Ivo Radić: Papandopulova

Moderna se arhitektura u Splitu našla u međuprostoru između onoga što Konzervatorski odjel Ministarstva kulture ocijeni dovoljno starim da bi se smatralo kulturnom baštinom i štitilo te recentnih (do)gradnji koje je dijelom poriču, ali, čini se, rado na njoj parazitiraju. Taj se diskontinuitet očituje i društveno, a bolno je primjetan u gubljenju identiteta i gubljenju kulturnih veza s vlastitim gradom, što čini nemogućim budući razvoj. Istraživački projekt Međuprostori usmjeren je na ponovno oživljavanje tih veza kroz novo čitanje, kroz sudjelovanje, a njegov je predmet Papandopulova ulica na splitskom Trsteniku.

Kamen temeljac za Split 3 postavljen je 1970. godine, a ono što je napravljeno u idućih osam, uz sve je nedostatke najlucidniji doprinos splitskom (i ne samo splitskom) urbanizmu od prelijevanja grada iz Dioklecijanove palače. Spajanjem modernog, funkcionalističkog pristupa i tradicionalnih, klasičnih koncepata poput ljudskog mjerila i duha mjesta, u gradska su naselja vraćene ulice kao poligoni širokog spektra odnosa i aktivnosti. Autori urbanističkog plana, Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc, mediteranski su urbani fenomen neustrašivo preveli u dvadeseto stoljeće i oblikovali svjetski relevantan pristup gradovima i njihovu planiranju. Planerske su se prakse promijenile s promjenom političkog i ekonomskog sustava devedesetih pa su samo najžilaviji aspekti tog urbanizma opstali do danas. Papandopulova je ulica možda najbolji primjer za izučavanje te žilavosti, u nadi da će prepoznato i valorizirano biti primjenjivo ubuduće, a i drugdje.

03

Foto: Duška Boban

Ocjena utjecaja suvremene društvene dinamike na razumijevanje i korištenje stambeno-poslovnog bloka Ive Radića u Papandopulovoj ulici na Trstenikusvih razina: lođe, stana, zgrade, ulice, okoliša zgrade – kojoj je jedna od ideja skretanje pozornosti na one umjetničke, konstruktivne i društvene vrijednosti arhitektonskog djela koje su u izvornom ili interpretiranom obliku opstale do danas, crpi se kroz korisničko iskustvo i percepciju. Stoga je ovo istraživanje temeljeno, uz studiju pisane i crtane arhive, na razgovorima s ljudima koji čine susjedstvo. Iako oni nisu jedini akteri promjena u prostoru, posredovane informacije pružile su i sliku tuđih perspektiva, i onu stručnjaka i onu lokalne samouprave i onu ekonomskih subjekata koji također oblikuju njihov okoliš.

U inicijalnoj seriji intervjua sudjelovalo je 14 stanovnika iz tri ulaza zgrade, mahom starosjedilaca koji su redom govorili u ime čitavih, prosječno tročlanih obitelji. Uzorak je zasad premalen i previše isključiv za izvođenje uvjerljivih korelacija i kompleksnijih statističkih analiza, ali trendovi koje je moguće uočiti snažno indiciraju postojano zadovoljstvo zgradama i susjedstvom. Tako je, primjerice, na pitanje bi li se selili s Trstenika da im se pruži prilika, bilo u neki drugi splitski kvart, bilo u drugi grad, 12 od 14 obitelji odgovorilo negativno, a njih deset ne bi se micalo ni iz sadašnjeg stana. Svakako treba uzeti u obzir da su stanovi u kojima žive, uz tri od šezdesetak kvadrata, natprosječno veliki, dvostrano orijentirani, svi s najmanje jednom prostranom terasom ili lođom.

8

S druge strane, parametri kroz koje se propitivala njihova ocjena Trstenika kao ugodne i atraktivne stambene četvrti, ukazali su na izvjesne probleme. Na skali od 1 do 5, gdje je 1 bila najniža, a 5 najviša ocjena, najlošije su ocijenjena sportska (1,62) i dječja igrališta (2,08), a gotovo su svi upozorili i na probleme s parkiranjem i probleme blokiranja pristupa interventnim vozilima, što je izravna posljedica interpoliranja na površinu predviđenu za sportsko-rekreacijske sadržaje.

2

Stanari Papandopulove prosječno odličnom ocjenom ocijenili su dostupnost raznih usluga te prometnu povezanost, a zadovoljstvo samim stanom, kvalitetom zgrade i odnosima sa susjedima također je vrlo visoko. Očekivano, svi se problematični aspekti nalaze u sferi zajedničkog i javnog.

