Preminuo arhitekt i urbanist Radovan Miščević

Nakon teške bolesti preminuo je renomirani hrvatski arhitekt i urbanist Radovan Miščević. Svojim djelovanjem ostavio je dubok trag u urbanom prostoru Hrvatske kao i u području prostornog planiranja.

4

Rođen je 9. prosinca 1925. U Osijeku završava osnovnu školu i gimnaziju, a istovremeno i umjetničku školu prof. Švage-Lešića. Nakon gimnazije 1946. upisuje Tehnički fakultet – Arhitektonski odsjek Sveučilišta u Zagrebu, na kojem 1953. diplomira u klasi prof. Alfreda Albinija. Za vrijeme studija postaje demonstrator na katedri za projektiranje prof. Zdenka Strižića.

Nakon diplome radi kao asistent na katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta do 1959. godine. Istodobno se zapošljava u Urbanističkom institutu SR Hrvatske gdje radi na dužnostima samostalnog planera-projektanta i rukovoditelja stručnog tima za urbanizam i arhitekturu. Završio je specijalistički staž “Prostor i industrijska izgradnja stanova” pod pokroviteljstvom Vlade Republike Francuske 1975. u Parizu. Doktorsku disertaciju obranio je 1978. na temu “Procesi i planiranje urbane transformacije metropolitanskih aglomeracija s primjenom na situaciju grada Zagreba”.

Predavao je kao izvanredni profesor na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu i Osijeku, te na poslijediplomskom studiju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, gdje postaje mentor i član povjerenstva za obranu magistarskih radova i disertacija. Zvanje znanstvenog savjetnika stekao je 1988. U svojstvu zamjenika direktora Urbanističkog instituta odlazi u mirovinu 1991. te je i dalje aktivan radio na svim područjima društveno – stručnih djelatnosti.

U Urbanističkom institutu osniva i vodi Centar za znanstveno istraživački rad. Kontinuirano se bavi znanstvenim radom u okviru kojega se ističe izrada “Metodologije urbanog i prostornog planiranja”, koju preuzimaju sve planerske institucije u zemlji. Uz objavljivanje rezultata znanstveno-istraživačkog rada i brojnih tekstova u stručnim i znanstvenim časopisima, posebno ističemo studiju “Prema antologiji urbanističkog i prostornog planiranja u Hrvatskoj” objavljenu u časopisu “Arhitektura” br. 214. 1998., te Studiju i prijedlog osnivanja znanstveno- tehnološkog parka Hrvatske u Zagrebu. Objavio je i monografiju “Planovi, projekti i realizacije” (1980) i knjigu Fenomen grada (2009), te održao značajne referate na kongresima i savjetovanjima u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkog salona arhitekture od 1965. do 1985.

U sklopu Urbanističkog instituta radio je na brojnim najsloženijim zadacima od kojih se ističu: Generalni urbanistički planovi za gradove Osijek, Vukovar i Pulu te Prostorni plan zagrebačke regije uz istodobnu suradnju na Generalnom urbanističkom planu “Zagreb 2000”. Uspješno je izradio Planove uređenja nacionalnih parkova Plitvička jezera i Brijuni te Plan obnove i oživljavanja osječke tvrđe. Autor je raznovrsnih urbanističkih i urbanističko-arhitektonskih projekata naselja, gradskih središta i javnih urbanih prostora. Od radova izvan naše zemlje posebno treba naglasiti Generalni urbanistički plan glavnog grada Gvineje i projekt Centra gvinejske vlade.

Projekt Osijek 2000 primjer je vrhunskoga promišljanja odnosa grada i rijeke, odnosno dileme grada na rijeci ili rijeke u gradu, što mu je priskrbilo priznanje Centra suvremene kulture u Barceloni. Projektom Osijek 2000 Miščević odbacuje modernističku zonsku podjelu — koncept funkcionalističkog grada, koji se zasniva na strogu oblikovanju posebnih gradskih zona za rad, stanovanje, slobodno vrijeme i promet, jer, kako će pisati Antoaneta Pasinović u Pohvali longitudinalnom gradu, “baštinjeni prostor, naslijeđeni grad ne pozna funkcionalističku podjelu”. Umjesto striktne podjele na fizički i prirodni urbani prostor Miščević oblikuje “antropomorfni urbani pejsaž, kao novi oblik koji ne raskida odnose čovjeka i prirode i koji gradi i uvodi odnos s prirodom u urbanu strukturu, čime se uspostavlja ravnoteža u sistemu čovjek-društvo-priroda-tehnologija”. Tako se prema Miščeviću “postiže novi odnos urbanog čovjeka i prirode u integralnom prostoru i povećava se njihova uzajamnost”.

