušala sam u knjizi ukazati na složenost takvih projekata, a ujedno i na značaj utjecaja urbanističkog projektiranja na ulogu javnog prostora u životu zajednice.

Projektiranje “dobrih mjesta”, koja su tako konfigurirana da mogu izdržati promjene koje nužno donosi vrijeme i pružiti vrijedne mogućnosti javnog i privatnog sudjelovanja kao i njegovati građanski duh, zahtijeva mnogo vještine. Da bi građani istinski voljeli i brinuli se za svoj grad, on bi im trebao omogućiti one univerzalne urbane vrijednosti: zajedništvo, dodir s prirodom, obrazovanje, umjetnost, kulturu, mogućnost za otpor, mijenu, dostojanstvo. Tada će se oni nužno brinuti o njemu jer je energija stanovnika ta primarna sila koja neprestanim korištenjem grad istodobno i mijenja i čuva.

6

Jeste li poetičan pristup odabrali kako biste poništili cinizam suvremenog okružja i vremena i vratili na taj način temeljna pitanja grada u fokus?

Pisanje o prostornoj i vremenskoj komponenti grada, o mjestima i događajima, arhitekturi i urbanizmu, odnosno pristup gradu na fenomenološkoj razini, uvijek je u većoj ili manjoj mjeri poetičan. A još kad se k tome govori o gradu izraslom iz “kuće”, čiji se duh uvelike temelji na suživotu suprotnosti, poetičan se pristup čini neizbježnim.

No to je ujedno i način prenošenja misli i stavova koji je i meni samoj najbliži; a takvim je pristupom knjigu i oblikovao senzibilni slikar Viktor Popović, i fotografijama opremio Zoran Alajbeg.

Kako je recenzent Ivan Rogić istaknuo, citiranje i oslanjanje na misli pjesnika, filozofa, povjesničara i autora iz mnogih drugih disciplina u knjizi ukazuje na heterogenost urbane zbiljnosti i nužnost formiranja hibridnih znanja u tom smislu.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.