Podnošljiva lakoća kadriranja

U jednom od mnogo citata Henrija Cartiera-Bressona razasutih po izložbi “The Compas in the Eye” koju smo ovog vikenda posjetili u Beču, legendarni francuski fotograf ističe kako sebe ni slučajno ne bih mogao opisati pojmom globetrotter, jer bi gotovo na svakom mjestu koje mu se svidi, htio ostati živjeti.

Bez obzira što su putovanja bila gotovo sastavni dio njegova života, a samim time i opusa, Cartier-Bresson uvijek je naglašavao kako on nikako nije samo putnik, već pažljivi promatrač događaja koji mu se na tim putovanjima ispriječe.

To njegovo pomno i delikatno promatranje svijeta i života drugih, slijedio je nepogrešiv osjećaj za okidanje, za trenutak, za vječno zaustavljane života, a rezultat je nevjerojatan opus, daleko najimpresivniji od plejade ponajboljih fotografa dvadesetog stoljeća, koji na poetičan, fotografski perfektan, te ponekad surovo realan i nevjerojatno iskren način govori o ne tako davnoj prošlosti čovječanstva.

Upravo je ovog vikenda završena velika izložba slavnog francuskog umjetnika u bečkom Kunsthausu, koja putem dvjestotinjak crno-bijelih fotografija i popratnih sadržaja prenosi autorove impresije s putovanja kroz tri potpuno različita, te za recentnu povijest izuzetno bitna dijela svijeta, SAD, Indiju te Sovjetski Savez.

Svjetlosni zapisi Cartiera-Bressona postavom su pretvoreni u vještu naraciju o toj znakovitoj povijesti te bitnim događajima u spomenutim državama. Njegove fotografije suptilno, ali istodobno snažno, nenametljivo, ali istovremeno za gledatelja itekako pamtljivo, portretiraju atmosferu, duh i kontraste; smeće i bunde predratne i poslijeratne Amerike, pomalo humoristično i zaneseno socijalističko pupanje Moskve i Sovjetskog saveza netom nakon smrti Staljina te brutalno iskrene prevrate i socijalne nesrazmjere u Bombaju i Indiji, povijesno označene atentatom na Ghandija.

Mnogi, ali i sam Bresson, reći će kako je u nekim od prikazanih odnosno snimljenih trenutaka fotograf bio vođen ludom srećom ili neminovnom sudbinom, te se našao u pravo vrijeme (rekli bismo razdobljima) na pravom mjestu (rekli bismo državama), dokumentirajući neke od najvažnijih momenata tog vremena, nerijetko i kao jedini prisutan fotograf, čije zabilješke dalje svijetu govore o odigranim okolnostima.

Upravo pamtljivi trenuci, ili scenariji koje su isti pokrenuli, glavni su akteri sjajno ispričanih nekoliko dekada dvadesetog stoljeća.

Za profesionalnu fotografsku karijeru ovog Francuza, nesuđenog slikara, lokacijski je možda bio najvažniji New York. Ne samo zbog prvotnog prepoznavanja njegova talenta, izložbenih uspjeha koji su uslijedili, profesionalnih napredaka te ustanovljenja Magnuma – možda i najznačajnijeg trenutka za tadašnjost i budućnost dokumentarne fotografije, Cartier-Bressonu je New York poslužio i kao neiscrpan izvor inspiracije.

Upravo ulice Velike jabuke mjesta su na kojima je francuski fotograf zabilježio neke od svojih najpoznatijih fotografija, koje jedno pokazuju drugo prenose, treće evociraju, ali i istodobno problematiziraju ondašnju Ameriku. Njezin poredak, teška krizna vremena, ali i karakteristične društveni trenuci i okolnosti; fragmenti rasizma, pojedinci odgovorni za kulturni napredak zemlje, bogatstvo i jad, osmijesi i suze, samo su dio motiva na fotografijama Hanrija Cartier-Bressona.

No kroz stotinu fotografija pretočen Bressonov portret tadašnjeg SAD-a nije stao samo na ulicama sadržajno glavnog grada Amerike, Cartier-Bresson je svojom Laicom fotografirao širom Amerike, na svojim putešestvijama i traženjima onog posebnog trenutka, točnije gomile njih, prateći neke od svojih kulturno jednako važnih suvremenika, Trumana Capotea ili Johna Malcolma Brinnina.

O tehničkim i kompozicijskim detaljima samih fotografija suvišno je puno pričati. Cartier-Bresson bio je majstor kadra, njegove kompozicije, bez obzira dokumentiraju li ulične dogodovštine, dotjerane režirane subjekte ili naizgled jednostavan spontani motiv, besprijekorno su skladne, uvijek gotovo idealno kadrirane. Blagoj opsjednutosti kadrom i kadriranjem, ali i nepogrešivosti pri istom, svjedoči i podatak da je Cartier-Bresson izričito zabranjivao da njegove fotografije, koje su u nekom trenutku počele izlaziti u najvažnijim američkim dnevnim i tjednim listovima, budu imalo izrezane, smanjene ili kolažirane.

Sve publicirane fotografije morale su biti prikazane u svom izvornom obliku, Bresson je često inzistirao da ih obrubljuje crni okvir negativa, kao jamac apsolutne točnosti kadra. Bilo kakva retuširanja Bresson nije dozvoljavao, jer u popravke fotografija nikada nije vjerovao. Sve navedeno dovoljno govori o savršenom oku i brzom umu koji, kako sam autor kaže, u kombinaciji sa srcem,  i jesu krivi za kvalitetu i bezvremenost njegovih radova. Bressonova američka priča na bečkoj izložbi završava javnosti nešto nepoznatijim segmentom autorovog opusa, dvama dokumentarnim filmovima.

