Kako je Trg bana Jelačića postao provincija?
Zagreb ima specifičan problem sa svojim trgovima. Počevši od devastacije Cvjetnog trga, zabrane okupljanja na Markovom trgu, brisanih prostora Kvaternikova trga, Trga Francuske Republike i konačno Trga bana Josipa Jelačića, koji se, svakim danom sve više, pretvara u tržnicu privatnog kapitala.
Na temelju ankete iz 1996. i 1997. zagrebačkog PMF-a, o mjestima u gradu Zagrebu koje kod ispitanika izazivaju osjećaj ugode ili neugode, glavni zagrebački trg, Trg bana Jelačića, za 47% ispitanika bio je mjesto koje pobuđuje najveću ugodu. Poslijeratna situacija je svakako pogodovala takvoj percepciji građana, gdje je Trg bio mjesto slobode, mjesto na kojem je 120.000 ljudi izrazilo mišljenje o gubitku koncesije za Stojedinicu, mjesto jasnog pozicioniranja vlastitog identiteta. No od tada je situacija u silaznoj putanji- domena javne sfere doživjela je značajnu transformaciju- ne samo u smjeru izražavanja javnog mnijenja, već i nasilnom i agresivnom transformacijom urbanističkih kvaliteta glavnog gradskog trga.
Nema dugo da je Zagreb dobio prvi božićni sajam, naizgled po uzoru na srednjoeuropske K&K gradove[1], kojima je stoljećima buržujski težio.
Od tada, Božić u Zagrebu traje čitavu godinu. Ne samo Božić i pripadajući rekviziti štandova, kobasica i najvećeg natkrivenog PVC kafića, nego i blagdani poput Dana hrvatskog sela, Dana hrvatskih vrtića, Dana domaćih jagoda, Kupujmo hrvatskog, klizališta, boksačkih mečeva, pozorišta, knjižara, koncerata…
Gradskost se sve teže raspoznaje u centru grada, a on sve više počinje nalikovati periferiji. Raubanje prostora najjasnije je vidljivo u instalacijama koje započnu kao privremeni štand, a nakon godinu dana postaju trajna intervencija na glavnom trgu, sa tendencijom širenja terase. Otimanje zona pješacima postavlja se kao logična posljedica, bez mogućnosti propitivanja kome zapravo pripada javni prostor. Situacija pretvaranja Cvjetnog trga u veliki kafić ( o kojoj smo pisali ovdje), analogna je situaciji na Trgu bana Jelačića.
Samo je pitanje vremena kada će se temporalni plastični šator sa glavnog trga pretvoriti u „interpolaciju sa kućom Popović“.
Postavlja se pitanje što predstavlja glavni gradski trg?
Može li, štoviše, smije li on prihvaćati bilo kakav sadržaj koji je izraz želje i financijske mogućnosti pojedinaca, a koji ne služe „javnom dobru“? Glavni trg bi po svojoj društvenoj funkciji morao emanirati elemente prestiža, biti reprezentativan gradski, ali i državni prostor koji reflektira ustroj i kulturu jedne nacije. Njegova načelna demokratičnost se očituje u slobodnom pristupu i slobodi govora, on je danas glavno mjesto gradskog tranzita, ali i mjesto susreta.
Tu je vašarski sadržaj nespojiv sa njegovom društvenom funkcijom u središtu glavnog grada.
Kontinuirano gomilanje (ne)kvalitetnog sadržaja sa primatom položaja u centru centra, najjasnije se očituje u njegovoj estetskoj dimenziji- megalomanskim prostornim zauzimanjem koje ni na koji način ne korespondira sa okolnim postojećim prostornim i kulturnim genius loci kontekstom. No to uistinu svjedoči o dubljim problemima gospodarenja javnim prostorom, u nadležnosti lokalne samouprave.
Kome pripada javni prostor trga- gradu, građanima ili privatnoj domeni? Onima koji posjeduju kapital, čini se. Dakle, blagoslov gradske vlasti privatnom kapitalu, pretvara javno u privatno. Manipulacija prostorom koju provodi lokalna samouprava, već je nekoliko puta doživjela svoj klimaks, a problem je svakako bio najvidljiviji na prostoru Cvjetnog trga.
