Laibach nije mrtav
* ”Politika je najčišća i sveobuhvatna umjetnost, i mi, koji stvaramo suvremenu slovensku umjetnost, smatramo sebe političarima“- Laibach
Svaka je umjetnost podložna manipulaciji, osim one umjetnosti koja govori jezikom manipulacije – ključna je teza potrebna za razumijevanje fenomena Neue Slowenicshe Kunsta, odnosno Laibacha. Nesumnjivo, riječ je o najkontroverznijem kulturološkom fenomenu s područja bivše Jugoslavije, koji je prošle godine proslavio tridesetu obljetnicu postojanja. Daleko od obljetničarske pompe i lovorika, mariborska Umjetnička galerija organizirala je izložbu Ausstellung Laibach Kunst – Perspektive 1980 – 2011, što predstavlja ključne trenutke vizualnog djelovanja grupe Laibach; od njihovih početaka u rudarskom mjestašcu Trbovlju do planetarne prepoznatljivosti u polju popularne kulture. Izložba uključuje instalacije, video radove, fotografije i grafike te djela iz posebnih Zbirki Neila Rectoria i Daniela Millera, autorske radove Jana Štravsa i Saše Podgorška te objekte iz Pokrajinskog muzeja Maribor i Instituta za anatomiju Ljubljanskog sveučilišta.
Kustosi izložbe Simona Vidmar i grupa Laibach, zajedno s Claudiom Richter predstavili su u osnovnim crtama princip djelovanja Laibacha kroz pojam retroavangarde. Naime, retroavangarda reciklira i ukazuje na istrošenost avangardnih utopijskih ikonografija u poznom kapitalizmu, simulira modele izražavanja svojstvene umjetnosti nacionalsocijalizma, odnosno socijalističkog realizma te tako razotkriva mehanizme proizvodnje značenja.
Postupci ratroavangarde povezuju se s pokretom NSK, Neue Slowenische Kunst, koji je nastao u ranim osamdesetim godinama u Sloveniji uključujući grupu Laibach, likovnu grupu IRWIN, kazališnu trupu Sester Scipion Nasice ( koja je kasnije promijenila ime u Rdeči pilot-Kozmokinetičko kazalište, a nakon toga u Noordung kozmokinetički teatar), dizajnersku grupu Novi kolektivizam i Odjeljenje za čistu i praktičnu filozofiju. NSK je sebe proglasio ”apstraktnim društvenim tijelom smještenim u poseban socio-politički prostor koji simultano prikazuje zapadne i istočne fenomene”.
Laibach, ali i ostali članovi NSK, koriste metode svojstvene avangardnim pokretima: programske tekstove, zajedničke nastupe, anonimnost kroz industrijsku proizvodnju, javne provokacije i intervencije. Za Laibach je karakteristično radikalno preispitivanje reprezentacijskih modela, prezentacija i kruženje umjetničkih radova nastalih u Sloveniji, i šire, na prostoru bivše Jugoslavije.
Sama grupa Laibach se pojavila u kontekstu slovenskog punk pokreta, ali je grupa odmah bila povezana s nacizmom zbog posebnosti svojih nastupa, od samog početka djelovanja grupe. Vodeći pjevač je nastupao u pseudonaci uniformi te zauzimao poze karakteristične za Mussolinijeve govore. Pozornica njihovih nastupa bila je uvijek brižljivo pripremana i uključivala je zastave, rogove, svjetla te filmske projekcije u pozadini pozornice. Članovi grupe bili su uvijek u zatamnjenoj pozadini, bez naznaka individualnosti, izuzev frontmana koji je bio svojevrsni majstor ceremonije. U tekstove grupe semplirali su se govori slovenskih političara ili govori preuzeti iz političkog diskursa, uz korištenje teutonske glazbe karakteristične za nacistički pokret. Za razliku od uobičajenih pop/rok koncerata na Laibachovim koncertima osjećaji su bili obuzdavani, tako da su emocije bile intenzivnije. Podsmijeh, ruganje ili kritički odmak svojstven punk pokretu nije se odražavao u Laibachovim performansima. Umjesto toga, grupa je izvodila svojevrsno ponavljanje totalitarnih rituala. Mariborska izložba, kroz fotografije Jana Štravsa, predstavlja i kultni trenutak s prvog koncertnog nastupa Laibacha u Ljubljani 1982. Naime, komadić stakla pivskih boca, koje su letjele pozornicom kao reakcija na nastup Laibacha, pogodio je ondašnjeg frontmana Tomaža Hostnika u lice i raskrvario ga. No Hostnik je hladnokrvno nastavio performans kao da se ništa nije dogodilo.
