O čemu ste razmišljali sekundu prije nego ste krenuli čitati ovaj članak?

Ukoliko bi, ne znajući o čemu se redi, krenuli pregledavati fotografije i projekte na stranici danskog fotografa Simona Høsberga, vjerojatno biste pomislili da je riječ o radovima nekoliko različitih osoba. I da su te osobe redom plesači, planinari, psihijatari, putnici, psihološki savjetnici, provokatori, a ponekad i voajeri.

Ovaj Danac medij fotografije koristi na sasvim osebujan način, u prvom redu kao posrednika između svojih vizija  i aktera njegovih projekata. Jedna od Høsbergovih latentnih opsesija su ljudi, promatranje ljudi, neznanci i ljudi na ulici, ali i iznenadni kontakt s nekim od njih.

U nastavku pogledajte nekoliko projekata koje smo izdvojili, vezanih uz ljude, a više o njegovim radovima pogledajte ovdje.

U svom projektu “Faces of New York” fotograf je dokumentirao odabrane ljude čije lice ga je na neki način privuklo. U svom objašnjenju projekta ističe kako ga neke fizionomije i izgledi lica itekako impresioniraju, do te mjere da takvim ljudima, kada ih ugleda, želi pristupiti, pa je ovu svoju fascinaciju realizirao u fotografskom projektu.

Kroz period od mjesec dana svakog je dana po sedam sati hodao ulicama Velike jabuke tražeći ljude čija lica imaju takav efekt na njega. Pronašao ih je deset te ih upitao što misle o svom licu. U nastavku pogledajte nekoliko fotografija dokumentiranih ljudi, a njihove odgovore na njegovo pitanje te ostale fotografije iz ove serije možete pogledati ovdje.

Projekt čije ime naizgled ima negativnu i pomalo beznadnu notu, čak je sto metara duga fotografija nazvana “We’re all gonna die“. Riječ je o projektu kojem je ponovno mjesto radnje ulica, točnije most u berlinskoj Warschauer Strasse, a podnaslov projekta je “100 meters of human existance”.

Høsberg je, skriven od pogleda čak dvadeset dana fotografirao ljude koji prolaze ulicom da bi na kraju odabrane prolaznike spojio u jednu fotografiju dugačku 100 metara. Na fotografiji se nalazi 178 ljudi i njome, usprkos naslovu, dominira neka neopisiva energija životnosti. U toku dvadeset dana autor je svakog dana fotografirao u periodu od 2 sata, uvijek u isto vrijeme, kako bi svjetlo, odnosno sunce na fotografijama uvijek bilo isto. Za ovu fotografiju autora veže osoban pristup i snažan opis koji, uz gledanje fotografija, malo koga ostavlja ravnodušnim.

Bez obzira na pomalo skeptičan naslov autor objašnjava da je pravo značenje ponešto drugačije: „Naslov ne bi trebao širiti strah, kako neki ljudi misle – čak naprotiv, trebao bi isticati kako je život lijep i ukoliko se ne otvorimo jedni drugima umjesto da čuvamo naše želje, nade i iskustva za sebe, otići ćemo u grob sa mnogo vrijednih informacija i ljubavi koje nismo nikad podijelili s ljudima oko sebe. Mislim da je značajno sam sebi s vremena na vrijeme „u glavu“ utuviti činjenicu da ćemo svi, prije ili poslije, umrijeti, jer to ljude može potaknuti da se zapitaju što zapravo rade s životom koji žive?“

Nakon ovakvog opisa možda je suvišno dodavati išta, dovoljno je pogledati sto-metarsku fotografiju. To možete učiniti ovdje, a u nastavku pogledajte samo nekoliko isječaka iz  možda najduže fotografije na svijetu.

Još jedan projekt ovog danskog fotografa u koji su involvirani ljudi i njihove priče je „The Thought Project“. U ovoj fotografskoj „epizodi“, autor je kroz period od tri mjeseca zaustavio 150 nepoznatih ljudi na ulicama New Yorka, Kopenhagena te još nekoliko danskih gradova, i postavio im isto pitanje; o čemu su razmišljali sekundu prije nego ih je zaustavio?

Uz mikrofon i diktafon snimio je sve što su mu odgovorili te ih potom portretirao. Što su mu točno, od riječi do riječi odgovorili izdvojenih pedesetak prolaznika, možete pogledati ovdje.

Više o ostalim fotografijama popraćenim projektima ovog zanimljivog danskog fotografa, među kojima su i put od Kopenhagena do Mediteranskog mora sa samo 14 eura, zatim penjanje na najvišu planinu u Švedskoj s invalidnom ženom koja nema noge te autorovo besplatno savjetovanje o svemu i svačemu na jednom uglu u Kopenhagenu, možete pogledati ovdje.