Priština, ljubav na drugi pogled

Eliza Hoxha diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Prištini gdje danas i predaje. Magistrirala je na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji. Njezine kolumne, koje problematiziraju različite aspekte suvremene Prištine, prošle su godine ukoričene u knjigu naslovljenu „Grad i ljubav“, što je i povod ovom razgovoru.

O čemu sve govori vaša knjiga i kako je nastala?

Sve je počelo spontano. Tijekom studija u Belgiji tema mog magisterija bila je povijesni razvoj Prištine. Kako materijala i dokumenata nije bilo puno, krenula sam s prikupljanjem i pisanjem priča o gradu. Samu kolumnu sam zapravo započela kao revolt kada su gradske vlasti krenule u rekonstrukciju središnje prištinske pješačke zone bez jasnog projekta, a bilo je i još nekih okidača. Kolumnu sam nazvala “Urbani dnevnik”, koji je obuhvatio ne samo fizičke promjene u tkivu grada, već i socijalne i kulturne komponente. Od 2007.godine nakupilo se puno materijala pa sam na poticaj kolega započela rad na knjizi koja bih sve to objedinila. Knjiga je podijeljena u tri osnovna poglavlja: Grad i identitet, Obećani grad i Grad i mašta, a u potonjem sam dijelu primjerice, pisala o duhu grada, alternativnoj sceni i ostalom, tj. svemu onome što identificira suvremenu Prištinu kao glavni kulturni centar Kosova. Sam naslov knjige proizišao je iz konfuzne situacije u gradu kojem, čini mi se, nedostaje ljubavi.

Priština je grad kojem nedostaje ljubavi

Priština je postala glavni grad prvi put nakon Drugog svjetskog rata. Od tada do danas je, iz malog osmanskog naselja, narasla u grad od nekih 200 000 stanovnika u užem i oko milijun stanovnika u metropolitanskom području. Radikalna modernizacija, započeta još u razdoblju socijalističke Jugoslavije, razdoblje je u kojem je Priština zapravo postala gradom, ali i potpuno promijenila identitet?

Nestajanje tradicionalnog načina života i novi pristup arhitekturi nakon Drugog svjetskog rata u mnogim gradovima Kosova, a naročito u Prištini, počeo je napadom na genius loci. Drastične promjene dogodile su se u ime napretka, bratstva i jedinstva i slobode, odnosno u ime modernizacije. Novi socijalistički poredak trebao je novi grad koji je trebao biti u harmoniji s drugim urbanim centrima Jugoslavije, tako da su elementi urbanog prosperiteta Prištine izravno političke prirode. Tadašnjim uništenjem stare jezgre Prištine nestao je i dobar dio njenog urbanog pedigrea. Stav je bio da sve što ima veze s prošlošću treba nestati. Naime, ono što se uvodilo nije bila nova tradicija već tradicija novog. Racionalizacija formi protivila se svakoj lokalnoj tradiciji, sukladno globalnom trendu toga vremena. Kosovski su gradovi u tome razdoblju dobivali univerzalniji karakter, postajali sličniji, sa sličnim elementima kao i drugi urbani centri u zemlji. Za gradove se kaže da nisu nikad isti i nikad predvidljivi, no u Prištini te su promjene bile predvidljive i to s ciljem stvaranja jugoslavenskog identiteta i “novog socijalističkog čovjeka” kao nečega što bi u budućnosti dovelo do uspješnog rješenja nacionalnog pitanja na Kosovu i Jugoslaviji općenito. U potrazi za tim novim identitetom – pod sloganom bratstva i jedinstva s jedne te s pravom Albanaca na razvoj vlastitog jezika i kulture s druge strane – stvoren je i prostor za dualni identitet.

U ime napretka i modernizacije, novi pristup arhitekturi nakon Drugog svjetskog rata počeo je napadom na genius loci
Foto: Wikipedia

Što je sve proces modernizacije donio gradu?

Novi je grad donio mogućnost za Albance s Kosova da prihvate suvremeni način života, obrazovanje, a s tim i emancipaciju. Nova arhitektura koja je to opsluživala dala je i novi prepoznatljivi izgled gradu: objekte poput nacionalne knjižnice, zgrade “Boro i Ramiz”, tiskare Rilindja (“Preporod”), Grand Hotela itd. Otvaranje Arhitektonskog fakulteta u Prištini također je bio trenutak koji je značajno doprinio mogućnosti da se Albanci više uključe i više doprinesu procesima donošenja odluka i oblikovanja grada, budući da su do tada projekti, planovi i vizije za razvoj Prištine i drugih kosovskih gradova bili određivani, pa i nametnuti iz Beograda. Sedamdesete i osamdesete godine smatrane su “zlatnim dobom” Kosova. Upravo su tada mnoge od znamenitih zgrada u Prištini bile započete, neke i završene, a neke do danas ostale nedovršene, ponajviše zbog političke i ekonomske krize koja je započela 80-ih i trajala i devedesetih. Miloševićev režim tada je ukinuo autonomiju Kosova i oduzeo Albancima pravo na dva temeljna stupa za razvoj društva: obrazovanje i medije.

