Kako je digitalno projektiranje utjecalo na arhitekturu

Tehnologija alata u arhitekturi sve više napreduje i, dok se mnogi pokušavaju snaći i prilagoditi rapidnim promjenama, teoretičari i arhitekti na Yale School of Architecture (u poznatoj zgradi Paula Rudolpha iz 1963.) odlučili su napraviti retrospektivu digitalnog u projektiranju i konstrukcijama, te istražiti utjecaj i budućnost takvog okruženja u arhitekturi.

Mario Carpo, gostujući profesor na Yaleu i urednik nedavnog izdanja AD-a, The Digital Turn in Architecture 1992-2012, organizirao je simpozij „Digital Post-Modernities: From Calculus to Computation“ koji je održan od 20. do 22.veljače, okupivši zavidan broj kako renomiranih protagonista arhitekture, tako i mladih nada koje su se već iskazale na polju primjene suvremenh projektantskih tehnologija.

Rudolph Hall, Yale School of Architecture

Već u kratkom uvodnom govoru dekan fakulteta Robert Stern (ekstremni postmodernist, popularno zvan Bob) pojasnio je namjere ovog trodnevnog događaja koji je usmjeren na procese stvaranja tijekom prošlih 20 godina, najavivši kako će se predavači u prezentacijama koncentrirati na vlastiti rad ostvaren 90-ih i prodiskutirati kako su se tadašnja saznanja odrazila na njihovu aktualnu praksu i današnji trenutak. Na taj način se, paradoksalno, zbog nevjerojatno brze pojave inovacija i novih tehnoloških alata, nedavna prošlost digitalnog već razmatra kao udaljeno povijesno razdoblje, iako se radi o posve suvremenom terminu.

Prvi dan simpozija je započeo predavanjem američkog arhitekta Grega Lynna, profesora na bečkom Fakultetu primijenjenih umjetnosti, provokativno nazvanog „The Archeology of the Digital“. Po završetku prezentacije uslijedila je diskusija Grega Lynna s Frédéricom Migayroum (predstavnik Centre Pompidou u Parizu i profesor na The Bartlett School of Architecture) i Alejandrom Zaera-Polom (dekana škole arhitekture na Princetonu), koja se više-manje orijentirala na uzroke i korijene digitalnog, a najviše je istaknut utjecaj dekonstruktivizma.

Alejandro Zaera Polo, Charles Jencks, Sanford Kwinter

Međutim, u petak je uslijedio dan koji smo svi željno iščekivali, dan kada je od jutarnjeg do večernjeg dijela programa svaka diskusija bila jedna od onih koja se ne propušta. Gosti u ispunjenoj dvorani Rudolph Halla od najranijih su sati imala prilike slušati doista zvučna imena. Prvo je uslijedio arhitekt i teoretičar arhitekture Peter Eisenman (Yale University), koji je odlučio umjesto powerpoint prezentacije održati govor o svojim okupacijama iz 90-ih. Tema je bila tekst Rolanda Barthesa „The Death of the Author“ koji sažima Eisenmanova cjeloživotna nastojanja da u procesu projektiranja potpuno nestane arhitekt kao donositelj odluka, već da se objekt formira sam prema svojim postavljenim pravilima i generativnom algoritmu. Ono što je začudilo sve, a prof. Emmanuel Petit je kasnije na predavanju na MIT-ui potvrdio istinitost toga, jest Eisenmanovo polagano nijekanje cijeloga tog nastojanja. Naime, u 21.stoljeću, kada kompjuterske simulacije gotovo uopće ne trebaju arhitekta (već „zanatliju“ informatičara), Eisenman primjećuje kako gubi poziciju u svijetu arhitekture pa postaje sve više zagovornik konzervativnih stavova (nećemo još reći modernističkih).
Kasnije istoga dana uslijedilo je predavanje Bernarda Tschumia (Columbia University) koji je održao izvanredan pregled uvođenja računala u nastavu u SAD-u i kako se to odrazilo na projekte profesora arhitekata koji su nove „alate“ počeli koristiti u radu sa studentima.

Paola Antonelli, Alejandro Zaera Polo, Greg Lynn, Charles Jencks

Zatim je izlagao teoretičar Sanford Kwinter (Harvard Univeristy) koji je u svojem već općepoznatom duhovitom stilu ukazao na neka pitanja s kojima se digitalno okruženje mora suočiti u vrijeme sve veće globalizacije arhitekture.
Predavanje još uvijek najpoznatijeg teoretičara postmoderne arhitekture i nevjerojatnog entuzijasta na polju publicistike (s objavljenih 39 naslova!) Charlesa Jencksa osobno sam najviše s nestrpljenjem isčekivao, ali se njegov govor uglavnom sveo na kontriranje Eisenmanovim tvrdnjama bez čitkog osobnog smjera za koji se zalaže.

Peter Eisenman, Lise Anne Couture, Dagmar Richter

Kako je dan bio podijeljen u tri sekcije predavanja, nakon svake bi uslijedila dulja diskusija, prva s Eisenmanom, Tschumiem, Lise Anne Couture i Dagmar Richter (Pratt Institute), druga s Jencksom, Kwinterom, Alejadnrom Zaera-Polom i Emmanuelom Petitom (Yale), te posljednja Paole Antonelli (voditeljica MOMA-e), s Jencksom, Lynnom, Zaera-Polom, Fredericom Migayroum i Peggy Deamer (Yale).
Petak, posljednji dan simpozija, donio je i niz razmišljanja manje ‘slavnih’, ali jednako vrijednih i zanimljivih predavanja koja su održali: Alisa Andrasek (The Bartlett), Benjamin Aranda, Phillip Bernstein (Yale), Brennan Buck (Yale), Michael Hansmeyer (ETH), Mark Foster Gage (Yale), Mathias Kohler (ETH), Jennifer Leung (Yale), Philippe Morel (Ecole d’Architecture de Paris-Malaquais) i Jenny Sabin (Cornell).

Važno je napomenuti kako se cijeli simpozij slučajno (?) podudarao i s izložbom koju je postavio Greg Lynn na Yaleu (organizirana od strane Kanadskog centra za arhitekturu iz Montreala) pod nazivom „Archeology of the Digital“ (izložba ostaje otvorena od 20.veljače do 3.svibnja 2014.). Budući da prezentira „četiri glavna arhitekta koji su uspostavili hrabar smjer u primjeni digitalnih alata u arhitekturi“ krajem 80-ih i početkom 90-ih, potpuno je nejasan izbor Franka Gehrya kao ključnog majstora digitalnog (to što su mu zgrade ‘izlomljene’ ne svrstava ga automatski u tu kategoriju), a još više čudi pojavljivanje Shoeia Yoha i Chucka Hobermana, gotovo anonimnih aktera toga (a i ovoga) vremena. Četvrti je naravno legendarni i neizostavni profesor Yalea – Peter Eisenman čije je mjesto u tom području neupitno.