3

Rijeka u gradu

Ideja nastaje između 1960. i 1965., kada Miščević radi Generalni urbanistički plan Osijeka, koji je revidiran 1973. — tzv. Generalni urbanistički plan Osijek 2000, prema kojem rekonstrukcija Gornjodravske obale nije zamišljena kao zaseban zahvat, nego kao dio šire rekonstrukcije užega središnjeg gradskog prostora, uspostavljajući neposredan kontakt gradskog središta s rijekom Dravom. Pri izradi i izvedbi projekta Miščević se između modela grada na rijeci i rijeke u gradu odlučio za drugi. “Odlučio sam se”, istaknuo je tijekom jednog razgovora, “za očuvanje prirodnih vrijednosti i njihovo uključivanje u središte grada, za humanističko-sociološki i ekološki pristup oblikovanja cjelovite urbane i prirodne sredine. Takav model pretpostavlja i uključivanje istaknutih povijesnih i kulturoloških vrijednosti, velike parkovne površine, šetališta na lijevoj i desnoj obali, potpuno isključivanje automobilskog prometa, obale povezane pješačkim mostom koji je već postao neodvojivim dijelom urbanog identiteta grada”. Ideja i koncept modela “rijeka u gradu” nasuprot modela “grada na rijeci”, zasniva se na humanističko-sociološkoj i ekološkoj osnovi koja integrira povijesne, prirodne i kulturološke vrijednosti grada, kao i temeljnu ideju urbanog razvoja grada Osijeka, u kojoj rijeka Drava postaje kompozicijska osovina, središnji javni urbani prostor, oslobođen pritisaka suvremenog života, mjesto ljudskih susreta i komunikacija, mjesto rekreacije, igara, sporta, odmora, atraktivnih i privlačnih slobodnih prostora u cijelosti prihvaćenih od svojih građana.

 

Uređenje Gornjodravskog obalnog poteza u okviru plana Osijek 2000 između Lučkog prilaza i Solarskog trga, kome je prethodio Miščevićev projekt izgradnje Blok centra I (1967/8), odvijalo se parcijalno prema trenutnim mogućnostima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, a u potpunosti nije realizirano sve do danas. Projekt uređenja obuhvaćao je ponajprije izradu hidrotehničkoga rješenja zaštite od tada učestalih poplava, čiji je nositelj dvoetažni obalni podzid s dvjema atraktivnim promenadama koje danas povezuje viseći most, lučki kej, izgradnju stambeno-poslovnih objekata i hotela Osijek te prostore za rekreaciju. Upravo zahvaljujući Miščevićevu projektu dravska će obala postati jedna od prepoznatljivih vizura Osijeka i uopće najljepša uređena riječna obala u Hrvatskoj, a što je još važnije za svaku urbanističku ili arhitektonsku realizaciju, privukla je stanovnike koji su je vrlo brzo prihvatili i zavoljeli, podarivši joj svojim duhom životnost, kao da je već stoljećima takva kakvom ju je prije tridesetak godina zamislio autor.

1

Osijek s Drave

Uređenje obale rijeke Drave u Osijeku u okviru projekta Osijek 2000 arhitekta i urbanista Radovana Miščevića, jedno je od najuvjerljivijih ostvarenja takve vrste u nas. Tijekom prosinca 1999., Centar suvremene kulture u Barceloni s dokumentacijskim centrom za javne urbane prostore Europe odlučio je taj projekt, u skladu sa svojom politikom proširivanja Europskog arhiva suvremenih javnih gradskih prostora, službeno pridružiti “selekciji projekata namijenjenih oporavku javnih prostora u europskim gradovima kao primjer nastojanja da se poboljša i stvori javni gradski prostor…”. Riječju, Miščevićevo uređenje Gornjodravske obale uvršteno je u antologiju ne samo hrvatskoga, nego zajedničkog europskog urbanističkog naslijeđa.

