Zašto riječka industrijska baština propada?

U posljednja dva stoljeća merkantilni su interesi definirali urbanu panoramu grada Rijeke. Kapitalne investicije iz austrougarskog i jugoslavenskog razdoblja ostavile su u naslijeđe izrazitu prostorno-funkcionalnu neravnotežu u kojoj se longitudinalni pojas lučkih, željezničkih i industrijskih postrojenja gotovo u cijelosti amputira domicilnom stanovništvu pristup morskoj obali.

 

Industrijski objekti duž obalnog pojasa, foto: www.rijekaheritage. org

Navedeni proces litoralizacije pretežno ekonomskog predznaka ulazi u dugotrajnu stagnaciju od 1990-ih godina kada, slijedeći opće političko-društvene pokazatelje, deindustrijalizacija postaje realnost i na riječkome području.

Na potezu od Brajdice na istoku do Mlake na zapadu svoju djelatnost ugasili su brojni privredni subjekti (ili se to spremaju učiniti) namećući izazov svrhovite i kvalitetne transformacije dojučerašnjih tvorničkih krugova, paralelno s otvaranjem pitanja institucionalne skrbi za vrijednu industrijsku baštinu, poput građevinskih sklopova u pogonu Torpeda, rafinerije nafte i u lučkom bazenu.

 Sažetak konzervatorskog elaborata za područje Delte i Luke Baroš (Konzervatorski odjel u Rijeci, 2011.). Crvenom bojom obilježeni su objekti za koje je ostavljena mogućnost rušenja, skladište IVEX – br. 13, izvor: podloge međunarodnog urbanističko-arhitektonskog natječaja iz 2013. godine, Društvo arhitekata Rijeke

 

Luka Rijeka, kao najaktivniji korisnik priobalja koji tu ima i najvećeg razvojnog interesa, drži jednu stranu pregovaračkog stola o budućnosti riječkog urbanizma i uopće vizije suvremene gradske aglomeracije. Gospodarenje obalnom zonom od 2003. godine regulirano je projektom Rijeka Gateway koji je povukao novu razdjelnu liniju između ingerencija različitih aktera nad atraktivnim lučkim prostorom te trasirao smjernice njegove daljnje eksploatacije.

Ne ulazeći u sve aspekte ovog opsežnog plana čija je dosadašnja realizacija opterećena brojnim kontroverzama, osvrnut ćemo se na negativne posljedice koje već ima po ranjivu graditeljsku baštinu unutar lučkog područja. Tiče se to prvenstveno sudbine dvaju zakonom zaštićenih povijesnih skladišta: broj XIV (danas 17) na Visinovom gatu iz 1909. godine i kompleksa skladišta XVIII – XXII, tzv. Metropolisa na Praškom pristaništu izvedenog od 1909. do 1914. godine. Oba predstavljaju vrlo rane primjere upotrebe armiranobetonskih konstrukcija, a odlikuju se i zanimljivim aplikacijama oblikovnih elemenata iz repertoara historicizma i secesije.

Zaštićeno lučko skladište 17 (bivše XIV) na Visinovom gatu, građeno od 1906.-1909. po projektu mađarskog arhitekta Pferenca Pfaffa

Prvotni koncept Rijeka Gatewaya predvidio je zamjenu većine postojećih skladišnih kapaciteta laganim, modularnim i višefunkcionalnim strukturama, uz oslobađanje površina za stovarišta drvne građe. Rušenje najvrjednijih povijesnih skladišta za provedbu zacrtanog plana preveniralo se organiziranom akcijom kulturnih aktivista i nadležnih službi te je izrečena najprije preventivna, a potom i trajna zaštita ovih vrlo važnih spomenika najpropulzivnijeg poglavlja u riječkoj industrijskoj povijesti i uzbudljive dionice europskog (i svjetskog) graditeljstva.

Otada svjedočimo pat poziciji razrješenju koje se ne nazire kraj. Zbog svoje, za suvremene načine transporta i pretovara tereta zastarjele prostorne dispozicije, skladišta ne mogu biti utilizirana u punom kapacitetu za lučku djelatnost, a zahtjevi za njihovim izuzimanjem iz operativnog lučkog areala redom se odbacuju kao nerealni i preuranjeni.

Tzv. Metropolis, sklop pet lučkih skladišta (br. 18-22) na Praškom pristaništu povezanih poprečnim mostovima-pasažima. Realiziran od 1909.-1914. po izvedbenim projektima graditelja iz Austro-Ugarske Monarhije: Vjenceslav i Eugenio Celligoi i Theodor Traxler, Aladar Baranyai i Slavko Benedik, Ignac Bereny, Otto Prister.

Neprijeporno je da se nešto mora poduzeti jer nečinjenjem stradavaju fizička i spomenička svojstva građevina. To je potvrdila i numerički precizna analiza dr.sc. Ive Mrak sa Građevinskog fakulteta u Rijeci za skladište 17 objavljena u zborniku radova 5. međunarodne konferencije o industrijskoj baštini 2012. godine.

“Do nothing” scenarijem upravljanja po sadašnjem obrascu, bez udomljavanja novih funkcija i ulaganja u adekvatno održavanje, skladištima drastično opada objektivna vrijednost kao kulturnog dobra, dok se već minimalnim režimom konzervacije i sanacije te povremenog otvaranja javnosti bitno poboljšavaju sve karakteristike objekta. Takva potencijalna prijelazna faza kojom bi bilo dozvoljeno obavljanje poslovnih, javnih i kulturnih aktivnosti koje ne ometaju lučke, od 2014. godine je omogućena izmjenama GUP-a, što govori o načelnoj spremnosti gradske uprave na kompromisna, privremena rješenja prije potpune integracije skladišta u tkivo gradskog centra, koje se u nekom trenutku ipak očekuje.

 

Metropolis

Dok se frustracija njihovim vidljivim propadanjem povećava među stručnom javnošću, a sve se češće probija i na stranice dnevnih novina, podsjetimo se apela dr.sc. Nane Palinić iz 2003. godine, u jeku javne kampanje za očuvanje riječke industrijske baštine: “Ovako drastičan raskorak između valorizacije i tretmana nužno mora alarmirati stručnjake i javnost jer u doba dominantnog procesa zaštite, valorizacije i prenamjene povijesnih luka u cijelome svijetu ne može postojati dovoljno jak argument, ni gospodarski ni planerski, za ovakav tretman građevina dokazanih nacionalnih i internacionalnih vrijednosti.

U trenutku urbane transformacije grada odluka o zadržavanju ili gubitku ovih građevina može biti od presudnog značenja za povijesni i kulturni identitet Rijeke.” Nijednoj od uključenih strana u ovome gordijskom čvoru ne služi na čast da se ni 12 godina kasnije nismo pomaknuli dalje od konstatacije elementarnih činjenica.

Međutim, neposredna opstojnost nije dovedena u pitanje samo zaštićenim lučkim skladištima. Još neizvjesnija je budućnost onih objekata koji ne uživaju nominalnu zaštitu Ministarstva kulture RH jer im spomenička vrijednost nije prepoznata ili nema dostatnih argumenata za dodjeljivanje službenog statusa kulturnog dobra. Uzmimo samo jedan takav primjer: bivše skladište i vinski podrum Istravinaeksporta (IVEX). Ova impozantna armiranobetonska građevina podignuta je ranih 1960-ih godina na južnom platou Delte kao moderni pogon za doradu i preradu vinskih proizvoda za domaće i inozemno tržište.

Skladište i vinski podrum Istravinaexporta (IVEX) na južnom dijelu Delte. Arhitekt Lavoslav Horvat, suradnik ing. B. Rubić, izvedeno u dvije faze u prvoj polovini 1960-ih godina

Masivnost objekta od čak 6 000 m2 površine olakšana je vrpcama prozorskih perforacija te blagom razvedenošću dvaju povezanih volumena, odnosno zamjetna je težnja da taj utilitarni objekt zadobije arhitektonsku artikulaciju primjereniju istaknutoj lokaciji uz samo gradsko središte. Za to vjerojatno možemo zahvaliti senzibilnom i iskusnom arhitektu čije ime je utvrđeno mojim recentnim arhivskim istraživanjima. IVEX je autorsko djelo Lavoslava Horvata, jednog od najproduktivnijih i najcjenjenijih projektanata industrijskih zgrada u poslijeratnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji koji, uz Stanka Fabrisa, potpisuje i najveći broj ostvarenja ove tipologije u našoj zemlji.

