Kada street art postane visokobudžetni mainstream
Ljetno lice bečkog Kunsthallea je pretvorilo svoj galerijski prostor u ulicu, kako bi što „vjernije“ dočarao duh street arta (ulične umjetnosti) kojim je tematski bio zaokupljen. Dvije velike izložbe: retrospektiva Keitha Haringa te Street Studio: From Basquiat to Seripop, tematski se nadopunjuju i istražuju fenomen i začetke ulične umjetnosti.
*Keith Haring
Prva izložba predstavlja američkog umjetnika Keitha Haringa kroz njegove ranije radove rađene između 1978-1982. Fenomen Haringa nije isključivo vezan uz njegov specifičan ikonički umjetnički stil, već uz činjenicu kako je on je prvi celebrity među umjetnicima. Radi se o umjetniku koji je karijeru započeo u podzemnim željeznicama čije zidove oslikava brzim i jednostavnim crtežima. Svoje je ime već tada pretvorio u brand, a 1986. otvorio je vlastitu trgovinu nazvanu Pop Shop.
Trgovina je bila opremljena majicama, posterima, gumbima i ostalim sitnicama s motivima njegovih crteža, a zatvorena je tek nedavno, iako je Haring umro od AIDS-a još 1990. godine.
Kroz izložbu je predstavljen zanimljiv presjek urbane kulture New Yorka 80ih, pop art na svom vrtoglavom izdisaju te otvorena Haringova homoseksualnost eksplicirana u radovima. Sa naglaskom na radove rađene na papiru, izložba predstavlja i crteže, skice, video radove, pamflete, postere, fotografije kroz koje je vidljvo njegovo umjetničko sazrijevanje. Iako uličnu umjetnost možemo datirati u grafitersku kulturu 70ih, Haring ipak svojim radovima predstavlja ono što danas nazivamo street artom: „The public has a right to art. Art is for everybody.“ Riječ je o umjetnosti koja nije elitistička i koja nije zatvorena u galerije. No paradoksalno, Haring je jedan od tržišno najisplativijih (mrtvih) umjetnika, čiju retrospektivu gledamo u galeriji.
*Banksy – Cop
Kako bi se potencirao paradoks ulične umjetnosti u galeriji, izložba se tematski sastavlja sa Street Studiom: From Basquiat to Seripop. Kako piše u predgovoru kataloga, Kunsthalle unosi grubi duh ulice u galeriju pokazujući urbanost i mobilnost koja karakterizira suvremenu generaciju umjetnika i uličnih umjetnika zaokupljenih metropolisom. Radovi Jean-Michela Basquiata referentna su točka preklapanja ulice i umjetnosti, subkulture i politike. Slijedeći takav položaj, izložba prezentira razne suradnje Basquiata, Haringa i Warhola sve do suvremenih interpolacija uličnih umjetnika poput Blek le Rata, Seripopa i Banksyja u galeriji.
*Jean Michel Basquiat *Seripop
Umjetnost je na ulici uvijek istraživala nove mogućnosti vizualnog jezika, smatrala se politički odgovornom, ali je i vodila borbe protiv komercijalizacije javnog prostora. Sa naglaskom da je za uličnu umjetnost ULICA esencijalna za njezino razumijevanje. Znači, bilo kakva umjetnost koja se izlaže u galeriji prestaje biti ulična umjetnost. Nažalost, dosta često je riječ o lošoj galerijskoj umjetnosti – što ne znači da je riječ o lošoj uličnoj umjetnosti! U slučaju Kunsthalle koja fingira da je ulica kako bi prikazala uličnu umjetnost, zaista prikazuje samo još jednu vrstu angažirane i tržišno isplative umjetnosti. Stencil na komadu zida ispod mosta se ne može kupiti, ali stencil na platnu u Kunsthalleu itekako može. Iz toga slijedi da kako bi zaista promatrali fenomen ulične umjetnosti, možemo ju iskreno promatrati isključivo na ulici. Bitno je shvatiti njezin specifičan kontekst ili kakav utjecaj ima na prolaznike. Ali, smatrati kako će ulična umjetnost djelovati na posjetitelje (koji fingiraju prolaznike?) u galeriji jednako kao i na ulici, znači ukloniti razliku između galerije i ulice. A to je nemoguće.
