Što je Zagrebu Ilica?

U četvrtak, 16. travnja 2015., u 19 sati, održat će se predavanje iz ciklusa  Arhitektura i naslijeđe – “Ilički izlog”, povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića, u prostorijama Društva arhitekata Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 3/1.

Ilica, oko 1930-e.

“Glavna zagrebačka ulica Ilica jedna je od najstarijih gradskih ulica. Tijekom srednjega vijeka njenom je trasom, slijedeći konfiguraciju najnižih jugozapadnih obronaka Medvednice, dijelom prolazila Velika kraljevska cesta (Magna via regis) koja se nastavljala na današnju Petrinjsku ulicu, te je preko Trnja vodila do rijeke Save. U pisanim se izvorima Ilica prvi put spominje u 14. stoljeću kao ime potoka i brežuljka zapadno od Gradeca, na prostoru današnjeg Rokova perivoja, a 1553. godine prvi se put spominje i kao jedno od podgradskih naselja. Upravo će podgrađa koja se tijekom srednjega vijeka razvijaju ispod brežuljaka sa naseljima Gradecom i Kaptolom postati nukleusom budućeg Donjega grada.

Ilica, 30.lipnja 1941.

U prostornom kontekstu Donjeg grada, zagrebačka je Ilica specifikum koji je aktivno proživljavao sve promjene ovoga djela grada, a koje obuhvaćaju izgradnju od kraja 18. do početka 21. stoljeća.

Parižka pekarna R. Rukavine oko 1910-te.

Povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti Ilice su: vijugavi, prirodni tok ulice, koji je uvjetovao njenu građevnu liniju. Povijesna slojevitost, odnosno građevinske aktivnosti u različitim razdobljima. Stilska raznolikost i izrazita neujednačenost vertikalnih i horizontalnih gabarita, kao rezultat povijesne slojevitosti, te u funkcionalnom smislu, njezin izrazito trgovački karakter. I dakako, najveća vrijednost Ilice, tijekom minulog vremena bila je njena multietničnost.

Freudenreich i Požgaj: Gradnja Matice hrv. obrtnika, 1937.

Dugotrajan proces degradacije Ilice započinje tijekom četrdesetih godina 20. stoljeća upravo zatiranjem njene multikulturalnosti, a nastavlja se, uz sporadične pozitivne bljeskove, i nakon Drugog svjetskog rata- prvo nacionalizacijom, a potom i uslijed čitavog niza neprimjerenih zahvata. Degradacija iličkog poteza na vrhuncu je  krajem 20., a nastavljena je i početkom 21. stoljeća, kada se na postojeće probleme nadovezala i denacionalizacija uslijed koje su nestala mnoga ikonička mjesta i  prepoznatljivi nositelji njena urbanog identiteta.

Ilica, foto: Tošo Dabac, 1940.

U tom kontekstu danas nam se nameće nekoliko pitanja. Na prvom mjestu riječ je o razvojno- revitalizacijskim procesima, ali i pitanju kako jedna povijesna gradska cjelina kroz te procese može pozitivno utjecati na gospodarski razvoj, poticanje turizma, otvaranje novih radnih mjesta te u konačnici i unapređenju života lokalne zajednice”, stoji u pozivu.