Kvantiteta ne daje kvalitetu!
Kada se vi, i nezanemariv broj ljudi oko vas, bavite nečim što je možda u širem kontekstu percipirano kao neuobičajenost, teško shvaćate koliko to zaista jest rijetkost. Pričam o analognoj fotografiji.
Nedavno mi je jedna smiješna okolnost malkice razjasnila činjenicu da je fotografiranje analognim aparatima za mnoge danas čudno i iznimka, bez obzira što velik broj mojih kolega i prijatelja gotovo na tjednoj bazi posjećuje onih par zagrebačkih foto-studija koji (dobro) razvijaju negativ, dijapozitiv ili crno bijele filmove.
U šetnji Sljemenom, zajedno s dva supenjača, iznenadilo nas je oduševljenje jednog planinara koji je bio toliko frapiran činjenicom da nas troje imamo svaki svoj „aparat na film“ da nam je potom pružio ruku i s velikim osmijehom na licu, pozivajući se na nostalgiju i neka minula vremena, srdačno čestitao.
S obzirom na realnu činjenicu da analogna fotografija danas jest iznimna rijetkost, onda bi svakako čestitati trebalo utemeljiteljima udruge Kadar 36. U vrijeme kad digitalni fotoaparati premoćno vladaju, veličaju brisanje, korekcije i ponovne pokušaje te „svih“ pretvaraju u polu-profesionalne fotografe, ekipa fotografa okupljenih u udruzi Kadar 36 trudi da se vrijednost, kvaliteta i senzibilitet koji uz analognu fotografiju idu, promoviraju, hvale i ne zanemare.
U državi u kojoj suvremena fotografija institucionalno stagnira i često biva zanemarivana, bez obzira na jaku i kvalitetnu scenu, biti entuzijastičan upravo oko analogne fotografije zvuči kao nemoguća misija.
No Kadar 36 svojim aktivnostima i planovima trudi se dokazati suprotno. Više o konceptu, ciljevima i programima udruge te stanju hrvatske suvremene fotografije kroz „analognu prizmu“ popričali smo s predsjednikom udruge Kadar 36 Maxom Juhaszom te Stankom Abadžićem, etabliranim zagrebačkim fotografom, ujedno i članom udruge.
Max Juhasz (autoportret) i Stanko Abadžić (fotografija: Tomislav Marić)
Osim naših sugovornika, unutar intervjua možete pogledati fotografije autora koji su predstavljeni u Facebook galerijama Kadra 36.
Otkada Kadar 36 postoji i tko je „kriv“ za formiranje udruge?
Max Juhasz: Udruga Kadar 36 formalno je osnovana početkom ožujka 2010. godine od strane nekolicine nas fotografa koji u svom fotografskom izražavanju koriste analognu tehniku, dakle filmove i fotoaparate na film. Redom su to dugogodišnji fotografi koji su prošli manje-više sve faze u fotografskom sazrijevanju, od amaterizma, profesionalizma i umjetničke afirmacije, do svjetske afirmacije i priznanja u fotografiji.
Što podrazumijeva vaše djelovanje i koji su glavni ciljevi Kadra 36?
Max Juhasz: Naše djelovanje u osnovi počiva na svojevrsnom očuvanju tradicionalne, klasične fotografije, ali i njenog digniteta jer fotografija je, ako ćemo biti realni, u ovoj eri tehnološkog napretka svijet doslovce zatrpala gomilom slika i to pretežito s onim lošima. U tom smislu nastojimo usmjeriti pozornost ka kvalitetnoj fotografiji i kvalitetnim autorima, te ćemo upravo takvu fotografiju i promovirati.
S obzirom da smo praktički tek na početku, u nekakvom ludom vremenu kada se sve više ljudi fokusira na puko preživljavanje, a među kojima se i mi fotografi sve više nalazimo, svjesni smo činjenice da nam predstoji puno posla. Organiziranje fotografskih izložbi, edukativnih radionica, tiskanje monografija, godišnjih biltena i slične aktivnosti koje radimo i planiramo, zahtijevaju određena novčana sredstva, s kojima na žalost trenutno ne raspolažemo, no vjerujemo da će se i to promijeniti u budućnosti. Za one koji žele znati više o djelovanju Kadra 36, statut udruge mogu pronaći na našim FB stranicama.