Poteškoće redefiniranja uloga i odnosa moći na nekada nedvosmisleno društvenom zemljištu usložnjene su, kao i drugdje, vlasničkim odnosima, ali temeljno nepostojanjem konsenzusa oko toga čija je odgovornost briga za prostore koje stanari stambeno-poslovnih zgrada u Papandopulovoj dijele, što je najveća prepreka aktivnostima za poboljšanje uvjeta. Iako dostupnost sadržaja poput trgovina, banki, bolnica, pošte i sličnog percipiraju značajnima za kvalitetu života u kvartu, prostori dokolice poput parka ili igrališta izmiču artikulaciji. Ipak, poticajan je recentan primjer zajedničke akcije dijela stanara da pod pritiskom dio zemljišta urede kao park, a u kojem se možda nazire model eventualnih budućih nastojanja da se urede nekad aktivni zajednički prostori.

04

Foto: Josipa Bilić

Lođe na pažljivo oblikovanom južnom pročelju zasjenjeni su “prostori preko kojih intimni prostor i grad komuniciraju, međusobno se prožimajući” (Jelena Zanchi). Svaka uređena na svoj način, odgovarajući stanu koji se u nju širi, a od stanara je ocijenjena kao izuzetno bitan dio stana. Njih gotovo dvije trećine (10) smatra da je ključna za kvalitetu stanovanja, još troje ih smatra bitnom, a jedna osoba sekundarnom u odnosu na ostale parametre. U svim skupinama je po jedna obitelj koja je zatvoreni prostor stana proširila dijelom na lođu (kuhinju ili dnevni boravak), ali poštujući dizajn pročelja i bez narušavanja njegova izgleda. Nitko od ispitanika ne namjerava zatvarati lođu u budućnosti.

Zanimljivo je primijetiti da se većina lođa u kompleksu čije su žaluzine skinute ili zamijenjene redom nakaradnim alu-plastičnim konstrukcijama i od kojih su neke u potpunosti zatvorene, nalaze u susjednoj zgradi pred kojom je u novije vrijeme interpolirana previsoka zgrada čime je tom dijelu kompleksa i samom prostoru lođa oduzet niz pogodnosti u kojima uživaju ispitanici iz ovog kruga: pogled, otvorenost zelenilu i suncu, mogućnost hortikulturnog uređenja ograda. Naime, iz unisonog slaganja ispitanika da sadašnja veličina stana zadovoljava njihove potrebe, za sad možemo pretpostaviti da na odluku o zatvaranju lođa nije presudno utjecala potreba za više stambenih kvadrata, već upravo smanjivanje kvalitete boravka u vanjskom prostoru stana. Druga je uočljiva skupina intervencija na lođama koje su previše izložene pogledima prolaznika, a ostale su razbacane po čitavim pročeljima no značajno ih je manje nego na drugim sličnim zgradama u Splitu, ali i drugdje. Izvorni koncept dinamične južne fasade je zadržan, a ona sasvim drugačije tretirana, sjeverna – s kliznim žaluzinama – gotovo je bez ikakvih intervencija. Terase i vrtovi na najnižim etažama bogato su hortikulturno uređeni, a stabla limuna i mandarina dižu se ponekad i tri etaže iznad: plodovi se dijele među stanarima.

05

Foto: Josipa Bilić

Lođu sve obitelji koriste pretežno za dokolicu i odmor, što je moguće gotovo cijele godine – pa i zimi – zbog južne orijentacije i zaštićenosti od vjetra i padalina. Lođe su opremljene stolovima i stolicama, ponegdje i mini kuhinjama, uglavnom s posađenim ukrasnim, ali i jestivim biljem. Dovoljno su prostrane da uz tu funkciju obavljaju i onu spremišta i prostora za sušenje odjeće, ali ostaju pretežno mjesta boravka, a ne kućnog rada. Praktična poteškoća u dijelu lođa je loše izvedena zaštita od kiše, što onda korelira sa smanjenom upotrebom tog otvorenog dijela stana, a oštećuje i stolariju. Slična je situacija i na dijelovima pročelja ostalih zgrada pa su intervencije uočljive upravo tamo gdje je pročelje izmaknuto u ravnini. Može se zaključiti da bi minimalnom korekcijom sustava odvodnje kvaliteta korištenja tih lođa bila značajno veća.

