Ekstremne transformacije tijela
Od utorka, 24.travnja u MSU ćete imati prilike vidjeti radove tridesetak svjetskih umjetnika okupljenih pod izložbom Ljubav prema riziku. Riječ je o velikom međunarodnom projektu koji je nastao iz suradnje MSU-a sa zbirkama petnaest francuskih muzeja suvremene umjetnosti, a kustoski koncept potpisuju Leila Topić, Pascal Neveux i Emmanuel Latreillea. Tema tjelesnosti, graničnih stanja uma i tijela, radikalizacije umjetničke prakse, samo su neka od pitanja koja će se potencirati na ovom projektu.
Prije nekoliko tjedana ste na stranicama portala imali prilike čitati intervju s velikom ORLAN, a od danas ćemo vam predstaviti opuse još nekih umjetnika, koji zasigurno neće ostaviti ravnodušne čitatelje, ali ni posjetitelje izložbe.
Promatrajući suvremenu umjetničku praksu i pozicije body arta, daleko najdalje (ili najbliže) apsolutnom poistovjećivanju života i umjetničke prakse dolazi rad Španjolca Davida Nebrede. Riječ radikalno možda je najtočnija u opisu njegovih fotografija, no činjenica je da njegovi radova doista ne žele komunicirati s vanjskosti na radikalan način, iz želje za šokiranjem, provokacije kao takve, već se mogu čitati kao psihogrami stanja.
Naime, David Nebreda relativno je nedavno, prije deset godina, ušao središte promatranja ekstremnih praksi, kada su njegove autoportreti došli u ruke galerista Renosa Xippasa. Njegovi su autoportreti duboko potresni – prikazuju ili avetinjsku figura golog muškarca prekrivenog ranama, ili u kompoziciji s noževima, prekrivenog fekalijama te čin sakaćenja vlastitog spolovila, u pomno osmišljenim kadrovima.
Obolijevši od shizofrenije u 19. godini, Nebreda, sada 60-godišnjak, većinu je svoga života proveo u mentalnim institucijama liječeći se od kronične paranoidne shizofrenije. U Madridu živi i djeluje, posve zatvoren od vanjskog svijeta, ne uzimajući lijekove, često posteći što rezultira isposničkom, skeletnom figurom, i jasno, odbijajući svoje tijelo, poništavajući ga u ciklusima samoozlijeđivanja.
Antiestetika kojoj Nebreda pripada dovodi ga u vezu s praksom Bečkih akcionista, no bez želje da sam čin transformacije bude performativan kao kod potonjih. Njegovi radovi nastaju u dubokoj osami vlastita stana, a zapravo su duboka institucionalna kritika medicinskog diskursa, dijagnostike i ulaženju pod psihijatrijske norme. Um koji pruža otpor tijelu, razdvajanje na dvije suprotstavljene jedinke veoma je eksplicitno u Nebredinoj praksi, ako se ona uopće praksom može nazivati, jer kako sam ističe: “Samoozljeđivanja je uvijek bilo… Ove rane nisu napravljene kako bi se fotografirale, svrha samoozljeđivanja nije fotografiranje“.
Iskustvo otuđenja od tijela moguće je razumijevati u terminima Freudove teorije nelagode (unheimlich), koju on sam određuje kao nešto što je teško definirati. Nelagodno je nešto što potiče strah i užas, ali i paradoksalno, nešto što nam je odavna poznato, nekada bilo veoma blisko. Kako Freud objašnjava, nešto što je u potpunosti spoznato i percipirano, ne može biti užasavajuće; a s druge strane, muči ga izvor toga straha. Možda je najlakše termin objasniti u odnosu na izraz heimlich koji označava nešto blisko i srodno, ali istodobno tajno, skriveno od pogleda. Dakle, nelagodno u stvarnosti nije ništa novo ili strano, već nešto blisko i utvrđeno u svijesti, ali je otuđeno procesom represije.
Kod Nebrede je vidljiva istodobna mogućnost artikulacije nelagode, ali i njena direktna nelagoda u vlastitom tijelu. On sam tvrdi kako zabrane i mučenja vlastitog tijela potječu iz određenih kulturalnih tabua, pa je takvo pribjegavanje kulturalno zatvorenim i zabranjenim metodama, zapravo njegov odgovor na kulturne norme. Njegovi psihogrami ili psihobiografije zapravo se trebaju tumačiti kao artikulacija svijesti i svijeta kroz shizofrenu figuru, nego li kao klasifikacijski sustav kroz koji se njegovi postupci promatraju kao simptomi iste bolesti.
