Vrt ili kuća?
Uvijek nas iznenadi suptilnost kojom japanski arhitekti barataju sa stambenom arhitekturom u okruženju visokog, gotovo hipertrofirnog urbanizma. Iako na prvi pogled sve kuće Nishizawe ili Seyjime, Fujimotoa djeluju nemoguće s obzirom na kontekst u kojem se nalaze, one savršeno balansiraju između maksimalne prozračnosti, nenametljivosti, ali i potpune privatnosti koja je pružena korisniku. Sada vam predstavljamo jednu realizaciju Ryua Nishizawe u središtu Tokija, privatnu kuću s četiri kata koja više nalikuje urbanom vertikalnom vrtu.
Kuća je smještena na „mikro“ parcelu u samom središtu Tokija, poštujući želju klijenta da se nalazi u blizini radnog mjesta.
Stiješnjena između dvije visoke zgrade i gotovo nevidljiva s glavne ceste, kuća svoj karakter formira isključivo putem lepeze biljaka i vaza postavljenih na glavnoj fasadi. Biljke istodobno pružaju privatnost interijeru, ali i povlače mnoštvo zainteresiranih pogleda prolaznika. Iza lažne fasade nalaze se prostorije koje se superponiraju s obzirom na vrstu intimnosti koja im je potrebna: u prizemlju se nalaze dnevna soba i kuhinja, na prvom katu nalazi se spavaća soba i kupaonica, na trećem još jedna spavaća soba, dok je na četvrtom katu krovna terasa i mala ostava (ili gostinjska soba). U interijeru ne postoje pregradni zidovi, a interijer i eksterijer dijeli samo staklo duž čitave visine i prozračni zastori. Tek tegle za biljke postavljene u interijeru dijeluju poput parapeta i dijele, primjerice, praonicu rublja od kupaonice. „Stvaranje“ prostora jedna je od mogućnosti ove kuće, tako da je moguće zastorima okružiti stol kako bi se dobila „soba za sastanke“.
Duž cijele kuće teče zavojito čelično stubište, gdje svaka prostorija pruža neku vrstu osjetilnog predaha sve do vrha gdje su formirani kružni otvori u betonu, poput konačnog odmora sa biljkama, s pogledom na grad.
