Perfekcionist čiji su radovi u kolekcijama diljem svijeta

Damir Očko najeskplicitniji je predstavnik mlađe generacije umjetnika koja je prisutnija na međunarodnoj sceni nego kod nas. Radoholičar je i perfekcionist. Njegov je rad često kombinacija vizualnog, muzike i poezije. Studirao je na Likovnoj akademiji u klasi Ante Kuduza, no na ALU je stekao samo temelje, klasičan pristup grafici nije ono što ga primarno interesira. Bavi se videom te instalacijama, kolažima, tipografskim pariturama, oblikovanjem knjiga umjetnika…

Stvara u povećem ateljeu u centru Zagreba, mnogo putuje zbog izložbi koje ima posvuda: Palais de Tokyo u Parizu, Künstlerhaus u Grazu, Muzej moderne umjetnosti u Luxemburgu, Kunsthalle u Beču, Kunsthalle u Düsseldorfu, Frieze sajam u New Yorku, Art Basel, Art Basel Miami, te posljednja izložba „Studije drhtanja“ trenutačno otvorena u Temple Bar Gallery u Dublinu, da nabrojimo samo neka mjesta na kojima je samostalno izlagao, te sajmove. A popis skupnih izložbi na kojima je sudjelovao podugačak je.
Ovaj umjetnik, rođen 1977. godine u Zagrebu, odabran je da predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, od svibnja do studenog slijedeće godine. 56. Venecijanskom bijenalu je ove godine na čelu Nigerijac Okwui Enwezor koji vodi Haus des Kunst u Münchenu, a tema je „Sve svjetske budućnosti“.

Očkova izložba „Studije drhtanja: treći stupanj“ bit će u Palazzo Zorzi, u blizni Arsenala, gdje je inače središte UNESCO-a u Veneciji. Ovo je prvi put da je hrvatski nastup u tom prostoru, budući da nemamo vlastiti paviljon često mijenjamo lokacije. Ovo je, također, prvi put da kao predstavnik hrvatskog paviljona ide umjetnik mlađe generacije.

“Očko je najbolji izbor za Venecijansko bijenale od svih do sada. Žao mi je da je MSU propustio priliku da otkupi njegov rad ‘We saw nothing but the uniform blue of the Sky’, za što je bilo prilike jer ga je izložio u sklopu otkupnog T-HT-ovog natječaja“, kaže Leila Topić, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti.
Prvi rad koji je zapazila od ovog umjetnika bila je instalacija – smrznuti klavir. Kako bi se žice topile, tako bi proizvele zvuk, Beethovenove klavirske sonate. Ovaj je rad bio izložen u Hrvatskom domu likovnih umjetnika: “Bio je to fascinantan projekt, kao i njegovi ostali rani radovi, primjerice kad je stavio žilet među tipke klavira. Damir Očko ima intiman odnos sa zvukom i sa glazbom. Ima odnos ljubavi i mržnje, slaganja i neslaganja sa suvremenom glazbom. Zvuči kao da je fraza, no on je jedinstvena pojava u našoj umjetnosti, upravo po savršenom spoju zvuka i slike“, kaže Leila Topić.

I povjesničar umjetnosti Branko Franceschi odlučio je zapamtiti ime Damira Očka nakon što je vidio ovaj rad. Znao je u tom trenutku da na ovog umjetnika čekaju velike ideje i u budućnosti: „Instalacija „Resil(i)ence“ iz 2005. godine po mojem mišljenju, jedna od najjačih koje su ikad ostvarene u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Bio je to rad koji je ovladao čitavim prostorom, vrlo ambiciozan za mladog autora, čak se ne sjećam je li bio na njegovoj samostalnoj izložbi, ili na skupnoj, na Salonu mladih. Bio je to naprosto kolosalan projekt, stoga i ako je bio na skupnoj izložbi, dominirao je nad svima drugima”.

I prvi video rad kojeg je Očko snimio, godinu dana kasnije, vezan je uz klavir, ovom umjetniku očito vrlo važan instrument. „Lekcija“ prikazuje pijanisticu koja daje poduku iz klavira Ivanu Kožariću, tada 85-godišnjaku. U video radu koji traje 16 minuta promatramo kako umjetnik prvo pažljivo sluša instrukcije, a potom se njegove ruke oslobađaju i započinje četveroručni, improvizirani dijalog sa pijanisticom, iako ranije klavir nije nikada svirao. „Virtuoznost, koja se bazira iznad svega na intuiciji, oslobođena je tereta u odnosu na umjetnički medij“ tvrdi umjetnik, uz ovaj rad. Kožarića, inače, naziva i jednim od svojih umjetničkih očeva, iako je u njegovom radu teško naći uzore u hrvatskoj povijesti umjetnosti, ne naslanja se niti na jednu školu, sasvim je svoj i drugačiji od svih.

