Book Sprint

Kolaborativne metode rada nisu neka novost, već smo prihvatili činjenicu da su discipline poput arhitekture, dizajna, znanosti, izrazito kolaborativnog karaktera, u kojima su ideje individualnog genija, originalnosti i autentičnosti odavno dovedene u pitanje, pa ipak činilo se da je pisanje, kao praksa, posljednja utvrda ideje autorstva koju čak ni kritike poput Rolanda Barthesa ili Michela Foucaulta nisu uspjele poljuljati, naravno uz iznimke poput grupe Oulipo ili inicijativa generativnog računalno potpomognutog pisanja. Stoga ne čudi da se kulturna konstrukcija pisca kao usamljenog genija zadržala toliko dugo u kolektivnom imaginariju, sjetimo se samo lika pisca Paula Benjamina iz filma Smoke, ili Charlieja iz Adaptacije, ili poslijednjeg takvog uprizorenja u liku Calvina u filmu Ruby Sparks.

slika 001

Calvin, ˝Ruby Sparks˝

Ipak, na panel diskusiji ˝Imaginary Museums, Computationality and the New Aesthetic˝ na transmedialeu, u kojoj su sudjelovali pisci, umjetnici i istraživači Adam Hyde, David M. Berry, Baruch Gottlieb, Lioudmila Voropai i Michael Dieter, predstavljen nam je ˝Book Sprint˝ jedna od suvremenih metoda pisanja koja propituje temu autorstva te široj javnosti pokušava približiti ideju pisanja kao potencijalno kolaborativne prakse. Inicijator ovog eksperimentalnog načina pisanja je Adam Hyde, osnivač Floss Manuals i umjetnik koji istražuje digitalno-analogne hibridne sisteme emitiranja.

slika 002

primjer ˝Book Sprinta˝

Kako nam objašnjava Adam Hyde, ˝Book Sprint˝ je potpomognuti proces pisanja koji okuplja 6 do 12 ljudi ne bi li skupa proizveli knjigu u 3 do 5 dana. Radi se o vrlo intenzivnom procesu u kojem na zadanoj temi sudjeluju ljudi koji se do tada nisu imali prilike upoznati, ne postoji predprodukcija materijala tako da sudionici s pisanjem kreću od nule, a zadatak voditelja je usmjeravanjem energije uvjeriti sudionike da će ih dovesti do gotove objavljene knjige u roku od 3 do 5 dana. Kako se pokazalo u 20-ak radionica ovog tipa održanih do sada pod vodstvom Adama Hydea, ova metoda pisanja daje dobre rezultate.

slika 003

David M. Berry

Povodom transmediala sudionici panela pozvani su da sudjeluju u jednom ˝Book Sprintu˝ te da istraže André Malrauxov koncept ˝imaginarnog muzeja˝ u kontekstu računalne paradigme. Slijedeći ovaj intenzivni i ekstremno kreativni proces pisanja, panelisti, uglavnom pisci i istraživači iz područja humanističkih studija koji se do samog ˝Book Sprinta˝ nisu imali priliku upoznati, proizveli su teoretski rad ˝Imaginary Museum, Computationality and the New Aesthetic˝ od otprilike 12 000 riječi u samo 3,5 dana. Kako nam objašnjavaju, proces je bio naporan ali plodonosan, svi sudionici su se po prvi puta susreli s takvim načinom rada i imali su priliku preispitati svoje uobičajene solitarne metode rada. Ovakvim načinom rada, kako ističu panelisti, gubi se osjećaj autorstva i vlasništva nad tekstom zato što svaki od autora ima pravo promijeniti tuđe tekstove bez pitanja, ali se zato dobiva puno veća kvaliteta u smislu proizvodnje znanja jer svaki od sudionika dolazi sa svojim specifičnim doprinosom.

slika 004

Baruch Gottlieb, Lioudmila Voropai, Michael Dieter, David M Berry

U kratkom razgovoru s autorima dobili smo odgovor na pitanje zašto pisci iz područja humanističkih studija tek sad u svom radu počinju primjenjivati kolaborativne metode koje se već tako dugo i uspješno primjenjuju u drugim područjima poput tehničkih ili prirodnih znanosti, i kako vide budućnost ovog formata rada?

