„Ni struka ni kulturna politika nisu se odredile prema naslijeđu socijalizma“

05

Iz rada “Scene for New Heritage”, 2004., video, 4′ 33″,
Courtesy artist and Annet Gelink Gallery, Amsterdam

Među četrdesetak suvremenih umjetnika iz cijeloga svijeta koji će izlagati na skupnoj izložbi “Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection”, koja se u njujorškom muzeju MOMA otvara 8. ožujka, izlagat će i David Maljković, jedan od najistaknutijih hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni, prema čijem je radu cijela njujorška izložba dobila naziv.

Izbor suvremenih djela iz kolekcije muzeja donosi multimedijske radove nastale u proteklih trideset godina, u širokom rasponu pristupa političkim, društvenim i kulturnim tijekovima koji su oblikovali današnju globalni krajolik, najavljeno je na web stranicama MOMA-e. Neki od umjetnika osvrću se na događaje iz prošlosti ili stoljetne tradicije ne bi li kroz prizmu povijesti progovorili o današnjem stanju, izvještava Hina. Jedno od takvih djela je video trilogija riječkog umjetnika Davida Maljkovića, „Scena za novo naslijeđe“ koja, među ostalim, uz snimke spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori, govori o osobnoj i kolektivnoj memoriji te upozorava na stanje socijalističke spomeničke baštine.

S obzirom na različite geografske, političke, društvene i estetske okolnosti u kojima su nastajali, radovi na izložbi omogućuju da se muzejska kolekcija sagleda kao mjesto na kojemu se susreću neslaganja, razlike i kontradikcije, ali podjednako i zajedničke preokupacije svih tih umjetnika. Dvadesetak radova prvi put se izlažu (‘Gamepieces’ Nalini Malani, ‘Sallim’ Haegue Yang, ‘Lament of the Images’ Alfreda Jaara), a neki nakon više od deset godina, poput ‘Borrowing Your Enemy’s Arrows’ Caia Guo-Qianga. Izlagat će Luis Camnitzer, Camille Henrot, Feng Mengbo, Rabih Mroue, Allan Sekula, Kara Walker i drugi o čemu se više može naći na stranicama MOMA-e.

Prije dvije godine razgovarali smo za magazin Forum s Davidom Maljkovićem, povodom izlaganja na Pariškom trijenalu suvremene umjetnosti, kada nam je govorio, među ostalim, o svojim radovima koji se tiču socijalističke baštine, ali i odnosu društva prema tome naslijeđu. Donosimo dijelove toga razgovora.

1

David Maljković
Foto: Wolfgang Thaler

Ishodište nekih od vaših najpoznatijih radova, onih o arhitektonskom i skulptorskom naslijeđu socijalizma, propitivanje je odnosa individualne i kolektivne memorije, dominantnog historijskog narativa poslije raspada Jugoslavije i onog što je u njemu prešućeno. Kako vi vidite taj odnos?

U nekoliko svojih projekata sam se bavio naslijeđem socijalizma. Uvijek se radilo o pojedinim slučajevima i određenoj lokaciji, a sam rad nije to problematizirao u nekom generalnom smislu. Mislim da se tim temama u principu još nitko nije počeo baviti, osim sto se one povremeno pojavljuju kao problemske izložbe. Ali, u strateškom smislu, struka, a ni kulturna politika nije se odredila prema problemu.

Stoji li onda još uvijek vaša ocjena: „Naše naslijeđe nestaje“, kojom završavate tekst u Guardianu o vašem fotokolažu s Anthony Perkisonom na stepenicama nekadašnjeg Radničkog učilišta Moše Pijade za vrijeme snimanja Wellesovog „Procesa“? Nije li ipak došlo do revalorizacije tog naslijeđa, zahvaljujući i umjetničkim radovima koji su se njime bavili?

Mislim da umjetnički rad, kao i umjetničko djelovanje, ne može pokrenuti revalorizaciju niti umjetnik može preuzeti ulogu baštinika. Umjetnik može problematizirati takve teme i potencirati neka pitanja, ali ozbiljnija revalorizacija dolazi od kulturne politike, odnosno konsenzusa same struke.

Zbog čega nije došlo do valorizacije – zbog inertnosti struke ili zbog toga što još uvijek nije oportuno baviti se tim temama?

Inertnost postoji i mi o njezinim razlozima možemo nagađati. U svakom slučaju, to je pitanje za struku.

Kakav je na Akademiji likovnih umjetnosti dok ste studirali bio odnos prema umjetničkom naslijeđu socijalizma, prema djelu Vojina Bakića, recimo?

Pa do tog razdoblja se nije ni dolazilo. Možete završiti Akademiju i ne znati za neke vrlo bitne autore. O tome su nešto znali samo studenti koji su pokazali neki osobni interes, a tih je bilo malo. Ne znam kakva je sada situacija.

02

“Recalling Frames”, 2010., B/W photograph
Courtesy artist and Sprueth Magers Berlin London

Što mislite o tezi da to vrijeme – razdoblje socijalizma – umjetnici eksploatiraju jer je to lukrativno, kao što je to izjavio Branko Franceschi?

Bio bih jako sretan da je to tako i da postoji neki širi, generalni interes za to razdoblje i za samu povijest našeg prostora, ali, na žalost, to nije tako. Taj interes je vrlo mali i sporadičan. Možda je za autora koji tu tezu navodi, a i sam se u posljednje vrijeme time bavi, to lukrativno.

Znači li to da se ne može govoriti o nekakvom globalnom umjetničkom trendu, makar u Europi, bavljenja socijalističkim periodom, kao što se to odavde percipira?

Bilo bi zanimljivo vidjeti globalni umjetnički trend koji se bavi socijalističkim periodom. Ne, na žalost, ne postoji takva upućenost.

Vi ste svojim radovima tematizirali Bakića, Richtera, Zagrebački velesajam, Radničko učilište. Imate li još nekih tema iz tog vremena koje vas zanimaju?

Ne momentalno.

Austrijski fotograf Wolfgang Thaler, koji je objavio knjigu fotografija jugoslavenske arhitekture, smatra da će se povijest moderne arhitekture pisati iznova nakon što svijet otkrije što se gradilo u Jugoslaviji. Koliko mislite da je to vjerojatno? Modernizam, pogotovo u Hrvatskoj, jest bio jako značajan i progresivan i u svjetskim okvirima, no pretjeruje li se ponekad u njegovoj naknadnoj valorizaciji?

Mislim da se ne pretjeruje u njegovoj naknadnoj valorizaciji zato što te naknadne valorizacije nema. Ostvarenje Thalerove tvrdnje bi me veselilo, ali mislim da je to malo vjerojatno.

Živite u Novom Zagrebu. Zbog čega ste odabrali Zagreb kao bazu, s obzirom da ste jedan od rijetkih domaćih umjetnika koji si može priuštiti da živi vani i da se bavi isključivo umjetničkim radom? I kako procjenjujete Novi Zagreb iz pozicije stanovnika, potvrđuje li vam se u praksi kvaliteta života tog dijela Zagreba koja se u urbanističkim studijama redovito ističe?

Zagreb je moj životni prostor, više nego profesionalan, a na pitanje zašto sam izabrao Zagreb, ni sam ne znam što bih odgovorio. Dosta sam boravio vani, ali nikada nisam razmišljao o trajnom odlasku i profesionalni razlozi mi nisu bili dovoljni za takvu odluku. A Novi Zagreb je bio moja adresa i tamo sam proveo dosta vremena. Moj je osjećaj da Novi Zagreb ima više problema sa sadržajem, a što se tiče urbanizma, za to je bolje pitati stuku.