Ne trebate imati mišljenje, samo gledajte slike

Stvar koja me najviše impresionirala kada sam prvi put ušao u dvorište skvota AKC Medika bio je ulaz u klub Attack. Zid ulaza u klub bio je oslikan radom nazvan „Cirkus 19. Stoljeća“. Očaravajući rad, vrhunski izveden i sjećam se da sam pomislio kako je to vrlo vjerojatno oslikao netko vrlo napredan i iskusan – na moje potpuno iznenađenje, rad je napravilo četvero studenata zagrebačke likovne akademije i jedna od tih studenata bila je Monika Meglić. Taj rad mi je još uvijek genijalan i sad je postao i jedan od ikoničnih momenata koji dočeka svakoga tko dođe u Mediku. Monika u Medici također ima i atelier u kojem stvara s još nekoliko kolega.

Monika i ptice, 2014.

Monika Meglić je svoje radove ispunila autoportretima, ponekad samo ‘cammeaus’ pojavom same sebe i promišljanjem o vječnim pitanjima života, smisla života, smrti, prirode… Daje nam svoj pogled na svijet – svoju potragu za izvornim osjećajima i predstavljanjem svijeta kao utopističkog modela. Njene psihološke i gotovo metafizičke refleksije su samo aftertaste koji dolazi inspiranjem mitologijom, kulturom i međuodnosima između ljudi, društava; i na kraju krajeva samom sobom. Konstantna tiha bitka njenog unutarnjeg ja – možda čak i više njih – i više su nego opipljive u njenim radovima. Kako je jednom sama rekla: “Moji radovi se koncentriraju na moj mikrokozmos koji ne govori sve o sebi; oni pričaju priču – ona se tiče mene i smatram ju preintimnom da ju tek tako podijelim s promatračem. Želim promatrača primorati da i on sudjeluje u toj priči, formirajući je samostalno, svojom maštom, te da ju i on sam iskusi – kao svoj privatni, intimni doživljaj… a od reakcije koja se dogodi unutar njega samoga ne očekujem verbalni odgovor, nego je ona dovoljna sama po sebi.”

Kako si počela baviti se umjetnošću? Što te gurnulo u tom smjeru i što te natjeralo da se tog smjera i dalje držiš?

Moj otac je slikar. Sjećam se da me zabavljao dajući mi mi knjigu s radovima Boscha. Mogla sam satima gledati u „Vrt zemaljske naslade“. Kod kuće je uvijek bilo slika pa sam imala priliku slikati od malih nogu. Poslije osnovne škole moja jedina želja je bila da idem u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Što me zadržalo? Pročitala sam negdje da umjetnik koji prestane proizvoditi umjetnost čini emocionalni suicid. Pretpostavljam da želim izbjeći taj osjećaj. Slikanje me čini sretnom i stvarno se osjećam loše kada ne slikam nekoliko dana.

Ptice propovijedaju, 2012.

Bila si dio ekpe koja je napravila famozno djelo ‘Cirkus 19. stoljeća’. Reci nam kako se to dogodilo i jesi li ikada mislila da će taj mural postati ikoničnim dijelom Medike?

Kada smo završili akademiju, svo četvero iz iste generacije smo uzeli atelier u Medici. Godine 2010. to je još uvijek bilo nenaseljeno mjesto i izlegalo je sumorno. Htjeli smo napraviti nešto veliko, zabavno i prepoznatljivo. Ironija? To je isto bila poanta! Haha.

Reci nam više o svojoj umjetnosti. Vidim da se tvoje slike vrte oko autoportreta ili barem ‘cammeaus’ pojavom same sebe. Kako i zašto je tako? Jesu li tvoje slike autobiografske točke tvog života?

Autoportrete sam počela raditi 2012. godine i u početku su bili teme samopomoći. Sjećam se da sam bila u kreativnoj krizi i obično tada počinjem crtati samu sebe. Ne bih rekla da su ti radovi više autobiografski nego neki drugi moji radovi. Vjerujem da se svaki umjetnik koji vidi neki svoj rad nakon puno godina sjeti svojih misli koje su imali dok su radili to djelo, tako da bih rekla da je to više autobiografski za slikara osobno, nego što to gledatelji uopće mogu i primjetiti.

Među ćilimima, 2012.

Spomenute autoportrete obično prate smrt, maske, flora i fauna – te stvari se čine glavnim značajkama mnogim tvojih slika. Koja je korelacija između tih značajki?

To je mitologija. Uvijek sam bila fascinirana njome. U svakoj religiji ima nekih sličnosti – život poslije smrti, paganske maske i priroda kako najveći izvor mitova i raznih božanstava i zabavlja me stavljati ih u moje slike i igrati se s njima.

Šah sa Smrti, 2013.

Tvoje slike izgledaju poput snimki razmišljanja koje tvoji likovi imaju. Također se i ne čine previše sretnima. Postoji li priča ili koncept iza toga?

Nisi prvi koji me to pitao, hm… Nikad ih nisam zamišljala da budu takvi. Facijalni izrazi obično ovise o ugođaju u kojem ja želim biti – u konretnom slučaju. Ponekad sve ovisi samo o mom trenutnom raspoloženju.

Priroda je i više nego očigledan dio tvoje umjetnosti. Čini mi se, što su više tvoji likovi involvirani u prirodu, više su zaokupljeni samim sobom, pokušavajući se stopiti s početkom, vjerojatno i s krajem – sa smrću. Jesu li zato tvoji likovi pomalo izgubljeni: kao da su tu tijelom, ali mislima jako daleko?

Da, priroda je nešto od čega ne možemo pobjeći. Jesi li ikada primjetio cvijeće koje raste između tračnica? Raste u nemogućim uvjetima koji bi po nekim standardima trebali biti izravna smrt. Ipak, ono raste i također se čini pomalo izgubljenim. Mislim da su ljudi često u neskladu s prirodom, pogotovo oni koji žive u velikim gradovima (u nemogućim uvjetima) tako da i trebaju biti daleko u svojim mislima kako bi se opet spojili s prirodom. Za mene je to poput ponovnog starta.

Djevojka i zmaj, 2013.

Kad smo već kod smrti, čini mi se da je koncept smrti kod tebe poput neke tranzicije, ne potpuni kraj. Ili nešto što je elementarni dio paketa života, poput nečeg potpuno normalnog i pomalo poput gnjavaže, recimo. Kao da tvoji likovi nisu zabrinuti za efemričnost života i prihvaćaju smrt samo kao dio veće slike. Jesam li pogodio?

Da, totalno! Ne mislim da je smrt kraj. Za mene je to samo tranzicija prema nečem drugom. Naravno da se bojim, ali se trudim našaliti oko smrti u svojim slikama.

Ples mrtvaca (danse macabre), 2013.

Jednom si negdje rekla da ne trebaš da reakcija gledatelja tvog djela, koju on osjeća iznutra, bude verbalna, da je reakcija sama po sebi dovoljna. Dobivaš li puno takvih neverbalnih reakcija?

Ne znam. Ne vidim ih. Niti ih trebam. Kada sam to rekla mislila sam na to kako je danas jako puno ljudi prestalo samo gledati u moje slike. Svi moraju imati mišljenje! Glasna mišljenja. Ponekad treba samo gledati u slike i uživati, zato su i napravljene.

Što misliš gdje će te odvesti tvoje traganje kroz umjetnost, što možemo očekivati od tebe u bliskoj budućnosti?

Ne znam, to je misterija i meni samoj.

Mamurluk, 2013.

Uroboros dies