Neuspjesi su nas najviše naučili
Prošli tjedan razgovarali smo s mladim splitskim arhitektonskim uredom Prostorne taktike, koji se u posljednje vrijeme sve snažnije pozicionira na hrvatskoj arhitektonskoj sceni. Ured je 2017. osnovao arhitektonski par Antonia Cvitan Vuletić i Luka Cvitan, diplomirani arhitekti splitskog Fakulteta građevine, arhitekture i geodezije.
Njihova nagrađena izvedba novog mosta preko Foše u Trogiru te prva nagrada na natječaju za dječji vrtić u Sloboštini, samo su najrecentniji primjeri rada koji spaja zrelost, društvenu osjetljivost i dosljedan arhitektonski izraz.
Iako još uvijek relativno novi u svijetu prakse, ovaj dinamični dvojac već sada se svrstava među najzanimljivije aktere mlađe generacije arhitekata u Hrvatskoj.
Luka Cvitan i Antonia Cvitan Vuletić
Njihovo djelovanje ne prestaje s projektima i natječajima – aktivno sudjeluju i u organizaciji radionica, nastavi te samoiniciranim projektima koji propituju kako načine korištenja, tako i načine destrukcije prostora. U kontekstu profesionalnog okruženja koje je donedavno nudilo tek poslove legalizacija i turističkih apartmana, njihova odluka da ostanu, rade i stvaraju upravo ovdje djeluje hrabro i gotovo prkosno.
Kako je došlo do osnivanja vašeg arhitektonskog ureda i što vas je potaknulo na taj korak?
Antonia: Naš ured osnovali smo 2017. godine, prilično spontano. Nismo imali dugogodišnje iskustvo rada u drugim uredima i taman se poklopilo da je meni istjecao ugovor, a Luka je radio na poslu koji nije zadovoljavao njegove projektantske ambicije. Doslovno smo imali pet dana da otvorimo firmu i uhvatimo zadnji trenutak te godine za ostvariti poticaje za samozapošljavanje. Sve se dogodilo vrlo brzo, bez konkretnih planova i bez klijenata – osim jednog idejnog rješenja koje smo sami inicirali.
Radilo se o projektu za Općinu Tribunj, kojoj je curio krov na postojećoj zgradi. Umjesto da samo saniramo krov, predložili smo rekonstrukciju kojom bi se u potkrovlju dobio potpuno novi prostor za korištenje. Kreativnim tumačenjem odredbi prostornog plana i nagiba krovova, naše rješenje omogućilo im je dodatni kat koji sada koriste kao co-working prostor i društveni centar. To nam je posebno drag projekt jer se prostor koristi maksimalno – za sve moguće aktivnosti općine i mještana. Taj prvi projekt nam je dao vjetar u leđa i potvrdio da smo krenuli pravim putem.
Co-working prostor i društveni centar u Općini Tribunj, foto: Darko Škrobonja
Co-working prostor i društveni centar u Općini Tribunj, foto: Darko Škrobonja
Zašto Prostorne taktike? Što stoji iza odabira imena?
Luka: Nije ni naziv slučajno, htjeli smo da bude neko takvo ime jer smo bili svjesni da ćemo morati puno manevara raditi, taktizirati, kemijati da bi se nešto napravilo, tako da je ime odmah sjelo.
Jeste li odmah po osnivanju ureda počeli sudjelovati na arhitektonskim natječajima?
Antonia: Da, vrlo brzo nakon osnutka ureda počeli smo raditi natječaje – već nekoliko mjeseci kasnije. Još tijekom fakulteta pokušali smo s natječajima, ali bez uspjeha. Na jednom smo, primjerice, potpuno premašili zadani KIG, čime nismo zadovoljili osnovne tehničke uvjete, jer nismo bili svjesni važnosti tih detalja.
Natječaji su nam od početka bili ključan segment rada. Prvi veći uspjeh stigao je 2019., kada smo osvojili drugo mjesto na natječaju za devet garaža u Splitu. Iako projekt nije imao daljnju fazu realizacije, to nam je bio značajan poticaj za nastavak u tom smjeru.
Od tada se trudimo redovito sudjelovati – prosječno na jedan ili dva natječaja godišnje. Neki su nas doveli do ruba iscrpljenosti, poput onog za Korešnicu kojem smo posvetili mjesece, a nismo bili zadovoljni rješenjem ni ishodom. Taj projekt nas je financijski i organizacijski opteretio još dugo nakon predaje.
