Dominacija fotografa
Sven Klobučar seriju crteža ubijenih diktatora koji su živjeli u 20. stoljeću, kako sam navodi, kombinira s izmišljenim pričama o njihovim snovima u kojima glavnu ulogu igra strah. Središnji je lik Nicolae Ceausescu jer za umjetnika rođenog 1981. godine predstavlja prvog diktatora s kojim je putem medija imao kontakt u djetinjstvu. Iako se čini da pomalo pojednostavljeno, naivno tumači kako su najveći diktatori ujedno i ljudi koji se strahovito boje, prije svega smrti, ništa u njegovim crtežima nije naivno.
Sven Klobučar: “Nicolae Ceausescu”
Dapače, oni u smislu izvedbe predstavljaju jednu od najjačih dionica T-HT izložbe suvremene umjetnosti, koja se 13. ožujka otvara u Muzeju suvremene umjetnosti. Crta, sigurnom rukom, u tehnici tuša na papiru, tijela koja se malo-pomalo raspadaju, od crteža do crteža, pa na kraju ostaje samo crna mrlja. Crnilo se provlači, simbolički, i kroz poneke interijere koji ih okružuju. Priča je, dakle, likovno jaka, no nije posve jasno što u društvu diktatora radi Lav Trocki, jer i njegov je crtež izložio Klobučar.
Izložba koju organizira T-HT u pravilu privuče pažnju jer je, osim Salona mladih i Laubinih otkupa, jedina izložba na kojoj možemo vidjeti djela suvremenih autora, što u ovom trenutku rade umjetnici, svih generacija, u ateljeima. Naravno, i sama bi izložba bila mnogo jača kada bi imala ikakvu konkurenciju.
Tanja Vujasinović: “Neisporučeni neoni gospodina Lackovića“
Iako smo tekst započeli Klobučarovim crtežima, druga je struja dominantna na izložbi, a riječ je o mladim fotografima. Već smo nekoliko puta apostrofirali mladu fotografsku scenu koju ova izložba potencira, tu su djela Marine Paulenke, Igora Ilića, Borka Vukosava, Davora Konjikušića…
Kakav je pogled na generaciju najbolje definira Igor Ilić u seriji “Generacija Y”. Rođeni su između 1980. i 2000. Opisuju ih, s jedne strane, kao lijene, materijalistički orijentirane, beskorisne, s druge strane, kao pune samopouzdanja, odgojene da mogu postići sve što žele. Protagonisti Ilićevih fotografija na jednoj su zabavi, pripiti su, oslanjaju se jedni na druge, leže na podu. Preko kompozicije prelazi meka svjetlost, poput svjetlosti na slikama baroknih majstora. A sve scene nalikuju predlošcima iz povijesti umjetnosti. Jedna od kompozicija, na kojoj mladić leži u krilu svoje prijateljice, a njih dvoje su u centru kompozicije, primjerice, neodoljivo podsjeća na Pietu.
Igor Ilić: “Generacija Y”
Spomenuta generacija Y, takozvana milenijska generacija, svojim fotografijama postavlja važna pitanja. Davor Konjikušić u ciklusu “Sveti ljudi” portretira imigrante koji čekaju na odobrenje ulaska u EU (o čemu smo pisali ovdje).Polazište je za portrete takozvana “Šablona za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije” (i sam naziv zvuči vrlo grubo), koja se koristi pri fotografiranju imigranata, a koja ne dopušta ni minimalnu ekspresiju lica. Koristeći tu šablonu Konjikušić svjesno čini pogreške, dopušta im individualnost. Rad je upečatljiv u postavu u muzeju, fotografije lica uokvirenih žutom i crvenom bojom su goleme, no izlaganjem u muzeju gubi se inicijalna ideja – da lica imigranata budu na ulici, među prolaznicima. Djelomice se problem nadoknađuje snimkama ulica gdje su bile izložene fotografije.
Davor Konjikušić: “Sveti ljudi”
Marina Paulenka, koju smo pratili sa serijom snimki Jehovinih svjedoka, što je bio njezin diplomski rad, u novom ciklusu snima žensku kaznionicu u Požegi. Paulenka bilježi mjesta na kojima zatvorenice borave, na jednom je, krevetu, crni grudnjak, na drugom stari kalendar, tu su i religiozne slike, no najpotresnija je fotografija prazne sobe, u kojoj zatvorenica ne drži baš ništa – niti u ormaru niti na krevetu.
Nije teško shvatiti zašto su u postavu fotografije Ana Opalić blizu kraj Paulenkinih fotografija. Opalić, koja je generacija prije generacije Y, izlaže fotografije stanova koje je bilježila kao snimateljica na Documentinu projektu “Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas”. Većina je soba skromno uređena, ofucali kauč, fotelja i zid, preparirane životinje uz telefon, televizor koji je vidio bolja vremena, naizgled nevažni istrošeni predmet kao rekviziti nečije sudbine, tumači Opalić.
Borko Vukasov: “Jezera”
Borko Vukosav, koji je svojedobno izložio diptihe ljudima i mjestima na kojima spavaju, na ovogodišnjoj izložbi izlaže fotografije nekadašnje tvornice opeka; o ljudskom prisustvu svjedoče crvena telefonska slušalica u praznom prostoru, ljubavne poruke, ali i ucrtani crteži kukastog križa…
Aleksandar Garbin: “Od krumpira do stolne lampe”
Ako se odmaknemo od fotografa, valja istaknuti Gorana Škofića, Predraga Pavića, Igora Rufa, od mlađih, te djela zrelije generacije, Cvjetanovića, Kipkea, Lovre Artukovića koji izlaže ženski i vlastiti akt. Aleksandar Garbin izložio je instalaciju, s predmetima iz svakodnevnice (pegla, lampa…), što je vrlo opasno jer je tema predmeta u muzejima već potrošena, no on ih postavlja u Fibonaccijev niz, i to dobro obrazlaže…
Patricia Kiš (tekst je uz dozvolu prenesen s portala Jutarnjeg lista)
