Nezavisna kultura skvotirala neboder

Milano je posljednjih desetak dana u centru medijske pozornost, no ne zbog netom završenog Tjedna dizajna, već situacije koja se, teško može zamisliti u tom talijanskom poslovnom središtu.

Prije deset dana, 5.svibnja u Milanu je posve nemilitantno okupiran napušteni poslovni toranj na uglu Vie Luigi Galvani i Vie Fara, Torre Galfa, postavši najfrekventnije mjesto  na kojem se okuplja mnoštvo kulturnjaka, umjetnika, studenata, ujedinjenih u gotovo sumanutom pothvatu – dobivanja autonomije i neprepuštanja gradskim vlastima kontrolu nad 103 metara visokim tornjem s ukupno 30 katova. Riječ je o M.A.C.A.O.-u, novom umjetničkom centru instaliranom unutar gotovo bladerunerovske scenografije, kojeg su na „prepad“ preuzeli Lavatori dell’arte, inicijatori akcije i kulturni djelatnici.

Toranj Galfa izgrađen je kasnih pedesetih godinaza tadašnjih 2.5 milijardi lira, služeći kao sjedište tvrtke S.A.R.O.M., naftne industrija iz Ravenne. Ubrzo postaje talijansko sjedište British Petroleuma, koji preuzima i kupuje S.A.R.O.M.  Tih pedesetih, projekt koji potpisuje arhitekt Melchiorre Bega, gradi se na zemljištu tercijarne destinacije, pokazujući dinamičnu sliku grupacije u novom ekonomskom centru (CBD) Milana. Osamdesetih, toranj preuzima Banco Popolare, a 2006. za 48 milijuna eura konačno dolazi u ruke tvrtci Immobiliare Lombarda, koja je dio grupacije Fondiaria SAI, osiguravajuće kuće koju kontrolira obitelj Ligresti.

U Milanu je i dvadesetogodišnji Splićanin Vedran Skansi, student urbanizma na Politecnicu koji živi u blizini tornja i neposredno je uključen oko događanja MACAO-a, kao i uostalom većina mladih milanskih intelektualaca. „Ideja koji su predstavili inicijatori Lavatori dell’arte jest ta da kultura i umjetnost trebaju biti dio javnoga dobra, novi živući oblik demokracije koja pokušava nadići prazninu između privatnog i javnog sektora. Ovaj pokret su počeli planirati već prije godinu dana. MACAO je samo jedna od nedavnih okupacija u Italiji, jer je u zadnjih godinu dana okupirano više zgrada u talijanskim gradovima. U Rimu je 14.6.2011 okupiran Teatro Valle; od 2007. su u Veneciji okupirana skladišta soli, danas poznat kao S.a.L.E. Docks; u prosincu 2011. okupiran je Teatro Coppola di Catania; 13.4.2012. okupiran je Teatro Garibaldi u Palermu; te Vrtić Kreativnosti u Napulju… Tako da se samo čekalo na Milano“, objašnjava Vedran.

U MACAO-u za sada funkcioniraju tri od 30 katova, većinom zato što su ostali u dosta lošem stanju, poprilično derutni i opasni po život. Svake večeri u njemu se održavaju raznoliki koncerti, performansi, izložbe, postoji čak i urbani vrt, a svatko je slobodan ući u bilo kojem trenutku. Toranj je posjetio i dao stanarima podršku nobelovac Dario Fo te reporterka Daria Bignardi, istaknuvši kako je riječ o mjestu koje spaja ljude bez razlika, gdje su kultura i znatiželja glavni motivatori promjene.

Svakako da su takva kretanja dio većeg kolektivnog pokreta Occupy, koji je u talijanskim gradovima itekako uzeo maha. Occupy pokret, kako ističe sociologinja Saskia Sassen, predstavlja stvaranje novog teritorija koji se poprilično razlikuje od ideje demonstracija. On, osim zauzimanja prostora, razmišlja i o stanovitom uređenju: dovodu hrane, vode, infrastrukture i prema tome, očuđuje kodove uobičajenih praksi vezanih uz europski javni prostor. Iako nema jasno naznačen program, brojnost i rasprostranjenost mu daje legitimitet za neunificiranjem. Nadalje, ističe Sassen, pokret započinje proces dezintegracije značenja ulice, čime se aktivno stvara prostor za drugačiju vrstu praksi. No, svakako da je pokret Occupy usmjeren na rušenje kapitala, mnogo više nego  na rušenje vlasti i političkog, što je slučaj vezan i uz konkretni prostor tornja Galfa. Njegov odabir, naime, nikako nije slučajan.