S vremenom smo shvatili koliko je važno pažljivo birati natječaje. Promijenili smo cijeli pristup. Danas puno više pažnje posvećujemo analizi i odabiru, prije nego što uopće krenemo s radom. Neuspjesi su nas naučili najviše – ponekad je upravo maestralni fail ono što te natjera da se reorganiziraš i postaviš temelje kvalitetnije.
Rekonstrukcija mosta preko Foše u Trogiru, za koju ste dobili i Medalju Hrvatske komore arhitekata za doprinos kulturi građenja – svečano je otvorena u prosincu prošle godine. Kako je tekao proces projektiranja i jeste li se ranije susreli s projektiranjem mostova?
Antonia: Sam natječaj je bio ad hoc odluka. Propustili smo dosta recentnih natječaja u tom trenutku, u Splitu konkretno, i to nas je dosta kopalo tako da se natječaj dogodio od petka do utorka. S time da nismo imali nikakvih iskustava u projektiranju ni izvedbi mostova.
Foto: Darko Škrobonja
Luka: Bili smo potpuno šokirani kad su nas zvali da smo pobijedili na natječaju, mi smo se još neko vrijeme nadali da će neka žalba srušiti sve. Bojali smo se da ćemo doći u fazu da saznamo da most ne može stajati.
Foto: Darko Škrobonja
Cijeli model izrađen je isključivo u 3D-u, a iz njega su generirani svi tehnički nacrti. Investitoru je isporučen kompletan model koji je zatim preuzela tvrtka iz brodogradilišta zadužena za radioničku dokumentaciju.
Dali smo im 3D model u mjerilu 1:1, bez debljina limova – oni su to pretvorili u konkretnih dvije tisuće komada limova za rezanje. Svi spojevi, zavari i skelopi, kako oni to zovu, bili su iz brodogradnje, kao da se slaže trup broda.
foto: Darko Škrobonja
Svaki komad i je praktički dio broda. Nama je tu puno pomogao kolega, Mate Vrdoljak, inženjer brodogradnje koji radi kao nadzorni inženjer na škveru.
Most je trebao biti postavljen na postojeće temelje starog mosta. To je bio uvjet natječaja – zadržati ih i prema njima projektirati. Ali tek pred kraj projekta, dok smo pripremali ponudu za nadzor, kolega iz nadzora nam usputno kaže kako „postojeći“ temelji uopće ne postoje. Mislili smo da se šali. Ispostavilo se da su izveli samo gornju ploču, a ispod – ništa. Nema projekta, nema dokumentacije, nema temelja.
Foto: Darko Škrobonja
Zbog toga smo morali naknadno projektirati potpuno novo temeljenje, bez promjene gornje konstrukcije. To je bio šok, ali na kraju je ispalo i bolje. Sada imamo dokumentirane, kvalitetno izvedene pilote, sve je kako treba.
Na kraju, investitor je ostatke starog drvenog mosta donirao Umjetničkoj akademiji u Splitu. Tamo su od ostataka izradili skulpture, koje su kasnije izložene i prodane na dobrotvornoj večeri – svojevrsno simbolično očuvanje starog mosta kroz novu formu.
Foto: Darko Škrobonja
Materijal mosta je bio osmišljen zbog blizine brodogradilišta ili je proizašao iz forme?
Luka: Samo u čeliku je bilo logično projektirati ovakav most. Posebno smo sretni što smo uspjeli iskoristiti ogroman lokalni know-how s obzirom na tradiciju brodogradnje.
Kako komentirate natječaje danas, riskiranje u natječajima i koliko je to održivo za jedan manji ured?
Antonia: Ja bih rekla da smo baš puno riskirali i s odlukama i s nekim taktikama koje još pokušavamo ostvariti. Dosta smo otvoreni prema tomu riziku, ali onda moraš biti spreman da nekad izgubiš, a nekad uspiješ. Sto puta je bolje kada imaš neki projekt ispred sebe koji nije ziheraški, sve faze rada na njemu su bolje, istovremeno i teže, jer nekako moraš naći rješenje za sve. Ali gušt je to raditi.
