Miniranje sjećanja na NOB

S prekrajanjem historijskog sjećanja i čišćenjem nacionalnog identiteta od „taloga“ socijalističkih desetljeća početkom devedesetih na udar su, među ostalim, došli antifašistički spomenici. Oko 2900 spomenika je uništeno, što je gotovo polovina antifašističkog spomeničkog korpusa podignutog u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije. Neki od njih nepovratno, dizanjem u zrak, neki su oštećeni, neki prekrajani tako, recimo, što im je na mjesto petokrake prišiven križ ili šahovnica ili su odjednom posvećeni svima koji su dali život za Hrvatsku, neki su i ukradeni ili istaljeni. A oni koji su preživjeli devedesete mahom su zapušteni.
Socijalističkim naslijeđem zadnjih su se godina u umjetnosti bavili mnogi i na mnoge načine, no ipak ne baš tako i toliko da bi se opravdala teza Branka Franceschija da razdoblje socijalizma umjetnici eksploatiraju jer je to lukrativno. Nova izložba na tu temu – konkretno, spomenika NOB-u – jest „Spomenici u tranziciji. Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj“ u Galeriji Nova (može se razgledati do 17. studenog). Autorice izložbe Lana Lovrenčić, Tihana Pupovac i Rebecca McKay spomeničko socijalističko naslijeđe su razmotrile u okviru triju tematskih cjelina: uništavanje spomenika nakon 1990. (Rušenje), promjene u spomeničkoj reprezentaciji ideja NOB-a u Jugoslaviji (Reprezentacija) i načini na koje se spomenike danas doživljava (Novi koncepti).

Izložba „Spomenici u tranziciji.Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj“ u Galeriji Nova, foto: Ivan Kuharić

Da krenemo od kraja, od današnje percepcije spomenika: ako više i nisu mjesta pokazivanja otvorenog prezira prema onome što predstavljaju, za većinu su vjerojatno tek „kamenje u krajoliku“. Za neke imaju estetsku vrijednost, za jedan dio još uvijek i simboličku i ideološku, a malom broju onih koji prenose sjećanja na Drugi svjetski rat su umjesto nekadašnjih mjesta slave i ponosa postala mjesta komemoracije žrtava. Sav politički i simbolički naboj NOB-a, navode autorice, razvodnjen je u današnjem procesu normalizacije. S jedne strane, pokušajem da ga se uklopi u povijest evolucije države-nacije, odnosno novijim tendencijama da se NOB predstavi kao jedna od povijesnih etapa koje su vodile stvaranju suvremene Hrvatske, a s druge, izmještanjem NOB-a iz sfere mislivog u sferu memorije. Tako Tihana Pupovac navodi primjer Malog Iža gdje su mještani cijelo vrijeme devedesetih vodili računa o antifašističkim spomenicima na svom otoku da bi im kasnije gradonačelnik Zadra Zvonimir Vrančić na tome zahvaljivao jer su ideali antifašizma, kako je među ostalim rekao, ostvareni 90-ih kada je na čelu s Tuđmanom stvorena suvremena i demokratska Hrvatska. „Devedesete su bile godine raskida s cjelokupnim naslijeđem socijalizma i Jugoslavije kao totalitarnim projektima. Antifašizam i NOB su tada još uvijek bili prepoznati kao temelj izgradnje socijalizma te su u tom smislu bili demonizirani, dok se danas ta veza pokušava prekinuti i direktno antifašizam ukalupiti u stvaranje nezavisne Hrvatske. Radi se o reaproprijaciji antifašizma za potrebne dnevne politike, čime se revolucionarni naboj antifašizma, dakako, gubi“, kaže Tihana Pupovac.

„Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije“ Vojina Bakića miniran 1992.

Iz velikog spomeničkog fundusa autorice su odabrale prezentirati četiri logora, osam spomen-područja i 16 spomenika koji su memorijalno, povijesno i estetski reprezentativni. Između 1941. i 1942. na području Hrvatske osnovano je tridesetak logora, a na izložbi su zastupljeni Jasenovac, logor Kampor na Rabu gdje je memorijalno groblje Edvarda Ravnikara ostalo neoštećeno, kompleks koncentracijskih logora u Jadovnom, Gospiću i na Pagu, gdje je u samo 90 dana pogubljeno 37.000 ljudi. Zanimljivo je da su spomen-ploče i spomenici na mjestu logora na Pagu uklonjeni navodno po nalogu novljanskoga gradonačelnika Ivana Dabe zbog straha da bi mogli loše utjecati na turizam, dok istovremeno na Rabu namjeravaju obnoviti i proširiti svoje memorijale jer se nadaju da će im to dovesti turiste i izvan sezone. Na izložbi je prezentiran i prvi logor u NDH, Danica u Koprivnici, kroz koji je prošlo, procjenjuje se, 5600 ljudi, a 1981. je tamo bio otvoren Memorijalni centar sa spomenikom Lenka Pleštine. Tijekom devedesetih je zapušten, no 2005. je područje obnovljeno, a građa Muzeja prebačena u Muzej grada Koprivnice.
Među spomen-područjima je, recimo, Kamensko-Zvečevo gdje je bio podignut trideset metara visok „Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije“ Vojina Bakića koji je 1992. miniran. Iako je detonacija odjeknula cijelim krajem, u dnevnim se novinama tada pojavio napis da je spomenik u kojem je bilo 10 tona betonskog željeza – otpuhao vjetar. Jednako je završio i monumentalni figurativni spomenik Stjepanu Filipoviću u njegovom rodnom Opuzenu, kojim je bio prikazan u herojskom slavljenju antifašističke borbe trenutak prije nego će ga po presudi njemačkog vojnog suda četnici objesiti u Valjevu 1942. godine. Filipović s rukama u zraku, zabilježen fotografijom, postao je jednim od amblema otpora fašizmu. No opuzenski spomenik je miniran 1991., a zadnjih godina lokalni političari najavljuju njegovu obnovu, za sada, bez konkretnih pomaka. Na mjestu spomenika danas se nalazi poduzetnička zona što znači da bi za eventualnu obnovu trebalo odrediti novu lokaciju spomenika.

