Zlatna „koka“ umjesto povlađivanja konzervatorima
Nakon dvadesetak minuta vožnje od Zuricha uz Ciriško jezero, brzi vlak dolazi u kanton St. Gallen, točnije u pitoreskno mjesto Rapperswill-Jona. Mali gradić s prepoznatljivom 18.stoljetnom gradnjom i svega 20.000 stanovnika djeluje kao bajkovita reklama za luksuzne hotele i terme s četiri ili pet zvjezdica koji se tamo nalaze. Grad Rapperswill- Jona zapravo je krajnji završetak ciriške „Zlatne obale“, odnosno, istočne obale Ciriškog jezera gdje je cijena nekretnina među najvišima na svijetu, a jedan od razloga za naziv je zlatni odsjaj sunca koji grije i obasjava do kasnih popodnevnih sati kuće onih najbogatijih.
Većina Cirišana u Rapperswillu ima svoje vikendice, a grad je izgradio popriličnu turističku reputaciju. Uske kamene ulice sa srednjovjekovnom crkvom i dvorcem, muzej cirkusa, rukavci jezera koji se pretvaraju u neočekivane potoke kroz sam grad, dovoljan su razlog da se odluči na jednodnevni izlet na „selo“. No, razlog našeg putovanja u Rapperswill nije ništa od navedenog, već zanimljiva arhitektonska intervencija u samom središtu staroga grada- novi povijesni muzej, ali uz njega i politike gradnje koje se ne tiču samo navedene kuće, već bilo kojeg građevnog zahvata na području ovih izuzetno uređenih kantona: Zuricha i St.Gallena.
Povijesni muzej „Rapperswill-Jona“ arhitektonska je intervencija- novi muzej, smješten između dvije postojeće kuće: između crkvenog tornja iz 13.stoljeća i dvorske palače Brainy iz 1430.godine. Izvana je riječ o artikuliranoj zlatnoj fasadi od mesinga perforiranoj nasumce postavljenim krugovima koji omogućuju prodor svjetlosti, a iznutra je osmišljen prostor u kojem se u vitrinama izlaže 800 godina gradske povijesti. Upravo je fasada male, ali vizualno moćne kuće iznenađujuće uspjela interpolacija u gradsko tkivo u koje se rijetko dira. Projekt potpisuje švicarski ured mlzd architects, a izvedbu su dobili putem javnog natječaja.
No, kako stvari u Švicarskoj funkcioniranju, nema veće gradnje bez javnog referenduma, ističe kustos Mark Wüst: „Građani su nekoliko mjeseci unaprijed bili pripremani na sve što ih očekuje, bili su upoznati s troškovima gradnje koja iznosi oko 3 milijuna švicarskih franaka, na početku su bili dosta protiv projekta jer je zaista izgledao radikalno, ali na kraju su dali svoje odobrenje. I zaista, iako je službeno otvorenje novog muzeja 16.ožujka, mnoštvo ljudi u grad dolazi samo zbog same zgrade, i veoma su zadovoljni onim što vide.“
Projekt je vođen nacrtima stare drvene kuće koja je povezivala dva objekta, a nalazila se na istom mjestu, međutim zbog propadanja drveta morala je biti uklonjena. Sada zlatna fasada djeluje mnogo snažnije, ali opet priziva u sjećanje prošlu strukturu, posebice zbog mehaničkih pokretnih vrata koje fingiraju dvorske kapije.
Interijer ipak ne dostiže razinu eksterijera, jer bi naprotiv artikuliranom lomu ploha na fasadi smirenija unutrašnjost možda bila bolja opcija. Unutrašnji prostor formira trokatna struktura od golog betona i stakla koja ističe stubišta kao glavne fokusne točke. Pretjerani lomovi ploha i volumena u interijeru ne idu previše na ruku organizacijskoj logici, iako su detalji u oblikovanju prozora kao spojnih točaka s zgradama tornja i dvorca izvedeni dosta korektno. Također, prozori nove kuće funkcioniraju i poput izloga u kojima su sačuvani stariji slojevi- srednjovjekovni wc i ostaci kuhinje.
Ipak, posjetitelj u svakom trenutku može odlučiti hoće li se upustiti u istraživanje samo središnjeg ili pokrajnjih kuća muzeja. Središnji dio posve je čist i osvaja bjelinom prostora, dok su bočne zgrade samo pragom odvojene od nove interpolacije, a njih opisuje veoma očuvana drvenarija iz srednjeg vijeka prekrivena kompleksnom iscrtanom cvjetnom ornamentacijom. No stari bočni dijelovi nisu bili izuzeti od intervencija, tako da kroz neke etaže prolaze staklene podne plohe kako bi omogućile sagledavanje prostora ispod.
Uspon do najviše etaže središnjim dijelom omogućuje ulazak u potkrovlje starog tornja s kojeg puca panoramski pogled na grada, sa sve četiri strane.
Ova izuzetno zanimljiva interpolacija pokazuje kvalitetu arhitekture u kontekstu revitalizacije, turističke ponude i mini „Bilbao-efekta“, koji ipak bogatoj i organiziranoj Švicarskoj nije bilo teško za postići. Svakako je pohvalno da je upravo ovako radikalna struktura „osmišljena“ za ne uvijek preveć atraktivan postav mjesnog povijesnog muzeja, gdje naracija često postane suhoparna, što nikako nije slučaj u ovom prostoru.
fotografije: Miro Roman
