Održiva arhitektura iz davnina
Budući da smo se već puno puta doticali teme samoodržive (eko ili zelene) arhitekture te njezinog doprinosa današnjem društvu, bitno je naglasiti da se ti pojmovi nisu pojavili nedavno. Pojam samoodržive, autohtone i kontekstualne arhitekture datira puno prije naše postindustrijske ere koja ga hipereksploatira. Štoviše, takva arhitektura je baza za sve tipove građenja i njezinih oblika funkcije “dwellinga“ koje znamo danas.
Kao takav primjer predstavljamo tradicionalnu pučku islandsku kuću od treseta čija tehnika građenja datira iz 9. st., iz vremena naseljavanja otoka. Produkt je to kombinacije znanja kojim su raspolagali nordijski došljaci o izgradnji antičke nordijske livadske kuće te oštre i teške islandske klime.
Klasična islandska kuća od treseta sastoji se od velikih temelja napravljenih od ravnih kamenih ploča, iznad čega se nalazi drveni okvir od islandske autohtone breze koja je također po otoku bila rasprostranjena u većim količinama u doba njegovog naseljavanja. Oko drvenog krova, baš kao i na sam krov, postavljao bi se treset, često sa sekundarnim slojem koji je bio formiran u obliku riblje kosti. Treset, kao ovojnica cijele kuće, ima odliku vrhunskog izolatora i akumulatora topline, čak bolje od drva i kamena, a bio je pogodan materijal za izgradnju obzirom da ga je bilo u izobilju i u velikim količinama.
Ulazna vrata vodila su u glavnu prostoriju gdje se nalazilo ognjište koje je bilo srce kuće. Zanimljiva činjenica islandskih kuća je pojam priključnih odnosno zajedničkih wc-a, a sam čin odlaska na isti najčešće se obavljao u većim grupama. Pod kuće bio je od drva ili kamena, prekriven samo zemljom, ovisno o namjeni same kuće.
Ova islandska kućica se tokom vremena i razvoja društva mijenjala kako bi zadovoljila potrebe korisnika. Zapanjujuća je činjenica da ta travnata kuća može trajati preko 100 godina. Iako su se forma kuće i neki materijali promijenili i donijeli nove varijante, u konačnici je sam identitet kuće gotovo u potpunosti ostao sačuvan.
Kad danas povučemo paralelu s ovakvim tipom samoodržive arhitekture, ne moramo otići daleko da bi shvatili da se sličan način gradnje koji je proizišao iz istih potreba upravo nalazio u područjima i same lijepe naše i još uvijek se nalazi. U kontinentalnom dijelu Hrvatske, posebice u panonskim predjelima, kuće su se gradile od blata. Uz to što je blato služilo kao građevni materijal, mješanjem sa slamom bilo je izvrstan i dugotrajan izolator.
Možda rješenje za problematiku ekonomičnog samoodrživog građenja leži upravo u našem dvorištu, a njegov recept je miješanje moderne tehnologije građenja sa lokalnim materijalima. Na primjeru Islanda mnogo se da naučiti, posebice o simbiozi prirode i arhitekture te bi bilo šteta ne povoditi se za takvim i sličnim uzorima obzirom da i sami imamo pregršt potencijala koji samo čeka da bude iskorišten.
Fotografije via Flickr, Panoramio
