U povijesnoj jegri Seville izrasla čudnovata gljiva

Punih je sedam godina trajala gradnja jednog od najiščekivanijih španjolskih projekata: Metropol Parasola njemačkog arhiteka  J. Mayer H. i malo je tko očekivao da će Španjolsku upravo tada pogoditi jedna od najvećih ekonomskih kriza. Ipak, u gradnju je uloženo nešto više od 50 milijuna eura, financirale su je gradske vlasti i privatni investitor koji je u konačnici dobio 40-godišnju koncesiju na projekt, što svakako otvara prostor za manipulaciju i zadovoljavanje privatnih interesa. Ta kompleksna struktura „gradskog suncobrana“, gdje, očekivano, kompjutorski dizajn čini oblik i konstrukciju mogućima tako da ne postoje dva identična elementa, dovršena je tek prije nekoliko dana, a uskoro će biti otvorena i za posjetitelje.

Projekt Metropol Parasola prvotno je bio zamišljen kao revitalizacija Plaze de Encarnacion, dugo godina korištenog parkirališta koje su gradski oci smatrali mrtvom točkom između nekoliko turističkih destinacija u gradu. Upravo je taj „turistički“ efekt maksimalno istaknut – ne isključivo samom strukturom, koja je bez daljnjeg impresivna i mogla bi postati novi ikonički dio grada, nego i mnoštvom popratnih sadržaja poput tržnice, trgovina, pozornice za koncerte i otvorenog rimskog arheološkog nalazišta.

Koncept Parasola bio je da se napravi ugodna sjenica, što je izuzetno važan segment grada s vrućom mediteranskom klimom, čime bi se koncept trga maksimalno iskoristio i privukao posjetitelje. Kako bi izbjegli intervenciju u rimske ruševine, projektanti su bili primorani premještati stupove same konstrukcije i dopustiti njihovo spuštanje na samo nekoliko mjesta. Dakako, takav je kontekst uvjetovao i konačnu, fluidnu pojavnost strukture. Unutar takvih preduvjeta strukturalni sustav koji u sebi sadrži stubišta i dizala morao je biti napravljen od laminiranog drveta i čelika koje pridržava ni manje, ni više nego visokokvalitetno ljepilo, testirano na najviše moguće seviljske vrućine. No, na projektu nije bio zaposlen samo ured J. Mayer H., već i nekolicina lokalnih arhitekata, zaduženih za restoran na krovu i strukturu koja muzealizira ruševine. U svome osvrtu u Guardianu Rowan Moore je istaknuo da je struktura „prekrasna stvar, izazovna, inventivna i impresivno konzistentna. Ali izazovna je i u svome sadržaju, gdje okuplja prošlost, sadašnjost i budućnost – ruševina, tržnice i kompleksnost dizajna pod istim nebosklonom. No, ipak ima problem, i to u nespojivosti te ljepote, koliko međusobno, toliko i sa svojim okruženjem.“

Ova „čudnovata gljiva“, kako kritičari nazivaju projekt, neće funkcionirati kao klasična institucija koja se noću zatvara, nego će biti na raspolaganju non-stop. Ali, s obzirom na malverzacije oko javno-privatnog partnerstva, njegovo korištenje vjerojatno neće biti ni besplatno, ni jeftino, a ni neograničeno. Osim poznatih nam priča u vezi s investitorima, projekt se našao na kritici i zbog pretjeranog davanja pažnje formi –  koja u konačnici djeluje pomalo isforsirano i neočekivano unutar gradske strukture, računajući na instant spektakularni efekt, koji je, čini se, izišao iz mode s Bilbaom.

Fotografije:  Fernando Alda, Ignacio Ysasi, Angel Vilches, Sergio Caro.

O uredu više pogledajte ovdje