Paralelno s dekolonizacijom mnogih azijskih zemalja Bresson je krajem četrdesetih godina poprilično često, ali i dugo, boravio u nekoliko tamošnjih država, uključujući friško nezavisnu Indiju. Razlog tomu vjerojatno je bila i nacionalna pripadnost njegove tadašnje supruge, indonezijske plesačice Ratne Mohini, pa je u tim godinama Azija postala uobičajeno mjesto boravka i putovanja supružnika Cartier-Bresson.

Povijesno možda najdojmljiviji trenutak je činjenica da je Henri Cartier-Bresson 30. siječnja 1948., (kasnije će se pokazati kao koban dan indijske, ali i ljudske povijesti) imao privatan susret s velikim Mahatmom Ghandijem. Nedugo nakon njihovog razgovora izvršen je atentat na Ghandija, a ostalo je povijest. Bivajući na tada krucijalnom mjestu na svijetu, Cartier-Bresson nije oklijevao, zgrabio je svoj foto-aparat te dokumentirao trenutke čije će fotografije kasnije obići svijet.

Upravo te serije fotografija, koje prikazuju Ghandijevu kuću, suradnike i obitelj netom nakon smrti, ali i dane koji slijede, kremiranje praćeno hordama sljedbenika i obožavatelja, u apsolutnom su kontrastu s američkim stvarnim svijetom, estetikom gradskosti najrazvijenijeg dijela svijeta. Osim fanatične sljedbe, često zapadu nerazumljivih prizora, indijska serija fotografija pokazuje nemoć, grubu, ali realnu društvenu podjelu, neimaštinu nasuprot imanju no istovremeno i jednostavnost azijske kulture nasuprot modernom svijetu.

Indijski motivi i kod samog gledatelja izazivaju itekako strahopoštovanje, pa nasuprot perfektnom kadriranju iz američke serije više djeluju kao isključivo dokumentarni, brzi i pomalo preplašeni. To je legitimna autorova drugačija percepcija, naglašena pristojnost dostojanstvenog praćenja tako posebnog scenarija, kao što je smrt čovjeka čiji su lik i djelo bili od tolikog značaja.

Monokromatskost Bressonova izričaja u slučaju fotografija iz Indije najviše dolazi do izražaja, jer odabirom crno-bijele fotografije koloritet i žarkost boja, kao možda najživljeg momenta indijske kulture, biva oduzeta tom tehničkom odlukom. No upravo odabir crno-bijele fotografije oduvijek je bio apsolutni stav Cartier-Bressona, jer  umjetnik nikada nije fotografirao u boji.

Bez obzira na medij lišen boje, u posljednjoj seriji predstavljenoj na izložbi, fotografijama nastalim od sredine pedesetih u Sovjetskom savezu, Bresson jednako uspijeva uhvatiti živahnost, sasvim drugačiji oblik fanatičnog obožavanja te gotovo pionirsku predanost vlasti. Premda uvodnik izložbe objašnjava kako je njegovo fotografiranje u tadašnem Savezu bilo pod stalnim nadzorom, autorov strah ili pažljivost pri odabiru trenutaka se ne doživljavaju. Cartier-Bresson ovdje je ponovno direktan, kadrira nepogrešivo, subjekti gledaju u kameru i smiju se, a polazi mu za rukom na neposredan, neosuđivački i pomalo duhovit način svijetu približiti duh ulica Rusije, Uzbekistana ili Gruzije. Ovdje je Bresson ponovno prvi foto-izaslanik bijelog svijeta, u politički hermetičkoj Rusiji, prvi zapadnjački fotograf koji je u Savez ušao nakon Lenjinove smrti.

Njegova ruska mladež ne izgleda potlačena, sustav djeluje kao da funkcionira, osmijesi su na licima, vojnici na svojim pozicijama, i čitava je strogoća velesile pomalo demistificirana.

Gledajući fotografije Cartier-Bressona, s potpuno suprotnih dijelova svijeta, nevjerojatno različitih političkih okolnosti, socijalnih sistema, vjera, ustaljenih navika i tipskih mentalnih sklopova, nameće se zaključak kako je ovom čovjeku glatko polazilo za rukom baš svako prenošenje informacija pretvoriti u umjetnost prenošenja informacija, odnosno samu umjetnost.

Preko dvjesto prikazanih fotografija u svojoj snazi komuniciranja poruke, odašiljanja emocije i poticanja rekonstrukcije momenta iz povijesti od strane gledatelja, ravnomjerno se bore, dominiranja nema, okuplja ih nevjerojatna snaga, neosporan talenat i zarazna energija iskrenosti medija fotografije.

Sve što čovjek može reći nakon ove izložbe je “apsolutni naklon” te izraziti žaljenje što je izložba The Compass in the Eye: America-India-Soviet Union ove nedjelje završila, pa ćete Cartier-Bressonov nepogrešivi “kompas u oku” morati potražiti u nekoj drugoj europskoj muzejskoj instituciji, ili u bespućima interneta.

sve fotografije; © Henri Cartier-Bresson / Magnum Photos