Nakon ukidanja autonomije Kosova, središte Prištine je postalo tranzitna zona, a obrazovanje i kultura su se odvijali u privatnim kućama na periferiji, tako da su privatne kuće postale grad za Albance

Kako se taj miloševićevski apartheid odrazio na društvo i sam grad?

U to je vrijeme organiziran paralelni sustav obrazovanja na albanskom jeziku koji se odvijao po privatnim kućama. Ti uvjeti stvorili su i dvosmislenu kartu Prištine, jednu za Albance i jednu za Srbe. Središte grada s javnom infrastrukturom, kao što su javne ustanove, postao je tek tranzitna zona, a sva se ta aktivnost školske i sveučilišne nastave i drugih javnih usluga poput kulture i zdravstva odvijala na periferiji po privatnim kućama. Grad je postao dom za novodoseljavane Srbe, a privatne su kuće postale grad za Albance. Nakon desetak godina pasivnog otpora, ilegalnost i neformalnost u svakom aspektu kulminirala je ratom 1999. godine kada je srpska vojska deportirala više od polovice albanskog stanovništva Kosova u dva dana. Dugi redovi ljudi su usmjeravani prema prištinskoj željezničkoj stanici i ukrcavani na vlak za Skoplje, koji prije toga nije prometovao godinama. Ničija zemlja na granici s Albanijom i Makedonijom postala su mjesta na kojima su tri mjeseca živjele tisuće ljudi tijekom NATO-vog bombardiranja Srbije i Kosova.

Spomenik nezavisnosti Kosova otkriven je na Dan proglašenja neovisnosti 2008. Danas sadrži zastave svih zemalja koje su priznale Republiku Kosovo.

Kakva je situacija danas?

Poslijeratno razdoblje donijelo je tipične poslijeratne okolnosti. Kada je 1945. stvorena nova socijalistička Jugoslavija, država je bila ta koja je bila odgovorna za razvoj, ali i destrukciju, a danas su to pojedinci koji uništavaju i grade u gradu u kojem se sve privatizira pa pojam javnoga gubi na značenju. Ono što nazivamo hitnom arhitekturom, a koju su proizvodile međunarodne snage na Kosovu, ubrzo je zamijenjeno turbo arhitekturom. Nepostojanje jasnog jezika arhitekture u to vrijeme kompenzirano je svime što vam može pasti na pamet. Činjenica da su građani konačno imali slobodu bila je revolucija sama po sebi, a imala je i svoje posljedice i novi trend koji nema nikakve veze s nasljeđem modernizma. Potreba kosovskih Albanaca da se distanciraju od moderne arhitekture je trenutak u kojem su izgubljene i mnoge vrijednosti modernog društva.

„Hitna arhitektura“ koju su proizvodile međunarodne snage na Kosovu, zamijenjena je „turbo arhitekturom“

U tom prostoru privremeno je postalo trajno jer je s jedne strane prevladalo mišljenje “sad i ništa više”, a s druge, tu je i neizvjesna budućnost i zanemarena prošlost koju nitko ne želi. Ako arhitekturu sagledamo kao otvorenu knjigu vremena u kojem živimo, način na koji ljudi grade ujedno je i način kako vide društvo, a bojim se da je jezik koji izgrađuje Prištinu potpuno nepovezan.

Spomenik bratstvu i jedinstvu u središtu Prištine

Neki od ponajboljih primjera modernističke arhitekture u Prištini su Nacionalna knjižnica Kosova koju je projektirao hrvatski arhitekt Andrija Mutnjaković i Centar sporta i mladih, tj. zgrada ranije poznata kao “Boro i Ramiz”, koju su projektirali Živorad Janković, Srećko Espek i Halid Muhasilović. Imaju li ti vrijedni objekti spomenički status, odnosno kako ih danas doživljavaju građani Prištine?