Uglavnom se predstavljate putem Facebooka. Osim prezentiranja fotografskih uradaka članova udruge redovno pozivate nove autore da „prijave“ svoje analogne portfelje koje potom predstavljate u posebnim galerijama. Koliko ste imena do sada predstavili u tom konceptu i kako ste zadovoljni feedbackom?
Max Juhasz: Trenutno predstavljamo dvanaest fotografa. Za FB stranice smo se odlučili iz razloga što danas u trendu društvenih mreža imamo puno lakšu komunikaciju i interakciju s publikom, a što se tiče nekih povratnih informacija samih posjetitelja, one variraju. Postoji određen broj posjetitelja koji reagira na sadržaj koji postavljamo, no moramo biti svjesni toga da u stvari danas i nema puno ljubitelja fotografije koliko bi smo mi to željeli.
Mala smo zemlja i prilično needucirana po tom pitanju, stoga takva reakcija ne čudi. No opet, s druge strane, imali smo veliki odaziv na humanitarnu aukciju fotografija prošle godine u ovo vrijeme, koju smo u cijelosti napravili preko FB-a i na koju se odazvao priličan broj fotografa, ali i onih koji su kupovali fotografije. Aukcija za pomoć jednom teško bolesnom dječaku u cijelosti je bila uspješna na što smo posebno ponosni. Uz to, organizirali smo i jedan mali fotografski natječaj na kojem smo dijelili knjige naših članova kao nagrade koji je također protekao u jednoj simpatično-nostalgičnoj atmosferi. Sve to skupa još uvijek se nalazi na našim FB stranicama i u nekom rezimeu ne možemo reći da nismo zadovoljni.
Koliko vam se ljudi, odnosno fotografa, javlja na mjesečnoj bazi? Koliko portfelja dobijete? Ima li pobornika analogne fotografije dosta, što bi značilo da je prikazano na stranici rezultat selekcije, ili se radi o šačici ljudi, gdje ubrzo nastupi ono da već „svak’, svakog zna…“
Max Juhasz: Teško je odgovoriti na to pitanje. Postoji mjesec kada nam se nitko ne javi, a postoji mjesec kada nam se javi pet, šest autora. U nekakvom prosjeku to bi otprilike bilo oko dva do tri autora mjesečno, što dovodi do zaključka da baš i nema pretjerano puno autora koji u svom radu koriste analognu tehniku i film.
Istina, neke autore smo poznavali od ranije po njihovim radovima, no ima i onih samozatajnih i neeksponiranih autora koji su nas doista ugodno iznenadili svojim fotografijama. S većinom njih srećemo se na izložbama ali i na neobaveznim druženjima gdje u opuštenoj atmosferi međusobno dijelimo neka iskustva i znanja koje posjedujemo pa s vremenom to prerasta u, kako i sami kažete, jednu prilično ozbiljnu “šačicu” ljudi koji imaju iste interese i poglede u fotografiji.
Smatrate li da je dostupnost digitalne fotografije na neki način „povećala“ vrijednost analogne i da profesionalci iznimno cijene (mlade) ljude koji rade analogno, bez obzira na kvalitetu fotografije?
Stanko Abadžić: Digitalna fotografija je skinula “auru” i posebnost koja je ranije postojala u percepciji fotografije. I ne samo to; kod mladih ljudi stvorila je osjećaj da će KVANTITETA dati KVALITETU, a to nipošto ne može biti slučaj! Dapače, funkcija koja se na digitalnim aparatima najviše koristi je ona za brisanje.
Dakle, baš zato što se može snimiti stotine fotografija, a da te to ništa ne košta, digitalna fotografija snižava vlastite kriterije, jer malo tko promišlja sliku i elemente slike, fokusirajući se više na tehničke mogućnosti aparata. Svi znamo da fotografiju uvijek stvara onaj iza aparata, a ne aparat sam. Fotografija može biti kvalitetna bez obzira na medij u kojem je rađena; ona mora imati sve elemente koji fotografiju čine posebnom, a o tome se malo uči.
U galerijama Kadra 36 objavljujete samo fotografe čiji se rad zasniva na analognom pristupu. Priznajete li uopće digitalnu fotografiju kao takvu i može li danas, uopće, umjetnik/profesionalac „baratati“ isključivo i samo s analognom fotografijom?
