Umro je Tomislav Premerl

U subotu, 7. travnja 2018., umro je arhitekt Tomislav Premerl (r. 1939. u Zagrebu), jedan od najutjecajnijih hrvatskih teoretičara i povjesničara arhitekture.
Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1969., a nakon diplome od 1969. do 1972. godine kao arhitekt – konzervator. Doktorsku disertaciju “Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija” obranio je 1985.
Njegova knjiga “Hrvatska arhitektura između dva rata” jedno je od temeljnih djela za razumijevanje hrvatske moderne.

Pored konzervatorskog i predavačkog rada te uredništva u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”, bio je i član uredništva časopisa “Arhitektura” (1970-1977.), od 1977. do 1980. bio je član uredništva časopisa “Čovjek i prostor”, kojemu je 1981. i 1982. te ponovno 1987. do 1990. godine glavni i odgovorni urednik. Od 1995. do 1999. bio je dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata i voditelj Nakladničke djelatnosti.

U nastavku ponavljamo razgovor s Tomislavom Premerlom objavljen na našem portalu 2015.

 

“Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija”, djelo Tomislava Premerla, arhitekta i teoretičara arhitekture, proglašeno je kultnim izdanjem prije 26 godina kada je prvi put izašlo. Knjiga je dva puta tiskana i rasprodana. Četvrt stoljeća kasnije izlašla je u izdanju EPH Medije.
Knjiga je promijenjena, dopunjena, no osnovna teza ostala je ista: razdoblje između dva rata najvrednije je i najvažnije u povijesti hrvatske arhitekture.

 

Tomislav Premerl (foto: Društvo arhitekata Zagreba)

 

Postoji li nakon toliko vremena i jedan projekt o kojemu ste u međuvremenu promijenili mišljenje?

Ne. Osnovna je misao i dalje ista. Naravno da se u međuvremenu mnogo toga novog saznalo o tom razdoblju. Od stvari koje nisu u prvoj knjizi, odnosno jesu, ali minimalno u odnosu na novu, posebno zanimljiva bila mi je socijalna gradnja – radnička naselja, Cvjetno naselje na Trnju, naselje Prve hrvatske štedionice na Trešnjevci, Željeznička kolonija u Maksimiru.
U međuvremenu se pojavio niz doktorata na temu, mnogi autori su u u doba kad je tiskana moja prva knjiga bili djeca. Svjedoci smo pojačanog interesa za modernu.

 

Uz Kovačiča, potencirate u javnosti manje razvikanog Dragu Iblera kao ključnu figuru tadašnjih zbivanja te kao svojevrsnog gazdu Zagreba. Kasnije o Ibleru pišu i Rupnik, i mnogi drugi.

Ibler je i osnovao Arhitektonski odjel na novoj Likovnoj akademiji. No, on je prije svega bio revolucionar u arhitekturi. Najbolje je doći pred njegovu kuću u Martićevoj 13 u Zagrebu pa će vam biti jasno o čemu govorim – te jednostavne forme, taj odnos funkcije i estetike, to je revolucionarno djelo. Naravno, nisu svi suvremenici to shvaćali. Znali su takve građevine zvati i škatuljama bez ukrasa, no arhitekti su se znali vrlo dobro tada izboriti za sebe.

 

Zgrada Drage Iblera u Martićevoj ulici u Zagrebu (foto: Galerija nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba)

 

Tome je pridonijela i činjenica da imaju i naručitelje koji ih razumiju. Ibler je radio za istog naručitelja i u Martićevoj i u Vlaškoj.

Tada su arhitekti gradili ključne zgrade vrlo mladi, u svojim dvadesetim godinama. Naručitelji su bili bogati trgovci i industrijalci, koji su željeli biti “en vogue” u tom trenutku, željeli su biti prvi i sebe istaknuti i na taj način, kroz arhitekturu i nove oblike u arhitekturi. Danas mi se čini da je drugačije.

No, ipak, pišete da se Ibler morao boriti protiv malograđanštine koja je bila dominantna te da je talentirani Josip Pičman počinio samoubojstvo potaknut klimom dominacije korupcije?

Malograđanština je uvijek dominantna, kako tada tako i danas. Kreativci su oni koji se protiv malograđanštine moraju boriti. Bilo je, sigurno, i korupcije. Teško je sada reći u kojoj mjeri za koji pojedini projekt.
Pičman je bio jedna posebna osoba, ne može se, naravno, cijelo jedno razdoblje osuditi gestom samoubojstva. Dan-dva nakon samoubojstva dobio je nagradu na natječaju za Sušak pa je Albini, koji je bio koautor, potom dovršavao natječaj.

