Kada galerija dobije liječničku ispričnicu zbog neizlaganja umjetnice
Jelena Lovrec u prvoj samostalnoj izložbi “O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima” predstavlja se publici Galerije Inkubator dvama izložbenim projektima: “Tabula rasa” i “M kao mail art”. Zanimljive konceptualne pozadine s naizgled sasvim različitim autorskim perspektivama moći ćete pogledati od petka 14.veljače do 6. ožujka 2014.
“Rad naziva “Tabula rasa” čini instalacija koju tvore školska ploča i bezbroj bijelih nekorištenih kreda. Ploča, sasvim prazna, bez ijedne povučene linije, kanalizira jednako tako prazan um; bezidejni univerzum i bezznačenjski vakuum. Ona tek čeka biti ispisanom, odnosno – teži otjelotvoriti ono što simbolizira: znanje, kanon, pravilo, red. Ipak, subjekta koji će izvršiti čin demonstracije znanja te komad drveta premazan zelenom bojom transformirati u oznaku prenositelja toga istog znanja – nema. (…)
Jedini prisutan element koji bi praznoj školskoj ploči pomogao ostvariti punopravni identitet i simboliku generatora znanja jest kreda. Raster bijelih kreda sasvim je nadohvat ruke i svojom brojčanošću one jednako tako simboliziraju znanje kao inkluzivnu domenu i kao koncept koji je (barem u teoriji) dostupan svima. S druge strane, veoma je indikativan i njihov položaj u odnosu na ploču; krede su na podu, zahtijevaju saginjanje, pa i poniznost u procesu primanja znanja, naznačujući kompleksnost školstva i znanja kao relevantnih društvenih praksi. Ipak, najbolnija činjenica jest ta da su ove krede čvrsto prilijepljene za pod i prostorni jaz od 90 stupnjeva vrlo brzo modulira u transcendenciju ideja, čineći ova dva elementa školskoga set-up-a sasvim udaljenima te ih pritom svodeći na tek dva puka predmeta objedinjena zajedničkim (izložbenim!) prostorom.
Tabula rasa kao koncept otvara i problematizira brojna pitanja od društvenoga značaja, a Jeleni Lovrec je on također poslužio i kao medij za translaciju snažno osobne priče koja zadire i u autoričino osobno umjetničko iskustvo. Tako umjetnica zaključuje: “Na sebi svojstven način ovaj rad reflektira i određenu dozu autokritike, referirajući se na jedno, takoreći, “sušno“ razdoblje mojega stvaralaštva.”
Rad imena “M kao mail art” zapravo predstavlja zanimljiv umjetnički pokus, a koji je upravo razvitkom događaja koje je uzrokovao i koje je imao za svoju posljedicu – u pravome smislu postao umjetničkom vrstom i praksom koju i samim svojim naslovom implicira. Kao inspiracija za materijalno-fizičku sastavnicu projekta, Jeleni je Lovrec poslužilo djelo japanskoga konceputalnog umjetnika Ona Kaware i metoda umjetničke komunikacije koju je inaugurirala i razvijala grupacija Fluxus ’50-ih i ’60-ih godina prošloga stoljeća.
Prošle je, 2013. godine, umjetnica započela s projektom slanja službenih liječničkih ispričnica na adrese svih galerija i muzeja grada Zagreba. Direktan povod ovakvoj vrsti obraćanja autorice nadležnim umjetničkim institucijama leži upravo u odnosu koju umjetnik ili umjetnica ostvaruje s takvim instancama, a koji se gotovo uvijek odvija kroz generičke, jednoobrazne načine dijalogiziranja; ako do dijaloga uopće dođe, upozorit će Lovrec.
“Iz svojega je osobnog iskustva krenula sam s radom i na ovome projektu. Iako sam se iz godine u godinu prijavljivala na različite natječaje za izlaganje, nisam prolazila. Svojim radom ispričavam se na neostvarenoj suradnji zbog svojega zdravstvenog stanja, odnosno – zbog “upale umjetnosti“, a koja me upravo spriječila da tu suradnju ostvarim.
Obiteljska liječnica ovjerava ispričnicu Jelene Lovrec, u kojoj se navodi kako autorica boluje od artitisa, i to od svojega rođenja. Samo su dvije galerije, pojašnjava umjetnica, shvatile poruku te ju kontaktirale. Ostatak je pokazao bazično nerazumijevanje (koncepta i ideje), čak i uznevjerenost po kojoj su uslijedili i uspaničeni pozivi Jeleninoj liječnici.
Lovrec zatim ponovno uspostavlja komunikaciju sa tim istim institucijama, ovoga im puta šaljući skeniranu stranica iz Pojmovnika suvremene umjetnosti Miška Šuvakovića s natuknicom pod slovom M – mail art.”Nekoliko galerija me tada kontaktiralo i ponudilo mi suradnju.”
M kao mail art moguće je čitati i kao (rijedak) iskaz umjetničke slobode danas, čak i čin preuzimanja autorske kontrole, ali se on, jednako tako, zbog svoje društveno-institucionalne pozicioniranosti u kojoj nastaje, može činiti i kao svojevrstan pucanj u prazno.
Na kraju, oba rada Jelene Lovrec – Tabula rasa i M kao mail art, na sebi svojstvene načine propituju slične stvari – koncepte znanja, ovjerovitelja znanja i metoda učenja, ali u okviru tih pitanja oni još dublje zahvaćaju u intrinzične probleme koje zajednica znanja u sebi ujedinjuje, a to su – iznad svega – pitanja autoriteta, umjetničkih kanona i institucionalne samosvijesti. ” (iz teksta Martine Bratić, kustosice izložbe)