Max Juhasz: Objavljujemo samo one autore koji isključivo koriste analognu tehniku u procesu dobivanja slike. Naravno, digitalizacija analognog materijala je nužna za prikazivanje na internetu. Što se tiče priznavanja, mi priznajemo sve. I digitalnu tehniku i multimedijalni pristup fotografiji, i sve ono što se pronađe između, no naš rad je specijaliziran u tom segmentu i nekako nam se čini da neće proći puno vremena kada će se moći reći i da je specifičan. Umjetnost počiva na slobodi izražavanja svakog pojedinca te je potpuno u redu da svatko barata medijem u kojem se najbolje može izraziti.
Profesionalni umjetnik – fotograf u današnje je vrijeme rijetka zvjerka, naročito na ovim prostorima. Prilično je teško živjeti samo i isključivo od takve fotografije, a da se nešto ne žrtvuje. Za takav način života vjerujte da su potrebna velika odricanja.
Objavljujete i radove etabliranih fotografa, ali i (fotografskoj) javnosti potpuno nepoznata imena. Znači li to da je kriterij samo izuzetno dobra analogna fotografija, bez obzira na pozadinu rada i karijere autora?
Max Juhasz: Upravo tako. Fotografija je ta koja će reći o autoru sve što ima reći. Ne padamo na “imena” niti postoji protekcija za one koje već poznajemo. Postoje jasni kriteriji po kojima pregledavamo portfelje i nastojimo prije svega biti objektivni u svom mišljenju, no da ne zvuči obeshrabrujuće onima koji nam planiraju poslati svoj portfelj, kriteriji nisu ni blizu onima kakvi su za ulazak u članstvo. Odluka o prezentaciji na stranicama Kadra 36, ali i članstvu u udruzi, donosi se isključivo između svih punopravnih članova koji na uvid dobiju svaki portfolio u cijelosti. Smatramo da je to jedan od načina da se izbjegne kvantiteta, a dobije kvaliteta.
Osjećate li neki trend popularizacije analogne fotografije među mlađom populacijom, primjerice Lomography i stari automatski analogni fotoaparati, pa čak i u modnoj industriji. Koje je vaše mišljenje o tome?
Max Juhasz: Za primijetiti je povremena migracija mladih fotografa koji su počeli s digitalnom tehnikom te su odlučili ponovno “pronaći” u fotografiji, no ovoga puta analognim putem, koji zahtjeva nešto drugačiji pristup, ali i određeno majstorstvo. Istina, taj broj nije veliki, ali postoji. Tu je i Lomografija, najpopularnija kod mlađih ljudi koja je u principu stil za sebe, gdje se mahom koriste jednostavne plastične kamere.
No pitanje je koliko je svatko od tih mlađih fotografa spreman poći dalje od toga? Ne smijemo zaboraviti i one koji su potražili utočište iz analogne u digitalnoj fotografiji, što je osim komoditeta, opravdano profesionalnom nužnosti. Danas jednostavno više niste konkurentni s filmom, premda se on i dalje koristi u nekim ozbiljnijim projektima u svijetu. Što se tiče današnje fotografije u modnoj industriji, mislim da nisam kompetentan dati odgovor jer je jednostavno ne pratim.
Zagrebačka fotografska scena iznimno je bogata nasljeđem „velikih“ majstora analogne fotografije, počevši od Toše Dabca pa do Marije Braut. Koliko njihova ostavština može biti zaslužna za vrednovanje analogne fotografije danas?
Stanko Abadžić : Njihova ostavština može biti poticaj mladima koji žele raditi analognu i klasičnu fotografiju. Polaganost nastajanja, laboratorijski procesi kod razvijanja filma i izrade fotografija dovode do uzbuđenja i velikog iščekivanja, što pojačava magičnost analogne fotografije.
Što se tiče vrednovanja nove klasične fotografije, vrijeme će biti sudac svima. U inozemstvu vrednovanje klasične i druge fotografije određuju kustosi, galeristi, kuratori, kolekcionari i aukcijske kuće, no biti zastupljen u muzeju s fotografijom, još uvijek ne mora značiti da ste napravili bezvremensku fotografiju s univerzalnom vrijednošću.
