Tko se boji interneta još?
Arhitekti se često ( po vrhunaravnom poslanstvu ili samoproglašenju ) diče najvišim estetskim dosezima, pozivajući se na ukus koji bi trebao biti na vrhu dizajnerske piramide. Njihove prosudbe i kognitivne spoznaje u stvaranju realnih prostora, korisniku trebaju pružiti visoko osjetilno iskustvo; oni su obučeni kako bi projektirali prostore kojima se lako snalaziti i kretati. Uostalom, arhitekti danas dizajniraju zamalo sve, od gradova do obuće. No, snalaze li se jednako uspješno i u virtualnom prostoru vlastite prezentacije?
Stari proverbij kaže da ne sudimo knjigu po koricama, pa analogijom ne bi trebali suditi ni arhitekte po njihovim web-stranicama. Ili?
Neki od najvećih svjetskih arhitekata su već dugo na listama najgorih web-stranica. Primjerice, na stranici Renza Piana ćete provesti dobrih desetak minuta dok ne otkrijete glavni menu, a onda slijedi mučno manevriranje navigacijom i neočekivani pop-up prozori koji vrebaju iz zasjede. Will Alsop je također na listama korisnicima najneprilagođenijih stranica zbog korištenja Flash animacije i stanovitog holističkog opisivanja arhitekture, stoga ćete jedva pronaći njihov konkretni projekt, ali će vas zato obasuti svojim blagoslovima. Vjerojatno najsporije učitavanje projekata nalazi na stranici njujorškog ureda Diller, Scofidio+ Renfro, koji naprosto ne shvaća da je vrijeme novac i da navigacija njihovim projekima ( jednom kada se pojave) izaziva kinetozu.
Sudeći po šest kategorija koje je kao SOS pri projektiranju web-stranica arhitekata osmislio jedan novozelandski web studio, sve se svodi na predstavljanje sadržaja, tekstualnog opisa projekata, suvislog kategoriziranja, odabira boje i identiteta, prilagodljivosti raznim rezolucijama i, konačno, prezentiranja vlastitog rada, a ne vlastite stranice. Kada zvuči ovako jednostavno, čemu onda komplicirati?
Kako su se u bespućima interneta snašle domaće snage, koliko oni slijede web zapovijedi i olako koriste Adobe Flash, isti oni koji su prošle subote u Gliptoteci amenovani kao „reprezentativni, valorizirani od strane struke i postali su važne točke razvoja suvremene hrvatske arhitekture“?
3LHD: 3LHD je naglasak stavio na vizuale. Na ulazu će vas dočekati sa prezentacijom svojih projekata, a oni će vas pozvati i kroz vrlo sistematično putovanje kroz projekte, predstavljene tipološki. Uz svaki projekt je i tekstualni prilog, pa red novosti, malo RSS-a. Kada bi u stvarnosti sve izgledalo ovako idealno, Hrvatska bi bila najorganiziranija zemlja na svijetu. Dizajn potpisuje uvijek odlični NUMEN i čestitamo.
DVA PLUS: čini se, promatraju arhitekturu ružičastim naočalama, jer takav je, manje-više, i njihov vizualni identitet- ružičast, što možda više dolikuje kozmetičkoj tvrtki nego arhitektonskoj praksi. Ali, zašto ne?
IGOR FRANIĆ- SZA: Franić voli Helveticu. Štoviše, čini se da je voli više nego svoje projekte, tako da njegova stranica, inače veoma čista i pregledna, djeluje više poput apologije fontu, gdje su u prvom planu naslovi projekata, a pokraj njih, tek jedva primjetne sličice. Situacija se ispravlja ulaskom u svaki projekt ponaosob. Minus gosp. Franiću pišemo zbog automatskog vraćanja na početak stranice, uslijed mijenjanja jezika.
IVANIŠIN-KABASHI: Podsjeća na dječju igru memorija, gdje je u pola sekunde potrebno upamtiti što se nalazi ispod crnih kvadrata. Ponovno Flash, sa svim svojim prednostima i manama, dopuštajući nebrojene mogućnosti interakcije koje nakon vremena postaju zamorne, ako trebate konkretnu informaciju. Nažalost, kada jednom uđete u nepostojeći dokument na njihovoj stranici (a događa se), sustav vas zbunjeno vrati na početak.
NJIRIC+ ARHITEKTI: Njegovu stranicu bi mogli nazvati i minimum dizajna, maksimalni učinak. Stranicom ureda njiric+ arhitekti se izuzetno jednostavno orijentira, bez obzira na čitavo obilje podataka koja se na njoj nalazi; do traženog podatka doći ćete bez većih problema. Ipak, u Njirićevu se uredu očito ne govori hrvatskim jezikom, tako da na stranici ni traga istome.
PRODUKCIJA 004: Koristi zaigrane kružiće u kojima se nalaze nazivi projekata, a oni očigledno ponavljaju logo ureda. Snalaženje je prilično jasno, no ipak bi više voljeli vidjeti malo suptilniju estetiku transparentnog hibridnog kubusa i na stranici.
RANDIĆ-TURATO: Dojam koji dominira njihovom stranicom je pomalo industrijski, šarmantno pankerski i žut. Niti oni ne poznaju hrvatsko govorno područje, a u prezentaciji su se ograničili na samo 5 odabranih projekata. Razlog neažuriranja?
STUDIO BIF: Upozorenje! Trenutačno gledate pojednostavljenu stranicu za koju je potrebno instalirati Flash…upozorava Google prije nego li uđete na njihovu stranicu. Ono što Google zaista upozorava jest da kada jednom uđete u njihovu stranicu, izlaska više nema. Slijede šokovi nečekivanim menuima i prezentacijama. Njihova stranica je primjer zašto nismo veliki ljubitelji Flasha. Na stranici ćete dobiti sve informacije koje želite znati o njihovim projektima, no nakon razgledavanja ćete vjerojatno dobiti i blažu epilepsiju.
UPI 2M: Jeste li dnevni ili noćni tip? Čini se da je to UPI 2M-u jako bitno, makar nama nije jasno zašto. Kada vaš menu izgleda poput tlocrta, moramo priznati da su stvari otišle mrvicu predaleko.
Ipak, mnogi se hrvatski arhitekti još uvijek boje interneta, tako da veliki broj koristi web stranicu kao veliku on-line podsjetnicu (primjerice Studio UP, ili Radionica arhitekture Gorana Rake), a neki nemaju čak niti osnovni kontakt. Smatraju li da je takav vid prezentacije njihovog rada nepotreban, pa valjda po uzoru na strane arhitekte , primjerice japanski dvojac SANAA ili Švicarce Herzog & de Meuron (koji su zasigurno sam vrh svjetske arhitektonske elite) ne poznaju koncept web-stranice.
Situacija naravno nije tragična, zahvaljujući i mnogim mladim praksama (koFAKTOR, Arhitektri, RomanVlahovic, NFO) koje nastoje dati svoj vizualni maksimum, uz svijest kako je kvalitetna prezentacija pola uspjeha.