“Lekcija”

Kustos njegova nastupa u Veneciji bit će Parižanin Marc Bembekoff, s kojim Očko surađuje još od njegove samostalne izložbe u Palais de Tokyo u Parizu, jednom od najvažnijih centara za suvremenu umjetnost na svijetu. Osim s Palais de Tokyo Bembekoff radi i s centrom Georges Pompidou, i aktivan je na međunarodnoj suvremenoj sceni. Ovo je prvi puta da hrvatski paviljon ima međunarodnog kustosa, a Očko često ističe koliko mu je važan feedbeck od kustsosa poput Bembekoffa, s kojim dijeli stavove o suvremenoj umjetnosti. „Očito je da neko vrijeme surađuju, i da imaju razumijevanja jedan za drugoga, da su na istoj valnoj duljini. Lako je prepoznati kada kustos ima osobni pristup prema pojedinom djelu, osobna investicija kustosa uvijek je vidljiva ” tvrdi Branko Franceschi, trenutačno u funkciji ravnatelja Galerije umjetnina u Splitu. Franceschi je, naime, bio na čelu žirija Ministarstva kulture koji je od 15 prijavljenih radova odabrao upravo ovaj projekt. „Vrlo je dobra odluka Ministarstva da se bira koncept, a ne da se direktno imenuje kustos koji zove umjetnika“, nadodaje.

“Spring”

Nije teško zaključiti da bi Očkov izbor i njegovim generacijskim kolegama mogao otvoriti put ka izložbama poput Bijenala, ali i veću prisutnost u javnoj percepciji. Naime, uz doajene Sanju Iveković i Mladena Stilinovića, postoji čitava četa nešto mlađih umjetnika koji izlažu na međunarodnoj sceni, a kod nas su manje vidljivi. To je generacija koja više pripada međunarodnoj izložbenoj sceni. Većinu svojih radova ovi autori nazivaju na engleskom jeziku. Osim Očka, to su i Igor Eškinja, Renata Poljak, Vlatka Horvat, David Maljković, Igor Grubić, čiji je rad „East Side Story“, primjerice, trenutačno u njujorškom P.S.1. Primjera je čitav niz. „Ovi umjetnici ne iskomuniciraju svoje uspjehe u našoj sredini, što bi se trebalo promijeniti. No, većina njih nema domaće, već strane galeriste, vani su, naprosto, umreženiji“, kaže Branko Franceschi. S njim se slaže i Leila Topić, koja pandan Očku vidi u vrhunskom danskom video umjetniku Jesperu Justu. Ali, i u Očkovu nešto starijem kolegi iz Hrvatske: „Očko, kao i David Maljković prije njega, jako pazi gdje će izlagati i s kime. On je ušao na međunarodnu scenu, i tu će i ostati. A izlaganje na Venecijanskom bijenalu dodatan mu je poticaj“.

“Spring”

Branka Benčić, kustosica je koja vodi interesantnu galeriju za suvremenu umjetnost „Apoteka“ (prostor bivše apoteke) u Vodnjanu, gdje je Očko imao manju izložbu „PST“ ovog ljeta, u sklopu ciklusa „Privremeni susreti“. Ona je među prvim kustosima kod nas koji su izlagali Očka i tvrdi: „Sjajno je da na Bijenale ide ovaj autor, napokon će mlađa generacija umjetnika biti vidljivija. S Očkom surađujem niz godina i znam ga često posjetiti u njegovom ateljeu, da vidim na čemu radi, a postali smo i prijatelji. Zapad ima određena očekivanja od umjetnika koji dolaze s Istoka, no Očko im ne podilazi i to je kod njega jako dobro.“ Očko se, uistinu, ne uklapa u stereotip istočnoeuropskog umjetnika, dobar je dio njegovih radova mogao nastati bilo gdje, u Engleskoj, Danskoj, Italiji ili Hrvatskoj. Iako je u njegovim radovima na određenom nivou vidljivo da je stasao u doba posttranzicije, ova je nit fino isprepletena i nije prvoloptaška. Njegova je umjetnost višeslojna, zapravo teško prepričljiva i uživo vrlo karizmatska, omota vam se oko čitavog tijela. „Umjetnost dolazi iz želudca, srca i mozga. Naš je luksuz, nas umjetnika, baviti se velikom strašću“, tvrdi Očko.
No, ono što Damira Očka ponajviše odvaja od ostatka njegove generacije, definira Branko Franceschi: „To je način na koji se u njegovom radu povezuju zvuk i pokretna slika.“ „Kod Očka je bitno da se sam služi i glazbom i slikom“, navodi i Leila Topić. Od zamisli do dovršenja pojedinog djela treba mu, ponekad, i godinu dana. Ima nešto, složit će se svi sugovornici, u tom njegovom perfekcionizmu. Branka Benčić spominje „vrhunsku preciznost u montaži slike i zvuka“, dok Franceschi kaže: “On ima izuzetno visok produkcijski standard, postprodukcija je kod njega izuzetno važna.” Slaže se i Leila Topić: “Svaki je njegov rad fantastično produciran, to nije čest slučaj. Pazi na svaki detalj. ”