Jer, kako stvari stoje,  poduzetnik Lingresti nije kupio toranj Galfa s  namjerom  obnove ili ponovne izgradnje, već mu je to omogućilo dobivanje koncesije ostalih gradskih izgradnji za EXPO u Milanu 2015. Upravo je to bio razlog javnog nezadovoljstva, okidač  na koji su reagirali stanovnici Milana, imputirajući prije svega opravdanost takvih postupaka gradonačelniku Giulianu Pisapiji.

Vedran objašnjava kako je nezadovoljstvo kulminiralo zbog toga što grad ne želi eksproprijarizirati napuštenu zgradu privatniku, stavljajući interese pojedinca ispred interesa cijelog grada.

Ipak, jučer je stanovnike MACAO-a „posjetio“ konvoj interventne policije, koji je blokirao prolaz i ulaz, a kako opisuje Vedran, stvar se činila poprilično gotova nakon desetak dana okupacije: „Probudivši se, nanjihovoj facebook stranici sam vidio post u kojem je pisalo da je  MACAO pod iseljavanjem i gdje organizatori pozivaju sve da u što većem broju pojave ispred nebodera. Došavši ispred zgrade, tamo je bilo stotinjak osoba koje su mirnim prosvjedima pokazivale svoja mišljenja i slogane, te veliki kamion s kontejnerom koji je trebao poslužiti za prijevoz “otpada” iz MACAO-a. Naime, Ligresti je već prije par dana savjetovao novim stanovnicima da se sami isele.“

„No prevario sam se, MACAO nije ni blizu kraja, upravo suprotno, MACAO tek počinje. Trenutačno traje opsada ulice ispred tornja te se Makaovci nemaju namjeru predati, a program se nastavlja na ulici“,  nastavlja Vedran.

Glavni način komunikacije unutar MACAO-a jesu skupštine, ističe Vedran, gdje unutar formiranog kruga pojedinac dobiva pravo na riječ, a jučer se (nakon četiri dana apeliranja stanara) pojavio i gradonačelnik Milana objašnjavajući kako „iseljavanje ne rješava problem, već stvara nove, osjećajući se dužnim dati pozitivan odgovor na spontano pitanje koje se rađa iz kulture, kreativnosti i okupljanja mladih ljudi.“

Iako je stanarima ponudio alternativno rješenje za kulturni centar, lociran u bivšoj tvornici Ansaldo u kojoj se održavaju i Fuori Salone, kako bi se osigurala početna točka kulturnih projekata u Milanu,  to je dočekano s poprilično podijeljenim mišljenjima, jer upravo toranj Galfa utjelovljuje, kako prenosi Vedran „simbol pomahnitalog kapitalizma i mafije kroz izravnu moć financijskog kapitala putem državnih organa.“

No Vedran je svjestan kako pokret Galfa ima svojih nedostataka, posebice u organizaciji:

„Stekao sam dojam da se jednogodišnje planiranje MACAO pokreta baziralo samo na to kako okupirati toranj, bez da se razmišljalo što kasnije. Razgovarajući s nekolicinom organizatora, oni su djelovali pomalo izgubljeni ili nesigurni; jer toranj treba hitne zahvate, što zbog sigurnosti, tako zbog sanitarija. Naime, u tornju nije bilo ničega. Struja i cijevi postoje samo na prvom katu, no sve ostalo je iščupano i prodano tijekom godina. Niti podovi, niti pločice, parketi, zidovi…Da ne pričamo o ogromnim rupama koje prolaze kroz cijelu zgradu te čine to mjesto jednostavno, opasnim.“

Problem okupiranog milanskog tornja  je i hijerarhijske prirode, jer često predloženi projekti nemaju odaziva, niti je jasno tko je nadležan za provedbu istih.

No unatoč svemu, svojim pozitivnim stranama i logističkim propustima, projekt nazvan MACAO u tornju Galfa ima mnogo potencijala: „Kome bi palo na pamet okupirati neboder! Takvo što još se nikada nije dogodilo… Možda je upravo ta odluka, iako dugoročno gledajući, nema viziju, bila presudna za takav odaziv participatora, za takav odjek u javnosti i za stvaranje jakog imena koji je tek početak neke nove budućnosti koja čeka Milano. Vidljivo je da MACAO ide nekamo, a uskoro ćemo znati i kamo…Kako glasi jedan od slogana o  MACAO-u: Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!“, završava Vedran.

Vrijeme će pokazati što će biti s ovim zaista utopijskim projektom, pomalo donkihotskim, ali izuzetno simptomatičnim za vrijeme u kojem živimo, pokazujući kako je ipak na trenutke moguće otvoriti nestabilnost u naizgled čvrsti sustav globalnog kapitala.

Također, svatko može sudjelovati projektu MACAO-u, predlažući ideju za projekt ili kako iskoristiti prostor, informirati se možete ovdje, a glavna nagrada je Neboder!

Fotografije: Vedran Skansi, M.A.C.A.O. Facebook i M.A.C.A.O. tumblr