1

Originalna konstrukcija brisoleja i ograda, inventivna Radićeva kreacija koja je, sudeći po odgovorima ispitanika, stvorila idealan omjer zaštićenosti i izloženosti za većinu onih koji borave na lođama, stara je danas četrdesetak godina, a ipak su u samo 3 od 14 stanova vršeni njezini konstruktivni popravci u posljednjih deset godina. Šest je obitelji konstrukciju obnavljalo bojom i zaštitnim sredstvima, a njih pet se ne sjeća da su ikada intervenirali na fasadi. Ipak, samo je jedna obitelj dizajnom i konstrukcijom u potpunosti zadovoljna, njih četiri ocjenjuje da je brisolejima teško upravljati, a složni su u ocjeni da ih je teško prati i održavati. Troje ispitanika izjavilo je da se nikada nisu sasvim navikli na to da se noću kroz rešetke vidi u njihov stan, a nekima ne pružaju ni dostatnu zaštitu od sunca. Analizom fotografija može se primijetiti da dio stanara koristi dodatne tende ili zavjese s unutarnje strane lođe. Uz sve navedene mane, svi su stanari ipak neskloni ideji da brisoleje u budućnosti uklanjaju, što čitamo kao poticaj da se nedostaci otklone i da se pročelje sačuva boljim održavanjem.

Dolazimo do problema financiranja održavanja i obnove relativno skupe fasadne konstrukcije. Samo su četiri od ispitanih obitelji spremne investirati vlastita sredstva, jedanaest ih smatra da bi se obnova trebala financirati iz pričuve, a samo jedni ne bi ulagali bez obzira na model. No, svi su svjesni da su sredstva iz pričuve nedovoljna u odnosu na aktualne cijene koje im se za reparacije nude, pa se održavanje svodi na povremenu promjenu zakovica i popravak spojeva nosača i mobilnog dijela konstrukcije. S obzirom da u perspektivi možemo očekivati daljnje propadanje metala, a ne možemo očekivati značajnu promjenu strukture stanovnika koji bi eventualno sav trošak preuzeli na sebe, neki oblik subvencije jedini je odgovor ako se želi sačuvati funkcionalna i umjetnička vrijednost kulturnog dobra, što prema ocjeni struke, zgrade Ive Radića nesumnjivo jesu. Srž nastavka ovog istraživanja bit će upravo traženje onakvog modela održavanja koji će omogućiti zadržavanje svih afirmativnih karakteristika i memorije mjesta.

006007

“Moj komad neba”, foto: Boris Šitum

Gotovo polovica suradnika na ovom projektu živi ili je živjela u nekoj od Radićevih zgrada. Kroz razgovore s njima, ali i drugima koji žive u zgradama na Zapadnoj obali i na Mejama, u devastiranim neboderima na Spinutu ili onima u Ulici Domovinskog rata te u samoj Papandopulovoj, uočljiva je razlika u internaliziranju njihovih arhitektonskih i urbanističkih kvaliteta. Zbog dispozicije, samog oblikovanja kvarta, kvalitete izvedbe i najveće pozornosti posvećene detalju, zgrade u Papandopulovoj su, izgleda, najbliskije svojim stanarima pa su slijedom toga i najbolje očuvane. Neke od vidova na koje se to reflektira i na međuljudske odnose možemo čitati i u visokoj informiranosti o zbivanjima na Trsteniku, jasnim stavovima o tome što i kako treba unaprjeđivati, te u volji da se takve stvari odlučuju i provode zajednički, na razini susjedstva. Nije zanemarivo ni da je upravo na Trsteniku nastala udruga za suvremenu umjetnost poput Kvarta koja je kroz godine uspjela za svoje kreacije senzibilizirati susjede do te mjere da im izložbe u prilagođenim prostorima na Trsteniku posjećuje više ljudi nego one etablirane u centru Splita, a plastika u javnom prostoru odlično je prihvaćena.

Kultura stanovanja prepoznata na ovom primjeru vrijedna je čuvanja iz više razloga, no u specifičnom splitskom kontekstu bogatstvo razumijevanja koje je u njezinom osmišljavanju pokazao Ivo Radić predstavlja i vademecum za svaku buduću stambenu politiku. Degradacija koja se dogodila na obližnjem Žnjanu, a još očitije u novim gradskim naseljima poput Mejaša, snažno je upozorenje na posljedice investitorskog planiranja: snižena kvaliteta života, uz istovremeno stvaranje distance prema ostatku naselja, ali i gradu, jednostavno su pogubni za čitav Split. Ne samo Radićev opus, već i onaj Ive Vitića, Lovre Perkovića, Nevena Šegvića, Frane Gotovca, Dinka Kovačića i mnogih drugih modernih arhitekata, oblikovali su ne samo građevine, već i simboličke i identitetske vrijednosti na kojima se gradi (ili bi se trebao graditi) i suvremeni grad.