Treba stvarati pristupačniji vizualni jezik pobune

Slogan ‘Elections are a con’ – ‘Izbori su prevara’ nastao je u svibnju 1968, u Parizu. Čini se da je ponovno dobio posebnu važnost u ovim vremenima stalne ekonomske krize, u kojoj je sustav predstavničke demokracije sve manje osjetljiv za interese biračkog tijela. Usmjeren je ponajprije na interese banaka, korporacija i bogatih.

Walden Bello kaže da je zapadna demokracija idealna situacija u kojoj se osigurava kontinuitet rasta moći elita, jer im omogućuje međusobno natjecanje, a istovremeno osujećuje razvlaštene, osiromašene i radnike, dok im, paradoksalno, nudi iluziju sudjelovanja u političkom procesu. U tom sustavu izbori su postali besmisleni ritual, jer samoprozvane političke i ekonomske elite donose stvarne odluke daleko od javnih rasprava.“ – Posrijedi je objašnjenje Olivera Resslera kojom najavljuje rad nastao za Medijsku fasadu MSU-a koja će se projicirati tijekom travnja. U povodu projekcije njegovih filmova u Dvorani Gorgona (koja će se održati danas, 10.travnja u 19 h) i medijskog projekta razgovarali smo s međunarodno priznatim filmašem i aktivistom.

1

Still kratkog filma ”Leave It in the Ground” (18 min., 2013.)

U svojim sjećanjima naslovljenima “Riječi” objavljenima 1964, iste godine kada je odbio primiti Nobelovu nagradu, J. P. Sartre je zabilježio da je dugo vremena razmišljao o olovci kao vlastitom maču eda bi na koncu shvatio koliko smo bespomoćni, pri čemu je naglasio ideju kako politički angažirana literature ništa ne mijenja. Što vi mislite o politički, odnosno društveno angažiranoj umjetnosti? Primjerice Jean Luc Godard je balansirao između učinkovitosti slika, odnosno riječi prilikom slanja političkih poruka. Tako je nastala njegova forma koja je u opreci sa Sartrovim raskolom između dviju, za njega, nepomirljivih aktivnosti. Godard je tako objedinio svoje dvije uloge: one filmskog umjetnika i angažiranog autora. Možete li komentirati takvu podjelu?

Iz vlastitog iskustva, na temelju razgovora s publikom koja promatra moje radove u umjetničkim institucijama, mogu reći kako mi se čini da je moguće osvijestiti ljude, ukazati na političke argumente i aktivističke strategije protagonista društvenih pokreta posredovanjem umjetnosti. Budući da sve češće izlažem i da su tako moji radovi dostupni široj publici, postao sam svjestan da oni imaju priličan učinak na ljude, kao i na način na koji vide svijet. Pritom su forme koje ja koristim vrlo različite od onih na koje je publika navikla gledajući televiziju.

2

SONY DSC

Stillovi kratkog filma ”The Visible and the Invisible” (20 min., 2014.)

Kritični filmaši bore se s vječnim pitanjem o spajanju estetike i angažiranosti na smisleni način. Preciznije, pitanje je kako stvoriti nove kinematografske forme koje će omogućiti filmskim stvaraocima da izraze ideje koje će gledatelji razumjeti. Postoji li u vašem stvaralaštvu poseban pristup toj sintezi?

Moji su radovi odgovor na određene situacije ili kontekst. Ponekad prihvaćam poziv neke institucije da napravim novi rad koji je često pokušaj artikulacije određenih problema ili trenutnih društvenih gibanja. Nemam zadani obrazac prema kojem stvaram, nego reagiram na određene situacije koje su uvijek različite, polazna točka mi je uvijek drugačija. U mnogim mi je filmovima važno stvoriti aktivističku platformu koja će poslužiti za razmjenu stajališta i razgovor. Stoga su moji filmovi ponekad niz razgovora ili diskusija među ljudima različita mišljenja. No, isto tako radim filmove u kojima proučavam određenu pojavu ili situaciju, filmove za koje pišem tekst pa čak i filmove bez zvuka. Meni je najvažnije da film bude sredstvo prenošenja političke rasprave, ali jednako mi je važno kako se to prenosi. Osim toga, zanima me istraživanje filmskog medija i tijekom godina sam razvijao i mijenjao metode vlastitog filmskog stvaralaštva, a to kanim i dalje.

