Najbolji arhitekt među povjesničarima, najbolji povjesničar umjetnosti među arhitektima

Vladimir Bedenko, cijenjeni sveučilišni profesor, autoritativni znanstvenik i strastveni istraživač, erudit i intelektualac bio je zanimljiv sugovornik o arhitekturi, povijesti i baštini, literaturi, estetici i likovnim umjetnostima, ali i o praktičnim i svakodnevnim temama. Svestran i radoznao za sve proizvode duha i kreacije, za život u najobuhvatnijem smislu, Bedenko nije znao za razlike, ali je uvijek i u svemu zahtijevao razinu i respektirao kvalitetu. Na jedinstven je način svojim mišljenjem i radom spajao tehničku i humanističku sferu demonstrirajući jedinstvo kulture. Poznata je definicija njegova mentora Milana Preloga, iz doba kad je dovršavao svoj doktorski rad: “Najbolji arhitekt među povjesničarima, najbolji povjesničar umjetnosti među arhitektima.” No uz to, Bedenko je zadivljavao savršenim poznavanjem klasičnog i srednjovjekovnog latinskog jezika, odlično znao njemački, engleski i poljski, a služio se i većinom europskih jezika. Ligvističko znanje odvodilo ga je do autentičnih pisanih izvora kad se uhvatio povijesnih iskona starijih ili novijih hrvatskih urbanih cjelina – jednim od težišta njegova znanstvenog interesa. Upuštao se u tegobna gonetanja, zato što je istinu i bit težio otkriti sam. Rezultat su u pravilu bile revizije starijih spoznaja i inovativne interpretacije. Bio je skeptičan i ujedno sklon smionim, čak vrtoglavim teorijama – ali uvijek spreman da ih dokaže empirijski i teorijski. Bedenkov je izgled zrcalio njegov duh, intelekt i narav: visok i vitak, mršava lica, guste bradice i poluge lepršave kose, očiju naglašenih tamnim podočnjacima i gustim obrvama, pronicljiva pogleda, pokretan i laka koraka, brzih reakcija i britkih sudova, komunikativan i nadasve uljudan. Pravi gospodin, potomak zagrebačke ugledne intelektualne familije.

Foto: H-alter

Karijera Vladimira Bedenka odvijala se uzorno i pravocrtno: nakon mature u klasičnoj gimnaziji 1961. upisuje se na Arhitektonski fakultet, diplomira 1967., na katedri za teoriju i povijest arhitekture zapošljava se 1970. kao asistent i iste godine upisuje na postdiplomski studij. Paralelno gradi nastavnu i znanstvenu karijeru – od asistenta do redovnog profesora, od magistra do doktora znanosti. U oba rada – magisteriju “Križevci – urbanistički razvoj” (1973.) i doktoratu “Prostorna organizacija i stambena arhitektura zagrebačkog Gradeca u XIV. i XV. stoljeću” (1986.) iznosi ne samo nove podatke, nego donosi i nove originalne interpetacije. Potonji rad, objavljen 1989. kao knjiga naslova “Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku”, donio mu je pohvale najmjerodavnijih stručnjaka i opći ugled. Superiorno je analizirao spoznaje prethodnika, izložio činjenice do kojih je došao mukotrpnim čitanjem dostupnih vrela i originalnom analitičkom metodom kojom je strukturirao, komparirao i hijerarhizirao podatke te iznio originalnu tezu o urbanoj genezi Gradeca – od definicije granica i obuhvata zidina, parcelacije, rasporeda i dimenzija insula (blokova), odnosa javnog i privatnog prostora do identifikacije zahvata prvotnih planera i nestalih identitetski važnih građevina. Tim radom Bedenko je razriješio niz dugodišnjih dilema i okončao rasprave nepobitnim dokazima. Jasnoća, preglednost, najposlije zaključna sinteza uvrštavaju ga među temeljna historiografska djela o Zagrebu. Prethodna i kasnija, sve razvedenija istraživanja srednjeg vijeka dovela su i do drugih, uvijek prividno ili tek dijelom razriješenih pitanja. Tako je u studiji “Mons Gradyz iuxta Zagreb” (1991.) rekonstruirao varoški teritorij prema Zlatnoj buli, povezao s njome Medvedgrad i Popov toranj, dokazavši da je potonji izvorno kraljevska kula, a ne kanonička utvrda. U studiji “Društvo i prostor srednjovjekovnog Gradeca” (1993.) donosi socijalnu topografiju tada kozmopolitskog grada, utvrđuje više zona koje nastavaju pripadnici različitih društvenih slojeva i statusa, što bitno određuje njihovu formu i karakter – od uglednog središta do priprostih rubnih područja. U studiji “O prostoru Kaptola u srednjem vijeku” (1995.) pokazuje da je Kaptol bio utvrđen već sredinom 13. stoljeća, neposredno nakon tatarske najezde, što se nije znalo, identificira trase glavnih komunikacija i mjesto banskog sjedišta – sve određeno tom najranijom fortifikacijom, a analizira i kanonička i biskupska naselja, od Vicusa latinoruma i Nove vesi do Dolca i Opatovine. Tim, a i drugim manjim, ali ništa manje važnim radovima Bedenko se uvrštava u časni niz koji počinje I. K. Tkalčićem 1881. godine. Kontinuitetu sustavno dodaje inovaciju. Lingvističku metodu spaja s empirijskim pristupom: arhitektonskom analizom konkretnih građevina, odnosno, naselja ili urbanih struktura.