Takvo viđenje potvrđuje i sociologinja dr.sc Saša Poljanec- Borić, viša znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar, koja ističe nekoliko razloga zašto se taj trg, a i ukupna pješačka zona, tretira kao vašar. „Brutalna komercijalizacija tog javnog prostora, je praksa da se iznajmljivanjem javnog prostora koji pripada svim građanima privredi novac koji gradskoj upravi manjka, zbog toga što ne upravlja dobro fiskalnim kapacitetom grada Zagreba. To je jedan nadomjestak za manjak kontrole, racionalnosti i planiranja u upravljanju fiskalnim kapacitetom Grada. Dakle, ako se Zagreb ne može pokriti s onim što dobiva od poreznih obveznika, onda nešto ne štima i nešto se mora presložiti! Činjenica da na tom prestižnom trgu imate glavninu komercijalnih sadržaja niske razine, odraz je loše politike.
*dr.sc Saša Poljanec- Borić
Druga strana problema je duboko društvena. Naime, vašar na ovom gradskom trgu je zapravo je manifestacija dvostrukog karaktera tog populizma, kojim se prikriva korupto-kaotični način upravljanja prostorom, kao najvrednijim resursom kojim ovaj grad raspolaže. Na jednoj strani uspostaviš vašar, a na drugoj gradiš „kristalne stanove“ do kojih se voziš kroz pješačku zonu.
Ta politika je eskalirala u aferi Cvjetni trg. Neshvatljivo je jednom „civiliziranom“ gradu oduzeti pješačku zonu – prostor koji se stvara više od pedeset godina!
Problematika s trgovima u gradu Zagrebu pokazuje opću nesposobnost lokalne samouprave da upravlja javnim prostorima, ali ne samo u smjeru nesposobnosti njihova održavanja, nego i nesposobnosti da dinamički interpretira vrijedne prostore sukladno zakonima vremena. To pokazuje jedan akutni i duboki modernizacijski deficit koje lokalne vlasti posjeduju, a činjenica da se to događa ispod Markovog trga na kojem je zabranjen pristup, pokazuje da taj duboki deficit u glavnom gradu ne razumije ni država. Ako takav deficit ne razumije ni lokalna samouprava ni nacionalna uprava, onda je to izraz jednog dubljeg političkog problema koji se može prevesti kao manjak kapaciteta da se upravlja modernizacijom.“
Ako bi netko odlučio postaviti svoj šator na jednom od gradskih trgova, potrebno je svoj projekt prijaviti Povjerenstvu za davanje u zakup i na korištenje javnih površina, koje će potom donijeti odluku bez jasno definiranih kriterija, a rješenje o konstrukciji je na Gradskom uredu za prostorno uređenje i izgradnju grada.
Promatrajući povijesne procese Trga bana Jelačića, on je bio livada koja je spajala dva grada Kaptol i Gradec, te je primarno bio korišten kao tržnica. Današnji Trg bana Jelačića, tvorevina je funkcionalnog grada 19.stoljeća, planiranog 1865. s idejom poljepšanja i širenja Zagreba. Gradnja reprezentativnih palača oko bivšeg sajmišta, označila je postupnu transformaciju Zagreba iz relativno ruralnog grada u velegrad koji je trebao primati 40-50 tisuća stanovnika. Godine 1925. prenamjenjuje se staro naselje u najveću gradsku tržnicu Dolac, gdje se ukupna funkcija razmjene dobara usustavljuje.
*Trg bana Jelačića prije i poslije otvaranja tržnice Dolac (izvor: skyscrapercity.com)
Dr.Poljanec-Borić u ponovnoj vašarizaciji vidi društveno nazadovanje, spuštanje na civilizacijskoj ljestvici: „Ideja da je današnji vašar na trgu kontinuitet iz prošlosti, nije u skladu sa intencijom moderne nacionalne države, da ona prostorom upravlja na funkcionalno sređen način. Zagovaranje „vašarskog kontinuiteta“ analogan je argumentu po kojem je opravdano zadržavanju prijevoza zapregom zbog potrebe „kontinuiteta“!