Adam Hyde: Na to pitanje vrlo jednostavno možemo odgovoriti jednom riječi: monografija. Monografija je osnovni rezultat istraživanja u humanističkim studijima i usko je vezana uz individuu, na monografiji se bazira promocija, prestiž, kako te percipira javnost i na koji način si pozvan da držiš predavanja širom svijeta, sve je bazirano na toj vrsti produkcije. A monografija bi trebala biti o jednoj temi, o jednoj osobi, možda dva pisca ili tri, ali zapravo se radi o jednom velikom djelu. Humanističke studije ostaju fokusirane na knjigu, stoga ne iznenađuje da će nešto poput ˝Book Sprinta˝ koji je ekstremno kolaboratvinog karaktera i rezultira kraćim izdanjima biti jako teško prodati humanističkim studijima. Na kraju dana, kad ideš na promociju monografija je ono što se računa kao bitno. Monografija je i dalje zlatni standard za humanističke nauke.

Lioudmila Voropai: Humanističe nauke su i dalje polje koje se uglavnom bazira na monografiji i jednom autoru, zapravo se radi o tome da se za humanističke nauke odlučuju ljudi koji preferiraju upravo ovaj način rada i tako stvari funkcioniraju već jako dugo. Ako želite proizvesti određeni tip teksta unutar određenog polja, za to morate imati vrijeme dokolice koja se uz ovu disciplinu veže već od 19. stoljeća, a za koju više nemamo vremena zbog sve veće profesionalizacije, institucionalizacije i dramatizacije humanističkih nauka koje sve više postaju ˝business as usual˝. Zato mi se čini da je monografija sve više ugrožena i ne mislim da je to dobro. Mislim da bi bilo dobro kad bismo imali barem jedno malo polje u kojem bismo mogli raditi na stari način, uz dokolicu. Meni bi to bilo puno draže.

Michael Dietrich: Ali postoji i druga strana ove priče, a to je pitanje koja je budućnost ovih formata i koja je budućnost monografije, jer smatram da je upravo format monografije ono što je danas dovedeno u pitanje, smatram da je monografija kao format prekarna unatoč činjenici da je i dalje zlatni standard. U ovom smislu čini mi se da je ˝Book Sprint˝ bitan jer predstavlja mogućnost da izgradimo nove načine proizvodnje znanja u humanističkim studijima prije nego što ovaj val inovacije zaista dođe i ljudi se nađu u poziciji da iz formata monografije nemaju kamo. Stoga, zaista mislim da je ovaj trenutak od vitalne važnosti i u pravu ste kad kažete da dolazi kasno. Ali upravo zato mislim da je eksperimentacija s ovom formom zaista bitna.

Adam Hyde: Ne vidim zašto se nekoliko filozofa ne bi moglo okupiti da zajedno proizvedu zanimljivo djelo, jer također je bitno što svatko od sudionika donosi u ˝Book Sprint˝. Na primjer u Rotterdamu smo održali jednu radionicu na kojoj su sudionici bili iz vrlo različitih disciplina i postoji teškoća komuniciranja kroz ove disciplinarne načine rada i to je vrlo bitno pitanje. Smatram da, iako sam zagovornik ˝Book Sprinta˝ i mislim da je jako kreativan, ne želim reći da bi monografija trebala nestati. Mislim da i dalje postoji prostor za monografiju i za ˝Book Sprint˝, za esej i za članak, ali isto tako mislim da bi humanističke studije trebale prigrliti puno različitih kreativnih mehanizama, jer ako sami ne započnemo inovaciju u našim krugovima, sveučilišta će početi intervenirati u naše prakse i izgubit ćemo prostor za kreativnost.

Više o ˝Book Sprintu˝ čiji je rezultat spomenuti esej ˝Imaginary Museums, Computationality and the New Aesthetic˝ možete pročitati ovdje.