Danas je Svjetski dan borbe protiv AIDS-a!

Danas, 1. prosinca, obilježavamo Svjetski dan borbe protiv AIDS-a.

Od 1988. godine čitav svijet posvećen je podizanju svijesti za ovu pandemiju. Od svog prvog pojavljivanja u zapadnom svijetu prije 30 godina do 1997. godine ubila je 25 milijuna ljudi, a otprilike 33.2 milijuna ljudi danas živi zaraženo virusom HIV-a.

Kada je virus HIV-a prvi put otkriven u Europi i Americi, izlječenje i prevencija su tek postupno uvođeni, ali predrasude su itekako bile prisutne – to je bila „homoseksualna bolest“. Uz izuzetno visoku stopu smrtnosti, mediji su uglavnom plasirali demonizirajuće poluistine i mitove o ljudima zaraženima virusom. Jednostavno je stvarati predrasude kada se činjenice lako zaboravljaju:

– Preko 90% zaraženih, virus je dobilo seksualnim odnosom
– Virusom HIV-a se zarazi 60-100% primatelja zaražene krvi
– Danas se moguće testirati samo pomoću uzorka sline
– HIV se ne prenosi društvenim kontaktom s nekim tko ima HIV ili AIDS – grljenjem, poljupcima, plesom ili rukovanjem. HIV se ne prenosi zrakom, vodom ili ugrizom insekata
– Samo 1% djece rođene od HIV-pozitivnih majci imaju HIV
– Ne postoji lijek ni cjepivo protiv HIV-a

U osvještavanju javnosti za probleme AIDS-a, umjetnost je često imala vodeću ulogu. Tema AIDS-a je u umjetnosti prisutna od svoje pojave 80-ih, kao neposredan komentar, nošenje s vlastitom bolešću ili bolešću svojih partnera. U nastavku pogledajte naš izbor radova suvremenih umjetnika koji su se bavili temom AIDS-a:

Felix Gonzalez-Torres, kubansko-američki umjetnik čiji opus opisuju minimalne i suptilne intervencije u prostoru, uglavnom temporalnog karaktera. Iako je i sam umro od komplikacija uzrokovanih AIDS-om 1996., većinu je svojih djela posvetio partneru Rossu Laycocku koji je umro ranih 90-ih, njegovoj trajnoj inspiraciji i „jedinoj publici“. Jedan od njegovih najsnažnijih radova je bilboard postavljen na 24 lokacije u New Yorku pod nazivom Untitled (1991); fotografija koja prikazuje nenapravljenu i praznu postelju uhvaćenu neposredno nakon Rossove smrti.
Godine 1993., nakon što je upoznao umjetnicu Roni Horn, izlaže zauvijek promjenjivu instalaciju hrpe bombona u šarenom celofanu koji teže kao Ross, a posjetitelj je pozvan da mu mijenja težinu uzimajući bombone sa hrpe. Rad se referirao na vidljivo „kopnjenje“ tijela zaraženo HIV-om.

Serija fotografija People with AIDS iz 1987., fotografa Nicholasa Nixona, snažno je odjeknula koliko i u gay američkoj zajednici, toliko i diljem konzervativne zemlje. Riječ je o projektu koji obuhvaća 15 velikih portreta osoba koje umiru od AIDS-a, detaljno prikazujući promjene na njihovom tijelu na putu do smrti. Nixon je seriju započeo sa portretima bolesnika Donalda Perhama gotovo opsesivno prateći promjene na njegovom tijelu i u dirljivim scenama s obitelji. Serija je bila poprilično kritizirana, pod argumentom da se umjetnik koncentrirao samo na destruktivne i vanjske karakteristike bolesti.

Velika Nan Goldin, bila je kroničarka berlinske i njujorške umjetničke scene 70-ih i 80′-ih, prikazujući sve žudnje, strahove i strasti svojih prijatelja, ljubavnika i poznanika. Tema AIDS-a bila je jednako opipljiva kao i ljudi na njenim fotografija, upisujući u njih snažne emocije. Dirljiva je njena serija portreta Cookie Mueller, američke glumice i dobre prijateljice koja je ’89-e umrla od AIDS-a, fotografirajući je u lijesu, kao i dirljivi poljubac dvojice partnera na samrti. Na dan Cookine smrti, Goldin je otvorila izložbu koju su pripremali ljudi oboljeli od AIDS-a, zbog čega je izgubila financijsku podršku od države.

Goldinin veliki prijatelj, David Wojnarowicz također je umro od AIDS-a 1992., autor je kontroverznog nijemog videa „Fire in my belly“ iz 1987., u kojem barata vizualnim jezikom pop-kulture, religioznim motivima, referirajući se na šutnju katoličke crkve po pitanju AIDS-a. Alegorija suvremenog Krista koji umire od dotične bolesti i nakon više od dvadeset godina je poprilično nevoljka Crkvi koja je tražila da se rad cenzurira na prošlogodišnjoj izložbi u Smithsonian’s National Portrait Gallery u New Yorku. Film pogledajte ovdje.

Keith Haring jedan je od najpoznatijih pripadnika vibratne njujorške street art scene 80-ih, a u njegovim su posterima uvijek bili prisutni motivi AIDS-a. Haring je autor niza postera sa prepoznatljivim logoom SILENCE=DEATH s ružičastim trokutom kao simbolom gay populacije.

Ne možemo ne istaknuti i kontroverzne Benettonove kampanje pod palicom umjetničkog direktora Oliviera Toscanija. Iako je poprilično upitna njihova etička dimenzija korištenja ljudskih sudbina u svrhu prodavanja odjeće, radovi umirućeg pacijenta od AIDS-a okruženog svojom obitelji (aludirajući na Pietu) i fotografija detalja vagine, stražnjice i prsa sa tetovažom HIV, vjerujemo da su barem donekle pomogle u senzibilizaciji javnosti za tu bolest.

I konačno, naša suvremena umjetnička scena nije bila imuna na problem AIDS-a. Tu je svakako najjasniji rad Silvija Vujičića „Izloženost virusu i modi“ iz 2006. Rad je prikazan kao dio performansa na Queer festivalu, a cilj je bio ilustrirati djelovanje virusa HIV-a u ljudskom organizmu, na taj način da ga prenese u digitalni oblik i predstavi modnom kolekcijom. U strojeve koji proizvode tkanine ubačen je algoritam sličan HIV-u koji bi izmijenio tkanje. Rezultat je bio destruirani tekstil koji predstavlja drugu kožu, poremećene statike, čvrstoće i kvalitete.

Konačno, nemojte samo danas razmišljati o AIDS-u, nego pamet u glavu svaki dan!