Multiplicirani Škofić maršira u SC-u
* Fronta
O Goranu Škofiću, umjetniku koji se bavi videom, fotografijom i multimedijalnim instalacijama, već smo pisali. Po povratsku sa studijskog boravka u Brazilu, gdje je održao niz predavanja i predstavio svoj rad Bijelo u sklopu festivala Eletronika u Belo Horizonteu, umjetnik se u zagrebačkoj galeriji SC predstavlja najnovijim radom Front(a). Tim povodom donosimo vam razgovor sa Škofićem.
* Fronta
U nizu radova umjetnik kombinira elektronski manipuliranu sliku, tehniku kolaža, pokretnu sliku i zvuk te često koristi svoje tijelo kao mediji. Publici su sigurno najpoznatiji njegovi Corpus iz 2008. te Bijelo iz 2010. godine. Dok u prvoj spomenutoj video instalaciji Škofić procesom montaže manipulira svojim multipliciranim likom u nizu svakodnevnih aktivnosti, od vježbanja u teretani do pljeskanja u kazalištu, u drugom radu dolazi do izolacije lika iz vizualnog konteksta svakodnevnice. Ovom prilikom multipliciran lik umjetnika sveden na znak na neutralnoj pozadini kadra ostaje bez “tla pod nogama”, a apsurdna i repetitivna igra u koju umjetnik montažom uvlači svoj lik postaje apstraktnim simbolom modela stvarnosti. U Bijelom se već dao naslutiti interes umjetnika za uključivanje prostora galerije i promatrača u rad. U radu Front(a)i taj interes dolazi do punog izražaja.
* Bijelo / festival Eletronika, Brazil
Pitali smo umjetnika kako se koncepcijski i prostorno Front(a) razlikuje od prethodnih radova?
Kada posjetitelj ulazi u galeriju, prva perceptivna razina je snažan zvuk koraka ili marširanje ljudi. Prostor galerije je potpuno zamračen i njegove prostorne dimenzije su poništene. Jedina vizualna referenca je snop svjetla koji dolazi iz sredine galerije kao mali svjetleći objekt na podu koji poziva gledatelja na približavanje. Tu je ta druga perceptivna razina – trenutak kada gledatelj percipira male ljude koji koračaju ekranom i proizvode taj zvuk. U radu Front(a) pokušao sam se još više približiti mediju prostora, kako on ne bi bio samo izlagački prostor već da prostor “zagrli” rad tj. kako bi ga pokušao integrirati u zadane mjere i formu prostora. Format ekrana jednak je formatu galerije, a to daje dojam da je cijeli prostor uvučen u taj mali ekran. Zvuci koraka, koji dolaze s jedne strane galerije i odlaze na drugu stranu, potenciraju taj doživljaj. U ovome radu cilj mi je bio poigrati se odnosima veliko-malo, tj. poigrati se gledateljem koji je postavljen između tih odnosa.
* Fronta
S Front(a)om Škofićev proces montaže i stvaranja hibridne slike ne ostaje ograničen na prikaz na ekranu. Što se događa kad montažom izađeš u stvarni prostor galerije?
Postoji jedan dodatni element kod montaže videorada namijenjenog ambijentalnom prikazivanju. Prostorna montaža daje mogućnost različitih interakcija s posjetiteljem. Za razliku od klasičnog montažnog postupka, poput filma, ovdje se montažnim elementima može dodatno igrati s promatračem i time ga još bolje uvući u sam prostor, kako bi postao dio rada.
* Fronta
Montaža zvuka kao legitimni dio rada u jednakoj je mjeri bitna, kao i montaža videa. U radu Front(a) vizualno-prostorne dimenzije su izgubljene, ali ih oblikuje zvuk koraka. Zbog elementa zvuka, rad započinje još izvan galerije, u trenutku kada posjetitelj čuje jaku buku i vibraciju koja dopire iz galerijskog prostora.
Nakon dužeg gledanja ekrana, prostor nestaje, a video na podu postaje rupa kroz koju gledamo ljude koji koračaju „negdje dolje“. Ono što me sigurno najviše zanima kod montaže je njena moć kontrole vremena i prostora.
* Bijelo / festival Eletronika, Brazil
Automatizacija i mehanizacija ljudskog tijela česti su motivi u umjetnosti i spektaklima industrijskog društva. Multiplicirani lik u radu Front(a) korača preciznošću vojne vježbe, imaju li tvoji marševi iz Front(a) i element kritike suvremenog društva?
Čovjek postavljen u mojim radovima je lik iz svakodnevnice. On svoju percepciju, iskustva i apstrakcije kanalizira kroz medij tijela. Snimljeno tijelo naknadno se montažnim postupkom pretače u medij videa te postavljanjem u izložbeni prostor postaje reakcija ili komentar. U radu Front(a) lik se umnožava u kolonu ljudi koja kontinuirano teče u obliku neke parade ili vojske, kao prezentacija moći. To je zapravo čovjek koji umnožavanjem postaje neka vrsta korporacije. Ljudi su to lišeni identiteta i predani kontroli. To je trupa koja ima zadatak sačuvati neku zajednicu ili ekonomsku utvrdu. Dok zvuk vjerodostojno opisuje atmosferu prave vojske, ona je u instalaciji prikazana potpuno mala, sićušna, poput marioneta.
Rad s jedne strane predstavlja jednu od tendencija društvene mašine, a s druge strane to je moj ironičan komentar istog sustava i društvene stvarnost. Kao što je vidljivo u nekim mojim ranijim radovima, tako i u radu Front(a) unosim element humora komentirajući ozbiljne društvene i socijalne teme. U radu mi je jako zanimljiva ta granica između tragičnog i komičnog.
Izložbu Front(a) možete pogledati u Galeriji SC do 5. siječnja 2012, radnim danom od 17 do 20 sati, zbog specifičnosti rada tek u trenutku kada padne mrak.