Danas je Osijek nezamisliv bez svoje rijeke i njezinih obala. Izložbom u Hrvatskom muzeju arhitekture, tijekom lipnja 2001., projekt Osijek 2000 predstavljen je zagrebačkoj publici.

S velikim uspjehom sudjeluje na arhitektonskim i urbanističko–arhitektonskim natječajima u zemlji i inozemstvu, gdje dobiva sveukupno 18 prvih ili drugih nagrada. Ovom prilikom treba od nagrađenih radova istaknuti: Urbanističko rješenje poluotoka Zadra 1954. s B. Vasiljevićem i B. Petrovićem, Međunarodni natječaj za centar Skopja 1965. s F. Wenzlerom, gdje dijeli I. nagradu sa svjetski poznatim K. Tangeom, Urbanističko arhitektonsko rješenje centra Kvaternikov trg u Zagrebu 1980., Urbanističko arhitektonsko rješenje centra Vukovara 1984., Urbanističko arhitektonsko rješenje centra Bihaća 1987. (sva tri rada s Lj. Miščevićem), te značajna priznanja na međunarodnim natječajima u Helsinkiju za ESPO novi centar 1967. s M. Maretićem i u Berlinu za Idejno rješenje gradskog središta Spreeinsel 1994. s Lj. Miščevićem.

2

Od arhitektonskih projekata uspješno je izvedeno 15 realizacija, koje potvrđuju svestranost autorovog djelovanja i vjeru u sintezu arhitekture i urbanizma. Posebno treba istaknuti Zavod za socijalno osiguranje u Osijeku 1960., stambenu zgradu u Nazorovoj u Zagrebu 1961., poslovno stambene objekte “Blok centar” u Osijeku i prvu pješačku zonu u gradu 1962., hotelske zgrade “Zlatne stijene” u Puli 1967. i značajnu realizaciju uređenja priobalja u Osijeku tzv. Copacabanu, koja danas postaje ogledni primjer uspješnoga javnog gradskog prostora.

Za uspješan rad i značajan stručni doprinos primio je brojna istaknuta priznanja, od kojih se izdvajaju Orden rada sa zlatnim vijencem za doprinos obnovi grada Skopja, Veliko priznanje Skupštine grada Osijeka i Nagrada grada Zagreba. CCCB je dodijelio posebno priznanje primjeru Osijeka, “Grad i njegova rijeka” s ocjenom da ovaj primjer pruža model koji bi mogli slijediti drugi gradovi.
Posebno priznanje dobiva od OUN-a za Generalni urbanistički plan grada Conakrya u Gvineji.

Radovan Miščević dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za 2011. za životno djelo. Nagrada za životno djelo dodijeljena mu je u trenutku kada je u pripremi za tisak bila njegova knjiga “FENOMEN GRADA – urbanizam, arhitektura, umjetnost, voda i priroda u gradu”. U knjizi je sažeo svoja dugogodišnja istraživanja : “Čovjek je izgradio grad, izvorišta civilizacije i kulture našega svijeta. Grad su ljudi”. Knjiga je najbolji dokaz njegove neiscrpne radne energije, optimizma i vjere u opravdanost društvenog i stručnog učešća.

Radovan Miščević je više od polovice stoljeća stvarao s velikim uspjehom na područjima prostornog i urbanističkog planiranja te arhitektonskog projektiranja. Duboko je vjerovao u humanističko opredjeljenje u kojemu sagledava smisao i bit djelovanja. Naglašavao je važnost i neophodnost interdisciplinarnog rada, neodvojivost urbanizma i arhitekture u procesu izgradnje grada, ekološki prihvatljivi održivi razvoj, a posebnu pažnju i napore usmjeravao je na društveni i socijalni kontekst planiranja.

Pogledajte video iz 2011. u kojem Radovan Miščević govori o Puli, ali i o krizi struke, autor: Pulska grupa.

 

Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata

Fotografije: Jutarnji list