4

5

Stillovi kratkog filma “The Right of Passage“ (19 min., 2013., sa Zanny Begg)

Po čemu je važan političko angažirani film? I kome je važan? Jeste li dobili pozitivne reakcije od publike u određenim geopolitičkim kontekstima? Primjerice, snimili ste film o jazu između razvijenog globalnog Sjevera i osiromašenog globalnog Juga, “Leave it in the Ground”. U filmu glas pripovjedača govori “Ne kupujte povijest – stvarajte ju!” Mislite li da fundamentalisti fosilnog goriva, kako ste nazvali zagovaratelje neprekinutog ekonomskog rasta, mogu čuti i reagirati na vaše poruke? Da se opet vratimo J. P. Sartreu koji je ustvrdio da Piccasova Guernica neće pridobiti ni jedan glas za borbu Španjolaca.

Ne vjerujem da bi konzervativci i reakcionari promijenili mišljenje samo zato što bi dobili valjane informacije. To jednostavno ne funkcionira. Postoje ljudi koji, pored zdravih očiju i ušiju, ne vide i ne čuju bjelodane činjenice. Vjerujem da su moja publika politički osviješteni pojedinci koji su kritični prema kapitalističkim odnosima moći, znatiželjni ljudi željni novih političkih ideja i alternativnih vizija za bolju budućnost. U vrijeme trajne ekonomske krize sve je više pojedinaca, čak i u bogatim, razvijenim zemljama, koji smatraju da kapitalizam nije najbolji sustav vladanja. Usto, ekološka ograničenja planeta Zemlje potvrđuju tezu da sustav temeljen na neprekidnom rastu mora brzo okončati. Mnoge ljude zanima moj način filmskog stvaralaštva i nije tu riječ samo o pripadnicima umjetničkih zajednica. Recimo, zanimala me bolivarska revolucija u Venezueli, pa sam u suradnji s Dariom Azzelinijem, snimio tri filma koji prate političke procese u Južnoj Americi od 2004. do današnjih dana. Premda su filmovi bili namijenjeni europskoj i sjevernoameričkoj publici, prikazivani su mnogo puta u Venezueli i ostalim južnoameričkim zemljama. Projicirani su i stotinjak puta političkim grupama, sindikatima, lokalnoj samoupravi, autohtonom stanovništvu, radnicima u okupiranim tvornicama, ali i na različitim javnim televizijskim kanalima.

 6

Still kratkog filma “The Right of Passage“ (19 min., 2013., sa Zanny Begg)

Mogu li umjetnici utjecati na stvaranje alternativnih društveno-ekonomskih modela u svrhu smanjivanja jaza između osiromašenih masa i vladajuće elite?

Jedna od mogućnosti jest podržavati društvene pokrete koji se zalažu za društvenu jednakost, upotrijebiti umjetnost za širenje ideja tih društvenih pokreta, primjerice među publikom koja posjećuje muzeje. Isto tako, moguće je uključiti se u pokrete i stvarati složeniji ili pristupačniji vizualni jezik pobune (iako se ponekad čini da je tu riječ o različitim pristupima).
Ne vjerujem da ćemo razviti istinski demokratska društva pukim glasanjem za napredne političke stranke u parlamentu; mora također postojati snažan pokret odozdo koji ustraje na društvenim promjenama. Stoga ne vidim razlog zašto umjetnici ne bi sudjelovali u društvenom napretku na svoj način. Na koncu, Occupy pokret govori u prilog toj ideji.

Kratki ilm “The Right of Passage“ (19 min., 2013., sa Zanny Begg) možete pogledati ovdje: