Život po mjeri 4m2
Kada se prvi put susretnete s radovima izraelskog umjetnika Absalona, pod nazivom Cellules, pomislite da se radi o nečemu između skulpture, arhitekture, instalacije, ali u svakom slučaju ne i da su te ”ćelije” prave minijaturne kuće u kojima netko namjerava dugotrajno živjeti. Tih šest sasvim bijelih kuća, čija veličina varira od samo četiri do osam četvornih metara, trebali su biti domovi Absalonu, koje je prilagodio svojim asketskim potrebama. No, u realizaciji te namjere ga je spriječila prerana smrt 1993. u 28 godini.
Od 1991. do smrti je uspio razviti finalne prototipe kuća, koji su centralni dio njegove retrospektivne izložbe u berlinskom Institutu za suvremenu umjetnost Kunst Werke. Absalon se u svojim radovima bavio prostornim odnosima, pitanjem kako prostor utječe na nas, u razradi čega je najdalje otišao upravo s ćelijama.
Sve kuće slijede osnovne geometrijske oblike, ali se sve i razlikuju dimenzijama, oblikovanjem i unutarnjim rasporedom, što je diktirano pomnim proučavanjem Absalonovih navika, želja, kretanjima unutar prostora i njegovim mjerama – bio je visok 190 centimetara, što znači da se u svakom dijelu kuća nije mogao sasvim uspraviti, ali mu je, na primjer, bilo važno da dok sjedi ima otvore, prozore u razini očiju kako bi mogao gledati vani. Radio je nekoliko verzija iste kuće, pokušavajući ”uštedjeti” na svakom centimetru i snimajući video radove dok je boravio u tim prostorima, imitirajući svakodnevne radnje. To je ”sažimanje” prostora na goli minimum rezultiralo time da je samo na točno određeni način mogao leći na krevet, a da se ne udari negdje glavom. Ili time da je odredio koliko točno vješalica za odjeću i knjiga može imati – ne više od 15. No u konačnici je pokazao da u tim kućama može obavljati sve što treba – spavati, kupati se, jesti, čitati pa čak i primati goste, ali ne više od jedne osobe u isto vrijeme. Izložene su kuće u dimenzijama pravih i moguće je razgledati im unutrašnjost, odnosno zavlačiti se u njih.
Ono što bi ostalima izgledalo upravo kao ćelija, kao zatvor u kojem vas samo mogu prisiliti da boravite, i to vrlo kratko, Absalon je smatrao primjerom slobode izbora životnog prostora i konačnim brisanjem procjepa između svojih želja i stvarnosti.
”Imam samo jednu želju, a to je da moje fantazije, ono što želim postane realnost mog života. Ta me želja dovela do ideje o kućama. Kultura u kojoj živimo nam servira kuće iz časopisa kao ideale životnog prostora, servira nam način na koji bismo morali živjeti, tako da svoje kuće vidim kao čin otpora. U tim ću prostorima biti obavezan živjeti, iskusiti svoje misli, umjesto da ih držim u sferi apstraknosti. U njima neću moći živjeti u paru ili s obitelji, niti će me poticati na konzumerizam. To je za mene zapravo više mentalni, nego fizički prostor. Ako se taj koncept pokaže kao promašaj, morat ću promijeniti cijelu strukturu svojih misli.” Tako je svojedobno objašnjavao zbog čega se odlučio na tako radikalni eksperiment sa životnim prostorom. Dakle, sloboda izbora, ma kakav on bio, umjesto da smo pod utjecajem tisuća imidža koji nam se nameću. I, s druge strane, svođenje potreba na minimum, svojevrsno pročišćavanje života.
Odbijao je etiketu utopističkog projekta, ponavljajući da se nema namjeru distancirati od društva (u kućama je predvidio televizor, telefon…), već samo prostor u kojem živi potpuno prilagoditi sebi umjesto da preuzima već gotove obrasce. Tako je prostor istovremeno skrojen po njegovoj mjeri, bez doslovce ikakvih viškova, ali istovremeno je trebao i diktirati njegov način života. Na primjer, društvene odnose, jer bi nam taj jedini potencijalni posjetitelj morao biti toliko blizu da bi se morao koncentrirati na njega.
Napravio je šest tipova kuća, jer ih je namjeravao postaviti u šest gradova svijeta s kojima je povezan kao umjetnik – Pariz, Tel Aviv, Frankfurt, Zurich, New York i Tokyo. To bi mu omogućilo da živi nomadski i bude mobilniji, jer ne bi mogao putovati s velikom prtljagom, koju ne bi imao gdje staviti.
Svaka kuća ima pečat grada kojemu je namijenjena. Tako je ona frankfurtska najviša, dvoetažna, i podsjeća na križanac tornja i bunkera, što ga je asociralo na Njemačku. Parizu je pak namijenio klasičnu kuću, a New Yorku stroj za stanovanje.
Sve su kuće potpuno bijele, kako ga ništa ne bi ometalo, odvraćalo mu pažnju, i kako bi se dobio dojam praznine prostora. Trebale su biti izgrađene od drva i postavljene u središta gradova, gdje bi ih konfrontirao gradskom okruženju. Nije htio živjeti negdje u idiličnom okruženju prirode, čime je također potvrđivao da se ne radi o utopijskom projektu. Za parišku kuću je već bio našao lokaciju te je pregovarao s gradskim vlastima, koje pak nisu znale kako se odrediti prema tome, jer su kuće dobile potporu države kao umjetničko djelo, ali je bilo evidentno da se ne radi o skulpturama niti o instalaciji koja je otvorena za posjetitelje, a s druge strane nisu bile baš ni tipične kuće pa je nastao problem oko dozvola. Absalon je htio da sve bude po zakonima, da njegove kuće dobiju sve potrebne dozvole, pa ih je zbog toga i nazivao bungalovima u dokumentima.
Da je stigao realizirati svoj projekt, Absalon bi postigao upravo ono što je htio – da živi svoje ideje.