Dječji vrtić Sloboština, 1. nagrada, Prostorne taktike
Na primjer s prvom nagradom na natječaju za dječji vrtić Sloboština smo baš nekako zadovoljni jer taj je natječaj bio kategorija rada „ili će proći ili će nas netko eliminirati odmah“, tako da nam baš drago što smo uspjeli i nadamo se da ćemo uskoro ugovoriti i voditi projekt.
Ali generalno je postalo jako komplicirano raditi natječaje. Jako je teško napraviti odmak unutar okvira strogih pravila javne nabave i njima prilagođene dokumentacije za natječaje. Evo, natječaj u Splitu, za Sportsko-rekreacijski centar (ŠRC) na Brdima, poništen je zbog nepoštivanja Pravilnika o uvjetima za vatrogasne pristupe jer je bilo u Dokumentaciji javne nabave navedeno da je potrebno zadovoljiti Pravilnik.
Dječji vrtić Sloboština, 1. nagrada, Prostorne taktike
U idejnom natječajnom rješenju ne bi trebao biti trenutak da zadovoljavaš sve pravilnike koje ćeš svakako morati zadovoljiti i to dokazati kroz sve sljedeće faze projektne dokumentacije u slučaju ugovaranja, važno je da je rješenje ostavlja mogućnost za to.
Baš je teško na takav način raditi i koliko tu truda bude uloženo- radnih sati, vremena… koji apsolutno nisu u korelaciji s honorarima za nagrade.
Dječji vrtić Sloboština, 1. nagrada, foto: Darko Škrobonja
Natječaji su trebali uvijek biti sredstvo za boljitak javnog prostora i njegovo poboljšanje, a onda postoji toliko opstrukcija putem da to gotovo prestaje biti alat za izabrati najbolje rješenje. Ako si primoran birati ne najbolji rad, već “najkorektniji”, postavlja se pitanje je li to doista najbolje i što to znači za prostor i njegov razvoj.
Luka: To je ona izreka kada se bira Miss Universe – ne biraš najljepšu curu, nego onu za koju većina misle da će biti najljepša. Dobro, žiri vjerojatno ima velik pritisak da izabere nešto što je svima dobro i super je kada se žiri odmakne od toga.
Također se bavite i radionicama i istraživačkim radovima, kako ste počeli s time i kako prepoznate moment u kojem se želite aktivirati u zajednicu i ostaviti prostor boljim nego što ste ga pronašli?
Antonia: Mi nismo samo aktivni u polju arhitekture, nego smo aktivni na nekoliko područja vezanih za kulturu. I sad, često se to nekako ispreplete. Počeli smo s prvim inicijativama za unapređenje urbanog prostora kao ured 2018. kada je Split bio u totalnoj katastrofi. S kolegom Jerom Kuzmanićem kao glavnim pokretačem smo počeli diskutirati o trenutačnoj situaciji u Splitu .Iza nas je bio veliki požar u Splitu 2017., cijeli grad je smrdio godinu dana od posljedica požara na Karepovcu, voda se na periode nije mogla piti, prostorne špekulacije su uvijek aktualne, a turizam je bio u rapidnom usponu.
Tada smo kao neformalna organizacije sastavljena od raznih kolega pod imenom “Grad Odrasta” organizirali prvi seminar Disaster City na temu građanske odgovornosti prema prostoru potaknuti svim tim katastrofama.
Predavanja i radionice Disaster City, Split, foto: Paun Paunović, Cropix
Luka: Zvao se “Grad na rubu katastrofe”.
Antonia: Organizirali smo interdisciplinarni seminar gdje smo pozvali strane goste i imali okrugli stol uz DisasterWalk – šetnju katastrofe. To je bilo poprilično uspješno i onda smo sljedeće dvije godine organizirali novi seminar, svaki put s većim i proširenijim programom.
I to je bilo dosta posjećeno, na drugom izdanju smo imali preko 200 ljudi na jednom okruglom stolu, što je velika publika s obzirom na to da su se sve teme ticale urbanizma te osobne i društvene odgovornosti prema prostoru.
Cilj je bio osvijestiti građane o zajedničkoj odgovornosti i ponuditi razne alate za to, naglašavajući da svatko od nas snosi dio odgovornosti i da svatko može na neki način doprinijeti promjeni.
Osim Disaster Cityja, već se dugi niz godina bavite otokom Logorunom (otok magaraca) i držite radionicu Otočke taktike.