Spomenik heroju Stjepanu Filipoviću u Opuzenu dignut je u zrak 1991.

Stjepan Filipović trenutak prije vješanja poziva na otpor fašizmu (fotografije s interneta)

Na izložbi je i sinjski spomenik žene s ranjenikom iz 1952. godine koji je oštećen minom, a 2000., na Dan antifašističke borbe, mu je Siniša Labrović zavijao rane. U intervjuu Forumu prije pola godine Labrović je izjavio da zbog toga performansa više nije mogao naći posao u školi u Sinju. Time je završena njegova nastavnička karijera, a započela ona umjetnička. Inače je najmanje spomenika, očekivano, stradalo u Istri, a najviše u područjima gdje nije bilo ratnih razaranja devedesetih. Tako je na području Makarske, koja ima jaku partizansku povijest, prema nekim izvorima stradalo ili uklonjeno čak 98 posto svih spomenika NOB-a, kažu autorice.

Oštećeni spomenik u Sinju kojem je Siniša Labrović vidao rane

Prvi spomenik podignut NOB-u bio je u Vrsima kod Nina 1944. godine, dok je borba još trajala. Nakon rata se počinju masovnije obilježavati mjesta stradanja i pobjeda, dižu se figurativni spomenici herojima, što je sve rezultat, objašnjavaju Lana Lovrenčić i Tihana Pupovac, odluka i financiranja lokalne zajednice, a ne nekog velikog državnog plana. Pedesetih se još nije raspravljalo o tome na koji način pristupiti memorijalizaciji, već spomenici izrastaju iz potrebe zajednice da obilježi mjesta koja su im bila važna i često spomenike rade umjetnici koji su rodom vezani za taj kraj, kao Augustinčić u Zagorju ili Bakić u okolici Bjelovara. Tek se kasnije pokreću projekti spomen-područja i raspisuju republički natječaji, kao za Petrovu goru. „Na pojavu nacionalističke opozicije u pojedinim republikama komunistički vrh odgovara ‘ideološkom ofenzivom’ koja je rezultirala mitologizacijom NOB-e i u tom vremenu se počinju masovno formirati ili proglašavati velika memorijalna područja, koja su uglavnom obilježena idejom bratstva i jedinstva, za razliku od spomenika konkretnim bitkama, borcima itd koji su se podizali ranije. Činjenica da se sedamdesetih godina kreće u formiranje spomen-područja od koji mnoga nose naziv ‘bratstvo-jedinstvo’ ukazuje na ideološke i političke napetosti u SFRJ i na to da nacionalno pitanje polako postaje ključan problem. Izgradnja ovih memorijala može se tumačiti i kao pokušaj hegemonijske borbe u ideološkom polju“, komentira Tihana Pupovac. Dakle, mogli bismo reći da su se do kraja 60-tih spomenici gradili odozdo, iz naroda, a kasnije, kada je vezivno tkivo bratstva i jedinstva oslabjelo, odozgo. Zahvaljujući formiranju velikih spomen-područja uloženo je i u infrastrukturu slabije razvijenih krajeva kao što su Banija i Kordun, a sedamdesetih počinje i memorijalni turizam, što je pridonijelo jačanju ekonomije tih krajeva.

Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje u Podgariću iz 1967.

Osim na sadržajnom planu, spomenici se mijenjaju i estetski. Od 60-tih se grade velike apstraktne plastike koje se ne referiraju više samo na prošlost, već i na budućnost socijalističkog društva. Taj korpus tzv. socijalističkog modernizma danas je najzanimljiviji umjetnicima upravo zbog njihove estetike, no autorice naglašavaju da se akademizacijom i estetizacijom tih spomenika zanemaruje da su oni bili prvenstveno izraz političkog artikuliranja novog socijalističkog društva. Upravo je bilo kakav kontekst nastanka spomenika modernizma zanemario belgijski fotograf Jan Kempenaers kada je prije dvije godine objavio knjigu fotografija „Spomenik“ kojom jugoslavenske spomenike predstavlja kao „futurističke“, „lijepe“ i „mistične“ objekte. Lana Lovrenčić upozorava da takav pristup može imati i konkretne posljedice pa se tako danas revizijom registra spomenika kulture RH u registru „zadržavaju“ oni koji imaju estetsku vrijednost bez obzira na njihovu povijesnu važnost. Danas, zapravo, ne postoji nikakva strategija prema spomenicima Drugom svjetskom ratu, već se tretiraju pojedinačno – od slučaja do slučaja. Izložbama poput ove u Galeriji Nova se mogu postavljati pitanja i ukazivati na probleme, ali za ozbiljnu revalorizaciju potrebna je spremnost (kulturne) politike.
Autorice će svoj rad, proširen na 90-ak spomenika, predstaviti u monografiji koja bi u izdanju Srpskog narodnog vijeća trebala izaći do kraja godine.

„Krila galeba“ Rajka Radovića u Podgori preživjela su pokušaje uništavanja

Fotografije: Jovica Drobnjak