“Spring”

Iako se čini kao control-freak, Damir Očko dok stvara pojedini video surađuje s dosta ljudi na čije se spontane reakcije mora i osloniti, budući da su protagonisti koji na neki način svojom izvedbom i definiraju konačni rad. Ponekad njegovo stvaralaštvo uključuje i potragu za suradnicima koji, primjerice, boluju od Parkinsonove bolesti, koji mucaju, koji su gluhonijemi, zatim koji mogu podnijeti ekstremne uvjete, da nabrojimo samo neke. Tako je, primjerice, dulje vrijeme tragao za gutačem svjetlosnog mača, protagonistom videa „Spring“, dok je za rad „TK“ krenuo u potragu za pojedincima koji će ostati drhtati na hladnoći do krajnjih granica izdržljivosti ljudskog tijela, dok ne izgube kontrolu. Naime, u filmu „TK“, koji će uz nove radove, također biti pokazan u Veneciji, protagonist je čovjek koji je obolio od Parkinsonove bolesti. Prikazuje se kako ispisuje rečenice iz pjesme koju je napisao umjetnik, ide mu teško, piše polako, dok su u drugoj sceni četiri mlađa razodjevena muškarca koji izdržavaju na velikoj hladnoći sve dok im se tijelo ne počne tresti van njihove kontrole. Video se na simboličkoj razini bavi temama društvene kontrole, kazne, nasilja, krhkosti i otpora.

“TK”

U svakom slučaju, od 2006. godine do danas, od „Lekcije“, Očko je proizveo niz upečatljivih video radova. „Boy with a Magic Horn“, primjerice, snimljen je u prostoru propale investicije Sveučilišne bolnice, gdje je pronašao, umjetnikovim riječima„vegetaciju koja je prodrla posvuda i stvara melankoničan prostor“, a polazište je radnje Wagnerov „Prstena Nibelunga“.

“The Boy with a Magic Horn”

„The End of the World“ igrica je koja se odvija u Tirani, gradu koji je metafora za promjene, a igraju ju ljudi s maskama na licu, koji su se posve slučajno našli na kraju svijeta. „The Age of Happiness“, bazira se na umjetnikovu istraživanju „Misterija“ nedovršenog djela ruskog kompozitora Aleksandera Skrjabina, koji je ovaj utopijski preformans zamislio na vrhu Himalaja.

“The End of the World”

“The Age of happiness”

„The Moon shall never take my Voice“, kroz koji nas znakovnim jezikom vodi gluhonijema osoba, govori o intenzitetu tišine kroz tri istinita događaja trojice protagonista svoje epohe – Gustava Mahlera, Johna Cagea i Neila Amstronga. U

„The Moon shall never take my Voice“

radu “We saw nothing but the uniform blue of the Sky” Očkova pjesma i video inspirirani su pripadnicima nomadskog plemena koji su, jedini, 2004. na obalama Burme predosjetili da dolazi tsunami, te se povukli na obližnja brda. Rad je metafora društva u kojem neki jasno vide promjene i eventualnu prijetnju kao posljedicu, dok ostali uopće nemaju percepciju za zbivanja oko sebe.

“We saw nothing but the uniform blue of the Sky”

S Damirom Očkom imali smo intervju početkom ove godine u „Globusu“, prilikom otvaranja njegove izložbe u Grazu. Među ostalim, pitali smo ga može li od umjetnosti živjeti. Odgovorio je da živi sasvim solidno. Većina je njegovih djela otkupljena, kako za muzeje i galerije, tako i za privatne kolekcionare:“Oni koji su ozbiljni kupuju s jednakom strasti i sliku i video, medij im uopće nije važan, važna im je umjetnost. U stvari, ne znam imena svih privatnih kolekcionara koji su kupili moja djela, o tome se brinu galerije, no znam da su mi radovi završili u privatnim kolekcijama diljem svijeta, od Kine do Dubaija“.

Patricia Kiš (tekst je, uz dozvolu autorice, prenesen iz tjednika Globus)

Foto via www.damirocko.com, arhiva