Atribuciju je potvrdila i dr.sc. Zrinka Paladino, autorica Horvatove monografije, zauzevši i stav o potrebi njene prezervacije: “Konstruktivni sustav i rasponi velike građevine koja linijom pročelnog plašta promišljeno zauzima parcelu, a s druge strane obilnim fenestriranjem osigurava kvalitetno prirodno osvjetljenje interijera, omogućava njezinu uspjelu prenamjenu u najrazličitije svrhe, kako uostalom ona i danas funkcionira. Građevina neupitnih kvaliteta nema spomenička svojstva da bi se upisivala u Registar kulturnih dobara RH pa tako štitila, ali bi svako iole civilizirano društvo promislilo o njezinu očuvanju i revitaliziranju, barem u spomen vremena kada smo uistinu projektirali i gradili sjajna ostvarenja industrijske namjene, od kojih smo živjeli, a koja arhitektonskom vrijednošću mogu podučavati i današnje, kvalitetnim ostvarenjima manje sretno vrijeme.”

IVEX

IVEX je upravo zbog svoje kvalitetne i fleksibilne konstrukcije te izvrsne pozicije vrlo brzo nakon obustave proizvodnje 1990-ih godina napučen novim funkcijama: primila je arhitektonski biro Randić&Turato (danas AB Turato), sportska i kulturna udruženja, nekoliko godina na toj je adresi djelovala Akademija primijenjenih umjetnosti, potom Savez udruga Molekula, a unatrag dvije godine drugi kat je prenamijenjen u ateljee riječkih umjetnika i dizajnera okupljenih u udrugu Delta 5 (Milijana Babić, Tomislav Brajnović, Nemanja Cvijanović, Igor Eškinja, Fokus Grupa, Marino&Ana i Sanja Stojković).

Petnaestak godina kontinuiranog, intenzivnog korištenja napuštenog industrijskog sklopa u svrhu umjetničke edukacije, produkcije i prezentacije, za Rijeku je jedinstven slučaj. Delta 5 je s vremenom, barem u informiranijim krugovima, postala relevantan pojam, mjesto “osvojeno” za kulturu, placemaking eksperiment i potencijal za osmišljavanje Delte sutrašnjice.

IVEX

Trenutačni život IVEX-a, nažalost, nekompatibilan je s Rijeka Gateway projektom za južnu Deltu i Luku Baroš koji u mnogočemu podržava model daljnje komodifikacije priobalja pod geslom prisvajanja dosadašnjih isključivo lučkih rezervata za mješovitu komercijalnu, stambenu, sportsku i javnu izgradnju.

Međunarodni natječaj za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje ovog područja proveden 2013. godine iskristalizirao je građevinski program koji se nudi inozemnim koncesionarima (o čemu smo pisali ovdje i ovdje).  U svim nagrađenim radovima skladište Istravina, kao i većina “starosjedilaca” Delte, poput Veslačkog kluba, supstituirana su novim sadržajima, tj. izbrisana, iako je konzervatorskim elaboratom preporučena opcija rekonstrukcije i reupotrebe, uz načelnu mogućnost rušenja.

Kako privlačenje zainteresiranog ulagača debelo kasni u odnosu na postavljene rokove (sredina 2014.), možda nastali hijatus treba shvatiti kao priliku da se preispitaju transformativni procesi koji su zahvatili cjelokupni riječki obalni koridor, posebice u odnosu prema graditeljskom naslijeđu. Svakako je nedopustivo da se zaštićena povijesna skladišta naočigled pretvaraju u ruine.

Jednako tako nema pravog razloga da pozitivan eksperiment prenamjene kao što je IVEX sutradan bude zaustavljen odlukom o rušenju. Potpuno ukopčavanje ovih “taoca” trenutnih okolnosti u tokove gradskog života ne mora ići nauštrb razvojne i održive strategije lučkih djelatnosti, pod uvjetom da postoji zajedničko tlo za dijalog i involviranje javnosti u pitanja održavanja i funkcije ovih vrijednih arhitektonskih ostvarenja.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.