Luka: Tad smo bili super mladi i nekako skužili da je praktički odmah kod mjesta Tribunj na otoku Logorun napuštena vojarna na zemljištu površine 13 hektara. Taj je sklop od dvadesetak građevina nastao u doba kraljevine SHS za potrebe nadzora morskog prolaza i obrane Šibenika. Danas je potpuno napušten i zarastao. Taj prostor nitko nije koristio, eventualno na Prvi maj bi se tamo gradelalo, ali to je to. I skužili smo da ima neki potencijal koji nitko ne percipira pa smo krenuli raditi na tome.
Najprije smo napravili analizu dok smo još bili studenti, nekakav dokument kojim smo izmapirali objekte, napravili kartu potencijala, dodali primjere i reference, dosta onako bazično. Prezentirali općini i dobili odbijenicu. Kasnije smo ipak uspjeli zbog ljudi koji su prepoznali potencijal.
Predavanja i radionice, Otočke taktike, Logrun
Stvar je bila što je parcela bila u vlasništvu MORH-a, pa DUDI-ja (Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom), pa Ministarstva državne imovine i trebalo je za bilo što, zapravo, steći pravo korištenja te parcele. Onda smo radili dodatne analize, konceptualna rješenja i studiju s kojom je načelnik Marko Grubelić pregovarao u Ministarstvu i 2018. uspio dobiti ugovor za korištenje na 50 godina, sve bazirano na volonterskom angažmanu i entuzijazmu.
Antonia: I onda smo zaključili da ne želimo mi biti ti koji će dati konačni stav o tome što taj prostor treba biti, iako smo možda bili u prilici sugerirati, nego smo odlučili da želimo prvo probuditi svijest u lokalnoj zajednici da taj prostor i oni percipiraju kao mjesto potencijala i da, s drugim ljudima, drugim arhitektima, drugim strukama, dođemo do strategije i toga što bi bilo najbolje.
Onda smo počeli organizirati Otočke taktike – interdisciplinarne radionice. Svake Otočke taktike su organizirane tako da imaju drugu temu i ciljeve pa jedan put je tema bila arhitektonsko-urbanistička, drugi put je tema izrada suhozida, treći put programiranje sadržaja otoka.
S grupom Dragodid smo, primjerice, organizirali izradu suhozida za izvedbu platformi gdje se mogu organizirati događaji i druženja. Zapravo svim tim radionicama i radom tijekom godina smo uspjeli napraviti promjene u prostornom planu koje omogućavaju rekonstrukciju postojećih vojnih objekata u kulturne svrhe i popratne sadržaje.
Luka: Tako, promjene će se dogoditi, evo navodno, za mjesec, dva dana. Uglavnom, iskoristili smo taj period da se prikupe informacije, da se približe malo ljudima.
Antonia: O projektu “Logorun- otočke taktike” ćemo u u studenome ove godine razgovarati u sklopu konferencije pod nazivom „Democratic Spaces“ u Berlinu koju organizira Aedes Metropolitan Laboratory – interdisciplinarna platforma za urbani diskurs na međunarodnoj razini, koja istražuje međuodnos između izgrađenog okoliša, otpornih društava i otpornog planeta za budućnost našeg zajedničkog staništa. Super je da je takav projekt prepoznat i izvan Hrvatske.
Organizirali ste se sami ili preko udruge?
Antonia: Sve sami organiziramo preko ureda, uvijek tražimo neke fondove ili prilike za sufinanciranje. Preko Ministarstva kulture i medija povremeno ostvarimo neko sufinanciranje, ali zapravo je to sve najvećim dijelom od ureda i općine koja je ujedno izvrstan logistički support.
Jesu li sudionici pretežito arhitekti ili ima šire publike?
Luka: Potrudimo se da bude što više interdisciplinarno.
Antonia: Da, recimo prošle godine je tema bila programski sadržaj i tu smo ciljali da svi mentori budu jako interdisciplinarno orijentirani. Prijavio se veliki dio arhitekata i najbolja stvar koja se dogodila je da su svi rekli da smo im potpuno otvorili um. Jer su svi došli s nekom idejom kako će pristupiti tome iz arhitektonske perspektive, a mi smo htjeli totalno nešto drugačije, bez ikakvih arhitektonskih alata, samo čisto programiranje različitih sadržaja. I bilo nam je super iskustvo jer su svi ti ljudi otišli s nekim novim alatima za rad.