Nacionalna knjižnica Kosova dovršena je 1982. godine po projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića Foto: Skyscrapercity.com

Nijedan od velikih modernističkih projekata iz razdoblja socijalizma još uvijek nije pod formalnom zaštitom, a to uključuje i dvije važne zgrade koje ste spomenuli. Naime, sukladno zakonu o kulturnoj baštini, jedan od prvih kriterija da neka zgrada uđe u proces inventarizacije i zaštite je njena starost, tj. moraju biti stare barem 50 godina da bi se uopće razmotrila njihova zaštita kao potencijalnih spomenika kulture. Naravno, postoje i drugi kriteriji. Ono što me zabrinjava je kolektivni stav prema tim objektima i općenito objektima izgrađenim u vremenu socijalizma koji se doživljavaju kao simboli toga vremena prema kojemu postoji određeni otpor.

Panorama Prištine s nedovršenim Centrom sporta i mladih, zvan “Boro i Ramiz”, projektirali su Živorad Janković, Srećko Espek i Halid Muhasilović (lijevo)
Foto:Wikipedia

Centar sporta i mladih, nekad zvan “Boro i Ramiz”, a danas “Adem Jashari”, ostao je nedovršen zbog ekonomske i političke krize osamdesetih. Nakon rata dio objekta je stradao u požaru uzrokovanim generatorima koji su upotrebljavani zbog nedostatka električne energije. Tu činjenicu neki ljudi na pozicijama moći vide kao priliku da se objekt sruši, tj. da se tamo, s obzirom na središnju lokaciju, izgradi nešto drugo. S druge strane, mnogi insistiraju na tome da su taj i slični objekti arhitektonski vrijedni, prepoznatljivi elementi grada i dio kolektivne memorije te ih svakako treba sačuvati. Što se tiče stava javnosti, ista je stvar i s Mutnjakovićevom knjižnicom čija je fasada ostala netaknuta, iako zgrada iznutra u mnogim dijelovima traži intervencije i obnovu zbog neodržavanja. Tako je problem i naknadno uneseni namještaj koji nije u skladu s onim izvorno projektiranim za taj objekt.

Što je s parkom oko knjižnice?

Javni prostor oko knjižnice tek je djelomično rješavan i to svaki put drugačije, ovisno o tome tko je upravljao zgradom, a nikad kao nešto što treba shvatiti kao dio cjeline, nešto što će povezati unutrašnjosti i okoliš zgrade, odnosno nešto što može unaprijediti ukupni prostor i grad. Naime, knjižnica je smještena u središte sveučilišnog kampusa, koji je smješten u središtu Prištine. Njegov potencijal nadilazi Sveučilište jer je riječ o prostoru koji funkcionira kao građanski, javni i u kojem se nalazi kulturni centar s knjižnicom kao glavni sadržaj.

Jedan od rijetkih javnih parkova u središtu Prištine ograđen je i nije dostupan za javnost

Ako izuzmemo taj nedavno djelomično zasađeni park oko knjižnice, očito je da Prištini jako nedostaje javnih parkova. Istovremeno, veliki park u najstrožem središtu grada, onaj pored Centra sporta i mladih, ograđen je i zatvoren za javnost. Iz kojeg razloga? Ne bi li taj park, koji se nalazi uz javnu instituciju i pripada joj, trebao biti otvoren građanima za slobodno korištenje?

Ideja ograđivanja javnih institucija i javnih prostora došla je s UN-om, nakon rata. Razumljiv je kontekst poslijeratnog vremena i potreba da se iz sigurnosnih razloga ograde. No, ograđivanje je onda postala opća praksa lokalaca. Posljedica je da su danas sve javne institucije ograđene, od zelenog prostora oko zgrade Vlade do zona oko studentskog doma, pa i spomenuti park. Mogu se samo pitati od koga se štite? Nakon rata postalo je potrebno omogućiti kretanje po Kosovu svim njegovim narodima, a sada trebamo promovirati i slobodu kretanja za stanovnike grada. Apsurdno je kako je obrazac kretanja pješaka u Prištini određen ogradama koje su izniknule svugdje.

Obrazac kretanja pješaka u Prištini određen je ogradama koje su svuda izniknule

Izrazito loši primjeri recentne arhitekture u Prištini su nova pravoslavna i katolička crkva, obje u ovom trenutku još nedovršene. Nedavno je proveden i međunarodni natječaj za središnju džamiju koji je rezultirao boljim prijedlozima, ali je pobijedilo otužno rješenje na tragu spomenutih crkava. Kako to komentirate?