Koje je vaše mišljenje o stanju suvremene hrvatske fotografije i koliko je značajna uloga analognefotografije u radovima najpoznatijih, najboljih i najeskponiranijih fotografa suvremene scene. Postoji li neka imena koja bi izdvojili?
Stanko Abadžić : Stanje hrvatske fotografije nije dobro. U kulturnoj infrastrukturi nedostaje nekoliko važnih karika, a kulturnu strukturu od dolje prema gore čine srednje škole za fotografiju, časopisi za fotografiju, katedra za fotografiju, specijalizirani novinari po redakcijama koji će sustavno i znalački pisati o fotografiji, izložbeni prostori specijalizirani za fotografiju, povjesničari umjetnosti koji u duljem periodu sustavno prate fotografiju, nakladničke kuće koje objavljuju fotomonografije… Na kraju, tu su aukcijske kuće, koje prodajom ipak pozicioniraju i vrednuju fotografe, iako komercijalni uspjeh ne mora biti i najvažniji.
Zemlje poput Češke stvorile su upornim i dugim radom na prezentiranju svojih autora prepoznatljivost češke škole, u mnogim galerijama u svijetu imaju zastupljene svoje autore, od živih do mrtvih. Mi nismo učinili dovoljno da našu hrvatsku fotografiju prezentiramo svijetu, recimo jednom velikom izložbom najboljih autora, koja će putovati Europom i posjetiti brojne zemlje, kako je to prije nekoliko godina učinila Finska. A od imena sutu: braća Brkan, Milan Pavić, Mladen Tudor, Mladen Grčević, Tošo Dabac, Josip Klarica, Ivan Posavec. To je samo dio onih koje treba izdvojiti …
U radu vaše udruge također navodite „prodaju autorskih fotografija“. Postoji li u Hrvatskoj tržište za kupnju autorskih fotografija s potpisom i koliko je ono, u usporedbi s primjerice likovnom umjetnošću, aktivno i kolike cijene (okvirno govoreći) mogu postići autorske analogne fotografije danas ?
Stanko Abadžić: Tržište za fotografiju praktički ne postoji, jer nije stvorena svijest da je kvalitetna autorska fotografija također umjetnost. Nemamo privatnih galerija koje će afirmirati i prodavati fotografije. U inozemstvu se fotografije prodaju po ciframa od kojih vam se vrti u glavi, no kod nas svaki autor zna da, ako i proda fotografiju, sigurno ne može postići dostojnu cijenu.
Postoje dva privatna kolekcionara u čijim se zbirkama nalaze fotografije: Zbirka Filip Trade i zbirka Petra Smiljanića. To su kolekcionari koji investiraju u kupovinu fotografija. Kada je zatvarana galerija Badrov, Vesović je prodao fotografiju za manje od 100 eura … Naravno da njegova ili Posavčeva fotografija zaslužuju puno veće cijene, ali, eto, nitko nije želio dati više.
Koji su daljnji koraci udruge, planirate li nekakve izložbe, postoji li nešto što će se dogoditi izvan sfere interneta, u opipljivom stanju?
Max Juhasz: Naravno da se naše aktivnosti neće odvijati samo virtualno. Slijedeće godine spremamo skupnu izložbu članova u jednoj od zagrebačkih galerija za koju smo već dobili termin i nadamo se da neće biti problema oko toga, jer u današnje vrijeme niti galerije koje se financiraju iz gradskog proračuna i izlaze sa svojim prijedlozima za izlaganja nisu u zavidnoj poziciji niti su im sredstva zagarantirana. U planu je također i skupna izložba autora koje predstavljamo na našim FB stranicama, također u nekoj od pristojnijih zagrebačkih galerija.
Osim toga, od slijedeće godine ćemo nastojati oformiti i kvalitetan fotolaboratorij koji će biti na usluzi članovima, ali će se koristiti i u svrhu edukativnih radionica za sve one koji žele naučiti i koje zanima rad u tamnoj komori. Planova ima još, no za sve je potrebno određeno vrijeme, puno rada i sredstava, a što je najvažnije, ljubavi prema fotografiji. Ovog zadnjeg imamo na pretek.
