Skrivena zagrebačka dvorišta
„Ideja skrivenog dvorišta česta je metafora za djetinjstvo koje je izmaklo i do kojeg više ne možemo doprijeti. Priče koje se bave ovom tematikom odgovaraju našoj urođenoj nostalgiji za minulim vremenom. Daleko od skrivenih vrtova kakve nalazimo u renesansnoj poeziji ili knjigama kao što je Tajni vrt Frances Hodgson Burnett iste tajne možemo naći i iza fasada i zatvorenih vrata zagrebačkih zgrada.Tamo nalazimo svijet koji pomalo nestaje, ali koji u svojim zidovima još uvijek sadrži otiske doživljenog. Fotografije Ane Mihalić otkrivaju nam dvorišta istovremeno misteriozna i poznata koja se postepeno razotkrivaju pred očima gledatelja.
Sadržaj ovih fotografija reduciran je na ono najosnovnije i naizgled nam onemogućuje da u potpunosti dokučimo scenu. Prvi pogled na ovaj ciklus fotografija otkriva nam gotovo apstraktne kompozicije iz kojih polagano na površinu izlaze konkretne slike i sjećanja. Fotografije su ispražnjene od ljudske prisutnosti, no tragovi ostaju, zabilježeni u kamenu. Iako fotografije često upošljavaju isključivo osjetilo vida, teksturu ovih zidova gotovo možemo osjetiti pod prstima, sam pogled doziva miris vlažnog kamena.
Narativ ovih fotografija otvoren je za interpretaciju ovisno o iskustvu gledatelja. Nove generacije, kojima ova dvorišta nisu odigrala važnu ulogu u djetinjstvu, osjećaju samo melankoliju ovih praznih prostora, nostalgiju za nečim što nikada nije ni bilo. Za one koje su svoje djetinjstvo proveli igrajući se u ovim urbanim oazama, dvorišta prizivaju davno minule trenutke i bolja vremena. No čak i u tom slučaju, sjećanja su raspršena, skaču od jednog do drugog trenutka, zadržavaju se na detaljima. Upravo zbog toga i ove fotografije prikazuju samo fragmente cjelovite scene. Nalikuju sjećanju koje možemo samo polovično prizvati, koje bježi što ga se više trudimo dozvati.
Vrata gradskih dvorišta ostaju sve češće zatvorena, a ono što se krije iza njih sve teže je dokučiti. Kako se gubi nekadašnja svrha ovih dvorišta tako se gube i sjećanja vezana uz njih. Fotografije dvorišta Ane Mihalić možda nam neće pomoći u odgovoru na tajnu ovih dvorišta i vratiti prošlost, no probudit će u nama sjeme sjećanja i želju za promjenom. Kako se na fotografijama suočavaju ugašeni sivi tonovi s jarkim zelenim tako nostalgija prošlosti dolazi u doticaj sa sadašnjosti i nosi potencijal za budućnost. Mogućnost da će jednog dana ova dvorišta ponovo zaživjeti.“, navodi se u predgovoru Dore Sapunar za izložbu u Samoboru 2012.g.