Luka: Jedna grupa napravila je čak crtić kao finalni produkt, promo video koji prikazuje što bi se sve moglo događati na otoku tijekom cijele godine, odnosno što su oni osmislili.
Vaš rad često ostavlja dojam da kroz arhitekturu pokušavate utjecati na širu društvenu sliku, ne samo unutar struke. Mislite li da arhitektonski aktivizam zaista ima snagu doprijeti do šire javnosti – izvan uskog kruga arhitekata – ili je to ipak idealizam koji se teško ostvaruje u praksi?
Antonia: Ja ne volim ovo što mi radimo zvati aktivizam, iako sam svjesna da u svojoj osnovi ima te komponente, ali mislim da je to ekstremno važno. Baš je jako bitno stalno se truditi i imati osjećaj odgovornosti i nastojanje da poboljšaš sve što radiš, pa makar to bila i neka privatna investicija, za javnu je tu još puno više odgovornosti. Meni se čini da se mi uvijek trudimo oko toga.
Luka: Da preobratimo investitora, da još nešto ubacimo..
Antonia: I važno nam je to, pristupamo skoro svakom projektu na takav način i tek kad dođemo do momenta da smo uspjeli, u većini slučajeva tu dolazi i zadovoljstvo s projektom.
Na čemu zanimljivom trenutno radite?
Luka: Evo danas predajemo ljetno kino Bačvice, glavni projekt.
Antonia: U suradnji s kolegama iz NFO-a. Za nas je ovo novo iskustvo i ne znamo puno ureda da su tako na projektu ostvarili autorsku suradnju s nekim drugim uredom i da je to stvarno ugodna suradnja.
Luka: Znači najbrža javna nabava ikad. Nismo se ni planirali javiti, ali smo shvatili da je to dosta bitan prostor u gradu. I kada smo pogledali uvjete, bilo je to dosta kompleksno jer je trebalo deset referenci na zaštićenom kulturnom dobru. Pa smo se javili kolegama s prijedlogom za suradnju i u zadnji čas popunili dokumentaciju i na kraju se jedini javili i dobili nabavu.
Antonia: Cijela ta suradnja, zajedničko projektiranje dva ureda na dvije različite lokacije, to može značiti potpunu katastrofu ili može značiti uspjeh. Baš smo zadovoljni time koliko je suradnja bila uspješna.
Luka: Radimo još i Park and Ride garažu s autobusnim terminalom, koju smo nadogradili i uparili s javnim prostorom i sadržajima. Predali smo idejni projekt i sad radimo knjigu naručitelja za design and build. Mogli smo to maknuti od sebe, ali smo htjeli osjetiti, vidjeti što to znači imati iskustvo takvog projekta, čini nam se da će dosta javnih projekata u budućnosti ići u tom smjeru.
Park and Ride garaža, Turska kula, Split, Prostorne taktike
Aktivno djelujete u Dalmaciji i šire u Hrvatskoj. Imate li ambiciju sudjelovati na međunarodnim natječajima ili smatrate da je najproduktivnije graditi unutar konteksta koji najbolje poznajete?
Antonia: Radili smo natječaj za Urgentni centar u Podgorici gdje smo dobili posebno priznanje. Gledamo zapravo stalno, ako nam se što učini zanimljivo, ali nismo još ništa napravili osim tog natječaja u Crnoj Gori. Nismo još nikad napravili taj korak.
Urgentni centar Podgorica, Prostorne taktike
Luka: Sad dosta važemo Europane koji su aktualni, možda na nešto od toga izađemo.
Antonia: Generalno nam nam je bitna internacionalna povezanost, održavati veze i prijateljstva koje imamo. Često se prijavljujemo i na neke inozemne prilike za radionice ili rezidencije vezano na teme koje nas interesiraju.. Bili smo jedne godine na rezidenciji u Italiji na temu vodne infrastrukture kojom se bavimo u projektu Gustirne, a prošle godine smo bili skoro mjesec dana na rezidenciji u Barceloni. U Barcelonu smo išli na temu kolaborativnog stanovanja koje se zasad, u Hrvatskoj, tek nekako otkriva.
Malo se zagrebla površina oko toga, a nama su to teme koje su nam jako zanimljive i koje se isto tiču odgovornosti u našoj stambenoj politici – koja ne postoji.
Uvijek tražimo nove načine kako da odemo negdje naučiti nešto, istraživati nešto, otići na edukaciju i onda, nadam se, vratimo to ovdje.