Mariborska izložba ujedno i otkriva ideološku strukturu Laibacha. Načelo je jednostavno: totalitarna ideologija je bila potkopavana ne s parodijskom imitacijom ili subverzijom totalitarnih kodova, već identifikacijom s tim istim kodovima. Uvjet djelotvornosti totalitarnih kodova je njihova skrivenost i neprozirnost; otkrivajući ih i pretjerano revno ih prihvaćajući, Laibach je proglašen društvenom prijetnjom državi. Izložba predstavlja i video zapis ozloglašenog televizijskog intervjua za ljubljansku televizijsku emisiju TV-Tednik iz 1983. Posljedica toga bila je zabrana korištenja imena Laibach kao i javnih nastupa grupe od 1983. do 1987. godine.
I dizajnerska grupa Novi kolektivizam došla je na udar nekadašnje države zbog razotkrivanja totalitarnih kodova i struktura. Na natječaju za plakat kojim se slavi Dan mladosti, 1987. pobijedilo je dizajnersko rješenje Novog kolektivizma. Savjet socijalističke omladine Jugoslavije odlučio je da je upravo takav plakat politički prikladan za veličanje praznika. Nekoliko dana kasnije u novinama je izašlo pismo koje je upozoravalo da je taj plakat replika nacističkog rada pod imenom «Treći Reich» kojeg je izveo Richard Klein 1936. godine. Intervencija Novog kolektivizma bila je minimalna: nacistički simboli bili su zamijenjeni simbolima socijalizma; umjesto nacističke svastike montirali su zvijezdu, na mjestu zastave Reicha nalazila se jugoslavenska zastava. Tim radom Novi kolektivizam je ukazao na identičnost totalitarne i socijalističke ideologije. Nakon toga, natječaj za plakat bio je poništen, a Novom kolektivizmu je prijetila čak i zatvorska kazna.
Slike i grafike predstavljene na izložbi prvenstveno predstavljaju specifičnu montažu ponavljanja i recikliranja slikarskih stilova i pravaca koji čine slovensku povijest umjetnosti: socrealizma, modernizma šezdesetih godina, Heimat-slikarstva i traumatskih ili cenzuriranih mjesta svojstvena za umjetnost vezanu uz ideologije. Valja napomenuti da tu nije riječ o površnom citiranju, ili dopisivanju povijesti umjetnosti ili nostalgiji za prošlim stilskim pravcima. Cilj tako montiranih slika je konstruiranje vlastite povijesti umjetnosti, bez cenzuriranih mjesta nametnutih od strane kulturnih institucija. Laibach je tako interpretirao ukinute točke propisane slovenske umjetnosti oslobađajući mjesto za katarzu. Valja napomenuti da su neke od slika prvi put bile izlagane u privatnim stanovima i na uvid isključivo pozvanima. Ovakav način izlaganja je vrsta svjesne mistifikacije koji problematizira privatnost mjesta gdje „nastaje” povijest umjetnosti. Godine 1985. takva privatna izložba imala je i svoju ideološku pozadinu. Članovima grupe Laibach je bilo zabranjeno nastupanje u javnosti te su tako svoju izvedbenu egzistenciju premjestili u područje privatnog.
Nestanak Jugoslavije djelomično je ukinuo subverzivnu svježinu Laibacha, no već na samom ulazu u mariborsku Galeriju umjetnina očito je da fenomen Laibacha i dalje izaziva reakcije. Plakat kojim se oglašava izložba, a sadrži kavenu šalicu sa svastikom, prebrisan je crnim sprejem s natpisom „Laibach ist toth“. Na stranu nepoznavanje njemačkog jezika mladog antiglobalista (pretpostavljam), no nekoliko metara dalje, u samom središtu Maribora, ideja o smrti Laibacha osporena je svježim stencil-art uradcima koji prikazuju recentnog frontmana Laibacha u karakterističnoj trijumfalnoj pozi. Stoga umjesto zaključka valja pretpostaviti da vrijedi teza: dok je ideologija, bit će i Laibacha.
Leila Topić