Sudeći prema količini radova, moglo bi se učiniti da se Bedenko usredotočio na Zagreb, ali nije tako. Od početka njegov je interes usmjeren na gradove kontinentalne Hrvatske: u magisteriju i radovima proizašlim iz njega bavi se Križevcima, prikazujući urbanističkih razvoj grada od osnutka do velike transformacije u 19. stoljeću, a onda se okreće i drugim gradovima sjeverne Hrvatske: “Urbanistička prošlost Stare Gradiške”(1976.), “Povijesno-prostorni razvoj i problemi zaštite jezgre Vinkovaca” (1977.), Povijesno-prostorni razvoj povijesne jezgre Ludbrega” (1978.), “Urbanistički razvoj Slavonske Požege” (1978.), “Belišće – razvoj naselja” (1980.), “Nuštar – vlastelinstvo, mjesto, dvorac” (1996.). Istim instinktom bira i punktove druge povijesne regije, Istre u koju redovito, u sklopu terenske nastave, zalazi sa studentskim grupama. Već 1986. piše sintezni prikaz o transformaciji istarskog grada (“Die istrische Stadt, die Umwandlung der Struktur”), veće studije posvećuje Pagu i Bujama (“Povijesno-prostorni razvoj i problemi zaštite Paga”, 1989., “Povijesno-prostorni razvoj starih Buja”, 1999.).

Osim naseljima Bedenko se 1990-ih bavi arhitekurom: “The Croatian National Theatre in Zagreb” (1993.), “Secesija u hrvatskoj ahitekturi” (1999.), dok velikim tekstom “Franjo Klein i razvoj historicističke arhitekture u Zagrebu” (2000.) dopunjava opus jednog od najzaposlenijih i najkreativnijih arhitekata epohe. I uvijek su to nove interpretacije, uvijek su fenomeni i procesi uključeni u opći europski povijesni kontekst. U sklopu “Studije za strategiju prostornog razvoja Hrvatske” iz 1995., jednom od najvažnijih dokumenata tog doba, objavio je studiju “Hrvatski gradovi – stanje, uzroci i oblici ugroženosti”, sintezu u kojoj sažima znanje stečeno istraživanjem gradova i naselja, teorijske spoznaje i stajališta o obnovi graditeljske baštine. Desetljeće i još kusur godina, u razgovoru za glasilo studenata Arhitektonskog fakulteta, stanje baštine ocijenio je ovako: “između velikog htijenja i katastrofe”.

Znanstveno-spisateljski opus Vladimira Bedenka tijesno je povezan s njegovim bazičnim, nastavničkim radom, ali i trajnim sudjelovanjem u programima, akcijama i projektima zaštite i obnove baštine. Tako njegovi kolegiji (od 1978. i 1979.) nose naziv “Graditeljsko naslijeđe” (I. i II.), “Zaštita i obnova graditeljskog naslijeđa” (od 1991.), a na poslijediplomskim studijima “Graditeljsko naslijeđe hrvatskih gradova i naselja” (od 1997.), “Zaštita arhitekture XIX. i XX. stoljeća” (od 1997.), “Zaštita urbanog naslijeđa” (od 1998.). Već nazivi svjedoče o određenoj evoluciji: proširenju tematskog obuhvata, ali i potrebi da se ti temati uključe u studij arhitekture kao nužnost. No to je bio svojevrsni višak vrijednosti koje je Bedenko namijenio svojim studentima u ime etičke obveze i kao popudbinu za budućnost, ma kakva bila. Kao neprijeporni autoritet i ekspert izabran je 1994. za voditelja poslijediplomskog studija “Graditeljsko naslijeđe” i predstojnika Zavoda za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