Trg je ušao u proces modernizacijske reinterpretacije već puno puta u povijesti. Iz vašara i sajmišta se pretvarao se u glavni trg sukladno dinamici kojom je Zagreb prerastao u nacionalno ekonomsko i intelektualno središte čemu je svakako pridonio razvoj i rast Sveučilišta u Zagrebu. No ova zadnja preinaka u pješačku zonu o kojoj govorimo počela je za vrijeme Univerzijade, dakle pred kraj postojanja Jugoslavije. Jer u Jugoslaviji Trg je još bio polutranzitni prostor, Gajeva je bila prometna. Tek za vrijeme Univerzijade je promijenjen u radikalno pješački prostor, a jedino je zadržana tramvajska linija – kako bi se održala prometna i javna funkcija. Voljela bih započeti diskusiju o tome da se prometna funkcija u potpunosti ukine i namijeni pješacima – poput trga Grand-Place u Bruxellesu, gdje su sve prometne kapilare zatvorene.
Na primjeru tog trga vidljiv je tijek postmodernizacije zagrebačke jezgre – sve „tehničke“ funkcije se gube kako bi se otvorio prostor demokratskom iskoraku, otvaranju središnjeg povijesnog prostora javnoj pješačkoj funkciji i urbanom životnom stilu. Kako bi se ti prostori očuvali, pretvaraju se i u ekološke koridore. Zato obično uz pješačko zoniranje ide i intenzivno ozelenjavanje. Na današnjim se trgovima događa upravo suprotno od toga- stalno se dokida pješački karakter, podzemne garaže penetriraju u pješačke zone, nedopuštajući njihovo širenje.
Lokalna, a bome i nacionalna politika zatvaraju pješačku zonu onemogućavajući joj širenje jer na rubovima pješačke zone dozvoljavaju gradnju tajkunskih „utvrda“ dok unutar nje naguravaju vašarski sadržaj kako bi se zadržala neka aura populizma. Tu se radi o brutalnoj gentrifikaciji – otimanju javnog prostora i selektivnom dozvoljavanju gradnje na visokim rentama lokacije da bi se postigla maksimalna dobit. Očito je naš razvojni ciklus došao do toga da se zajednička dobra mogu privatizirati, uz dozvolu i Grada i države – što znači da je to intencija cjeline političkog spektra.“
*Akcija Kupujmo hrvatsko (fotografije: metro-portal i javno.hr)
Dr. Poljanec- Borić u budućnosti ne vidi napredak u politici vođenja gradskim prostorom, dapače, smatra kako je jedina opcija senzibilizacija javnosti od strane novih instanca, medija i civilnih udruga, i politike koja neće uključivati nikakve strukture moći.
„Iskustvo koje mi, građani Zagreba imamo sa javnim prostorom, pokazuju kako se ovlasti gradonačelnika moraju strahovito smanjiti, njegova eksteritorijalnost stvara velike probleme u upravljanju gradom, on ima i podijeljene ingerencije u nacionalnim institucijama- tipa konzervatorski zavod. Zakonodavni okvir koji može ići na korist razvoju javnih sadržaja je Institut spomeničke rente, koji se može koristiti da bi se upravljalo obnovom povijesnih jezgara, no stvar je u tome da se on netransparentno troši, a pritisak poslovnih krugova je da se on tretira kao parafiskalni namet i opterećenje na ekonomiju.
Mislim da su političari i na poziciji i u opoziciji potpuno neosjetljivi na ovo o čemu razgovaramo, jer ni stranka na vlasti, ali i ni opozicija nemaju viziju ni senzibilitet za probleme zajedničkog i javnog dobra . Hrvatska treba novu opciju, mlada lica koja odgovara statusu zemlje u procesu europskih integracija. Novu, modernu opciju, a ne treću opciju koja se sastoji od poznatih lica iz postojećih opcije.“
Konačno, kvaliteta javnog prostora očituje se u mogućnosti mijenjanja i primanja privremenih programa, ali s jasnom strategijom koja teži metropolizaciji, na mjestima gdje se želi dodatno potaknuti razvoj te aktivirati prostor.
To svakako nije glavni gradski trg koji ionako ima frekventnost i simbolički značaj.
fotografije: Ivan Dorotić
Fotografije su nastale kroz proteklu godinu dana
[1] K&K, kaiserlich und königlich, titula koja je označavala dualnu Austro-Ugarsku monarhiju
