Inženjerski neuspjeh novije povijesti
Dok se gradio nazivali su ga „Eiffelovim tornjem nakon nuklearne katastrofe, prometnom nesrećom dvije dizalice, Godzillom javne plastike“, a sada je konačno dovršen te strši kao simbol gigantske arogancije kapitala, poprilično uništavajući londonske vizure. ArcelorMittal Orbital Anisha Kapoora i Cecila Balmonda dočekuje ovogodišnje Olimpijske igre u Londonu koje bi trebale biti jedne od najskupljih dosad, a samo cijena ove javne skulputure iznosila je oko 19 milijuna funti, gdje je većinu platio „čelični tajkun“ Lakshmi Mittal, a 3 milijuna došlo je od Londonske agencije za razvoj, pod paskom gradonačelnika Borisa Johnsona, što je, jasno, najviše uznemirilo javnost.
Iako je najavljivana kao vrhunski doseg inženjerstva, crvena čelična smotana skulptura ne komunicira ništa: niti dobar dizajn niti dobru funkcionalnost. Kritike su većinom bile usmjerene na strategiju gradonačenika kojom si na taj način želi ostvariti megalomanski potpis u prostoru, što je uputilo na tumačenje tog poteza kao taktiku neofašizma, shodnu Mussolinijevom Spomeniku Vittoriu Emanueleu II u Rimu, no ovaj put u službi kapitala.
Stručna, ali i londonska javnost je većim dijelom zgrožena, odgovorivši sa čak 68% potvrda na anketno pitanje Guardiana da je riječ o „smeću“.
Teško da će ArcelorMittal Orbit ikada ući u povijest kao Eiffelov toranj, s kojim se rado voli uspoređivati, niti da će svojom pojavnošću privlačiti horde turista u Stratford, no zasigurno će ostati upamćen kao nagrđujući projekt koji veliča kapitalizam. U svojem najgorem obliku.