No njegova glavna preokupacija bila je teorija i povijest arhitekture, kako se i naziva njegova katedra. Sustavno ju je razvijao i povećavao novim, tematski sve više profiliranim kolegijima, tako da je s vremenom uz tradicionalni edukativni i znanstveni centar, Odjel za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stvorio novi respektabilni fokus. Od samog početka Bedenko je predavanja spajao s terenskom nastavom, najprije obilaskom Zagreba, pa Slavonije, Istre i Dalmacije. Od 1972. kad je u Motovunu organizirao ljetnu školu, Istra je postala glavno poprište učenja i istraživanja. U spomenutom intervjuu za studentsko glasilo kaže: “Ideja tog terenskog rada bila je da se studenti sažive s mjestom koje proučavaju… Mnogi su tamo razvili osjećaj za povijesnu arhitekturu, koji nisu mogli steći samo sjedeći na predavanjima i učeći za ispit.” A gledajući unatrag zaključuje: “Mislim da su rezultati fantastični… kompletna dokumentacija za male gradiće kao što su Plomin, Boljun, Draguć, Gračišće, Sveti Lovreč Pazenatički, Svet-Vinčent, Barban…” Sam je Bedenko tek manji dio tog kapitala oplodio u konzervatorskim studijama i povijesnim prikazima, dok su njegovi studenti iz njega crpili građu za svoje karijere, od seminarskih do doktorskih radova. No Bedenkova škola arhitekture bila je i škola života, u kojoj se učilo o važnosti kolektivnog rada i zajedništva.

Jedna od njegovih zasluga bilo je uspostavljanje trajne suradnje s Arhitektonskim fakultetom krakovskog tehničkog sveučilišta (Politechnika Krakowska “Tadeusz Kościuszko”) od 1978. – razmjena znanja i iskustava, profesora i studenata, sudjelovanje u važnim međunarodnim znanstvenim skupovima uglednog učilišta, što je Bedenko koristio za predstavljanje hrvatske arhitekture i spomenika. Raspon je sezao od konzervacije arhitektonskih i gradograditeljskih spomenika, pojedinačnih nacionalnih udjela u arhitektonskoj kulturi srednje Europe i Habsburške monarhije do posebnih tema, kao što su arhitektura kazališta ili vijećnica, ali najčešće su bila posrijedi pitanja identiteta, transformacije, sudbine i perspektive grada. Učestalo Bedenko 1980-ih i 1990-ih nastupa i na sličnim tematskim konferencijama, u Bruxellesu, Londonu, New Yorku, a gostuje na tehničkim sveučilištima u Darmstadtu, Münchenu, Karlsruheu, ponovno i ponovno u Krakowu. Također, godinama sudjeluje u ljetnim školama ILAUD-a (Laboratorio internazionalne di Architettura e Disegno Urbano), koji je 1976. osnovao i do smrti 2005. vodio Giancarlo De Carlo – u Urbinu i Sieni, s težištem na projektiranju u povijesnoj sredini. U nacionalnom i međunarodnom komitetu ICOMOS-a (International Council on Monuments and Sites) aktivan je 1990-ih kao podpredsjednik, odnosno član.

No unatoč intezivnom stručno-društvenom angažmanu, u što treba pribrojiti rad u brojnim državnim i gradskim komisijama za pitanja baštine, redakcijama stručnih i znanstvenih časopisa te u arhitektonskim natječajima, ne gubi vezu sa spomenicima. Među konzervatorskim studijama i projektima rekonstrukcije ili obnove ističu se one za Medvedgrad (1993.), burg Gradec kod Vrbnika (1996.), zgradu generalata u osječkoj Tvrđi (1998.-200.) i gotičku župnu crkvu u Voćinu (1999.). Potonja je razorena u Domovinskom ratu, a Bedenko je na temelju obuhvatnog istraživanja predložio idealnu rekonstrukciju, što je prihvaćeno. Napokon, od 1993. nastavlja istraživanja u Istri, što do 2001. rezultira arhitektonskom i konzervatorskom dokumentacijom za Vodnjan, Barban, Mutvoran, Momjan i Završje.

Najvažnijim znanstvenim radom iz doba Bedenkove pune zrelosti smatra se prijevod Vitruvijevog djela “Deset knjiga o arhitekturi” (Dieci Libri Dell’architettura) iz 1999. Tekst je preveo iz tri latinske redakcije, služeći se posebno engleskim i poljskim prijevodom, dok je pogovor “Vitruvije i njegovo djelo” njegov znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja. Taj golemi pothvat, moguć na temelju savršenog poznavanja povijesti i teorije arhitekture, ali i latinskog jezika i drugih modernih europskih jezika, mogao je ostvariti samo Vladimir Bedenko. Znanje i kultura sparili su se u tome s intelektualnom radoznalošću i istraživačkom strašću, njegovim glavnim obilježjima.

Prije dvije godine, u dugačkom razgovoru u Demetrovoj, gdje je šetao sa svojim psom, Bedenko mi je rekao da mu treba još pedesetak godina da dovrši ono što je uočio i taknuo kao važno. Nije mu bilo suđeno ni manje od toga, ali je svojim radom i svojom prisutnošću snažno obilježio kulturu i vrijeme.

Snješka Knežević (tekst je uz dozvolu prenesen s portala H-alter)