S Pičmanom je dosta radio Josip Seissel. Iako sam dosta razgovarao sa Seisselom tijekom njegova života, nisam ga uspio pitati o Pičmanu.
Doznao sam od drugih da je to tema o kojoj naprosto ne želi razgovarati. Iza Pičmana je ostalo par kuća u Zagrebu, a vrlo je zanimljiva obiteljska kuća u Zvonimirovoj ulici čiji je izvorni oblik sačuvan.

Novakova ulica u Zagrebu (foto: Darko Tomaš/Cropix)

 

Zašto je Zoja Dumengjić jedina žena u cijeloj knjizi?

To je jedino važnije ime iz razdoblja koje sam proučavao. Vrlo vjerojatno je tada manje žena išlo naTehnički fakultet.

 

Kliničko-bolnički centar Firule kapitalno je djelo Zoje Dumengjić (Split, 1951-76.), foto: arhiva

 

Ona se bavila zdravstvenim ustanovama. No, najjači je adut tada stanogradnja?

Da, tu su mnoge interpolacije kao što su Petrinjska 11, Martićeva, ali i obiteljske vile na sjeveru Zagreba, koje su uvijek imale i vrtove.
Vrhunski je primjer Okrugla vila Stjepana Planića. S Planićem sam, dok je bio živ, razgovarao u nekoliko navrata, naročito u doba kad sam radio prvu izložbu o zagrebačkoj modernoj. Pričao mi je kako je i zašto nastao ovakav oblik vile.
Ne zato što se sjetio da radi oblik koji nije uobičajen, nego zato što je investitor vile imao tuberkulozu i svakodnevno mu je trebalo što više sunca.

Planić je uvijek uzimao investitora u obzir?

On je živio s investitorima. Zahtijevao je da živi s njima tjedan dana, da spava kod njih, promatrao je sve navike ukućana, kada tko izlazi, koliko idu na zahod, u koje škole djeca idu i slično, zbližio se s njima. Za razliku od mnogih svojih kolega, nije završio neke velike škole u inozemstvu, nije studirao kod Behrensa ili Le Corbusiera, no bioje velik. I vrlo poseban.

Jedna od zamjerki arhitektima tada jest da pričaju o socijalnom stanovanju, a grade vile za bogataše?

To je zamjerka koja se mora objasniti. Arhitekt će, naravno, prihvatiti projekt kuće. No, i kroz privatne kuće donosi se društvena vrijednost, pokazuje se novi red stvari, i to je dobro.

Je li zagrebačka Novakova ostala nenadmašena?

Novakova je vrhunski primjer. Srećom, ostala je i relativno dobro sačuvana, a vjerujem i da će ostati tako sačuvana. Zanimljivost Novakove ulice jest da je nastala na gradsku inicijativu, što često nije slučaj sa sličnim ulicama u Europi.

Zgradu u kojoj razgovaramo, na Jelačićevu trgu 3, radio je Piacentini koji je, bio zagovornik Mussolinija?
U smislu struke, on je kvalitetan arhitekt i ova zgrada je solidno napravljena. Modernistička je, iako ima dozu monumentalnosti koju moderna ne voli. No, on jest definirao arhitekturu za Mussolinija.

Na naslovnici je zgrada Stjepana Planića na uglu Gajeve i Bogovićeve. Na naslovnici prvog izdanja knjige bio je Urlichov projekt?
Planićev projekt govori mnogo o moderni, fantastičnog je formata, uklapa se među okolne zgrade. No, nastao je 1935. Na naslovnici prvog izdanja bio je jedan avangardan Ulrichov studentski rad iz 20-ih godina.

 

Planićeva zgrada “Napretka” fantastičnog je formata

 

Neki od najranijih primjera moderne su upravo Ulrichov Veslački klub u Zagrebu te Veslački klub Josipa Kodla u Splitu. Dva veslačka kluba na početku moderne…

Josip Kodl bio je češki đak, kao i većina Splićana tog doba. Ovaj je dom za svoje vrijeme bio značajan po naprednoj formi i razmišljanju. No, iskreno govoreći, građevina se nije dobro uklopila u ambijent Splita. Srušena je prije dvadesetak godina.

Dubrovnikom u to doba dominira Nikola Dobrović…

U Dubrovniku je bilo dosta natječaja provedeno, malo ih je izvedeno do kraja. Grad je dobio svoj regulacijski plan tek uoči 2. svjetskog rata. Kako su Dobroviću dopustili da gradi, s obzirom na jaku tradiciju to je pitanje. Napravio je nekoliko fantastičnih vila i hotel na Lopudu. Hotel je već dulje u reparaciji. Nisam upućen koliko se uistinu radi, no u programu je sanacije.

 

Patricia Kiš (razgovor je uz dopuštenje autorice prenesen s internetskog portala Jutarnjeg lista)