Nakon raspada socijalističke Jugoslavije jačanje religije je bila posljedica nacionalizma, a onda i svojevrsni kišobran za različite etničke skupine. Pravoslavna crkva umetnuta je od Miloševićevog režima na prostor sveučilišnog kampusa i u to je vrijeme bila odraz toga tko je gazda. S druge strane, slike albanskog naroda s džamijama u pozadini u predratnom i ratnom razdoblju bile su ono što je službeni Beograd slao u svijet kako bi lansirao svoju stranu priče. Prvi predsjednik Kosova, Ibrahim Rugova, tada šalje drugu poruku tako što polaže kamen temeljac za katoličku katedralu u središtu Prištine, čin kojim kreće priča da su narodi Kosova uvijek živjeli zajedno i da je naše društvo uvijek bilo multietničko i multikonfesionalno. U svakom slučaju, katedrala nije napravljena kako je planirano, već je znatno povećana i s bitno višim zvonikom te se gradi bez plana i poštovanja konteksta u koji je ušla, a dodatnu zgradu koja joj je pridodana da i ne spominjemo.

Katolička katedrala u središtu Prištine gradi se bez plana i poštovanja konteksta

Poruka koju se može iščitati iz obje crkve u srcu grada je “ovdje sam”. Danas je situacija takva da je pravoslavni hram ostao nedovršen i nikad nije upotrebljavan, a katolička katedrala je također nedovršena, ali i prevelika za malu zajednicu koja živi na Kosovu. No, oba ta objekta sada dominiraju središtem grada. Upravo je to bio i okidač kojim je i muslimanska zajednica krenula sa zahtjevom za novom središnjom džamijom. Nažalost, i opet se insistira na najužem gradskom središtu koje je već opterećeno. I opet se vraćamo na isto polazište, tj. tvrdnju “ovdje sam”. Projekt džamije koji je izabran je, nažalost, kič i svakako nije najbolji s natječaja. Drugi koji je ušao u najuži izbor, onaj studija Sadar i Vuga, bio bi puno bolje rješenje. Smatram da grad treba osigurati prostore za najrazličitije potrebe, ali da izgradnja tih prostora treba biti odraz našega vremena, nove arhitekture i novoga jezika. Nijedna od ovih zgrada to ne promovira, već su one odraz prošlosti, a za posljedicu imaju to i da odašilju poruke da ljudi žive u prošlosti, a ne s prošlošću. Sve to ne pomaže u procesu oporavka.

Drugonagrađeni natječajni prijedlog Sadar i Vuga arhitekata za središnju džamiju u Prištini i anakrono pobjedničko rješenje

Biste li izdvojili neke recentnije izgrađene ili planirane objekte za Prištinu, a koje biste okarakterizirali kao dobru arhitekturu?

Vrlo je malo objekata koje bih izdvojila, posebno kao neke nove znakove arhitekture na Kosovu. No, nekih pomaka ima pa spomenuti mogu projekte za dvije škole u Prištini lokalnog studija Urban Plus, a spomenula bih i amfiteatar Pravnog fakulteta, koji je projektirao arhitektonski studio Murseli.

Pješačka zona sa spomenikom Skenderbegu

Glavna pješačka ulica Prištine, ona Majke Tereze, nedavno je potpuno preuređena. Kako gledate na rezultat?

Ono što vidimo u Bulevaru Majke Tereze proizvod je projekta koji nije imao odgovarajući proces. Građani nisu bili uključeni u donošenje odluka. Neki kažu da je ta ulica vrlo živa i s tim se slažem, međutim, činjenica da je ulica izuzetno živa leži u tome da će to uvijek biti dokle god je to jedina pješačka ulica u gradu. Osim toga, ne postoji ni jedna druga istaknuta kvaliteta tog projekta preuređenja. Radi se i o bulevaru u koji je albanska i kosovska povijest u 21. stoljeću materijalizirana socrealističkim spomenicima i gdje povrh svega kafići i restorani javni prostor uzurpiraju u znatnoj mjeri. Problem postoji i u činjenici da je pješačkom zonom grad podijeljen u dvije zone, bez odgovarajućeg rješenja mobilnosti.

Pješačka zona i spomenik prvom predsjedniku Kosova Ibrahimu Rugovi

Postoje li neke lokalne građanske inicijative koje se bave prostornim pitanjima u Prištini?

Od nedavno neke od inicijativa bave se upravo urbanim pitanjima i javnim prostorima. Neke od njih su „Ec ma ndryshe“, Centar za urbane studije, „UrbaniaK“ itd.

Prištinu se ne može baš nazvati lijepim gradom, no to je grad koji ima izuzetnu atmosferu. Kako biste vi opisali grad?

Priština je grad koji trebate iskusiti da biste se zaljubili.

Foto: Saša Šimpraga, Wikipedia, Skyscrapercity.com