Tvornica noćas mora pasti

Nakon što je u posljednjih desetak godina vlada Janeza Janše privatizirala banke i poduzeća, Slovenija je od zemlje visoke zaposlenosti, visokih plaća, stabilnog rasta i političkog sustava po kojem je mogla biti uzor drugima u regiji, postala zemlja-slučaj. U Kamniku, kao mjestu koje je osamdesetih u Jugoslaviji slovilo po najvećem brutto dohotku po glavi stanovnika, u studenom prošle godine otvorena je izložba „Kamo su otišle sve fabrike?“ koja će biti otvorena do konca ljeta.

Autor koncepcije i izložbe je Marko Kumar, bivši novinar Radiotelevizije Slovenija, uz stručnu suradnju mag. Zore Torkar. „Izložba predstavlja tužnu sudbinu znamenitih robnih marki koje dolaze iz Kamnika, spomenimo samo legendarne stolice Rex, gorčicu Eta, brave Titan, kao i barut kojim se opskrbljivala cjelokupna Jugoslavija, na kraju krajeva, i Svitove bokale…

Izložba pokušava predstaviti materijalnu ostavštinu, s predmetima, fotografijama i općenitim duhovnim ozračjem nekadašnjeg socijalističkog sustava koji je bio jednim dijelom vrlo poticajan, a na drugom je potpuno prolupao. Idealno zamišljen, nije mogao dugo trajati, radi čega je sama izložba izazvala polemike. S desnice su mi tako zamjerali preveliku nostalgiju za zlatnim jugosocijalističkim vremenima, dok su mi s ljevice zamjerili preveliku vezanost za vlasnike tvornica koje su stvorene iz obiteljskih obrta koji su se širili i rasli kroz desetljeća“, kazao je Kumer.

U prvoj je fazi izložba postavljena u blizini željezničke stanice, zbog čega su je mogli vidjeti svi stanovnici Kamnika. „Hoćeš-nećeš, morao si je vidjeti, jer u muzej ljudi ionako teško odlaze“, pohvalio se Kumer. U sljedećoj fazi pridodan joj je i postav o dizajnu, kao i filmska građa, mnogi intervjui s nekadašnjim zaposlenicima i direktorima, uz podršku lokalne zajednice.

Najpoznatija priča iz Kamnika, vezana uz njegovo zlatno doba, svakako je započela 1952. godine kad se inženjer Niko Kralj, kao mladi diplomant arhitekture, zaposlio u tvornici Stol na radnom mjestu vođe razvojne i oblikovateljske službe. Kralj je ličnost u kojoj su tehnološka inovativnost i industrijsko oblikovanje neraskidivo povezani (više čitajte ovdje). Legendarni stolac Rex iz 1954., prvo je bio nesklopiv, da bi postao sklopiv i potom proizveden u desecima tisuća primjeraka, a u svoj ga je katalog povukla i Ikea. Danas je izložen u MOMA-u u New Yorku, kao dio zbirke Muzeja suvremene umjetnosti. Kraljevo je radno mjesto uspješno naslijedio i nadogradio arhitekt Branko Ursič.

Niko Kralj, foto: Janez Kališnik

Jedan od najstarijih gradova u slovenskoj povijesti, osnovan još 1229. godine, Kamnik se razvijao kao bitna trgovačka štacija na ruti između Ljubljane i Celja, s brojnim malim obrtničkim radnjama. Osnutkom barutane, cementare i ciglane već sredinom 19. stoljeća, nakon razvoja cesta i izgradnje željeznice (1891.), počinje se razvijati i industrija, a tvornice Kemijska industrija Kamnik – KIK, Stol, Titan, ručnici i kravate Svilanit, keramički ćupovi Svit, Utok, Eta – tvornica gorčice i Zorja, zapošljavale su i po više tisuća radnika. Kao kičma lokalnog gospodarstva, radnici su sto godina kasnije dočekali proglašenje samostalnosti Slovenije, trenutak otkad kreće razdoblje izmjenjivanja direktora prije nego li su im radnici stigli i zapamtiti imena.

Kroz izložbu zamišljenu kao mikrokozam standarda o kojima ovisi radnička svakodnevica – ne zaboravimo na ritam triju osmica, osam sati spavanja, osam sati rada i osam sati društvenog života – upoznajemo radničko samoupravljanje, menze, plaće, godišnje odmore, radno vrijeme, radno odijelo, instituciju čik-pauze, radničke savjete…

Iako se to danas doima kao magijski realizam, čitamo: „Samoupravljanje će stvoriti odnose kako bi čovjek, koji radi sa sredstvima u društvenom vlasništvu, postao gospodar sredstava i rezultata svojega rada, ne bi li put oslobođenja rada postao putem preobrazbe klasnog društva u slobodno društvo proizvođača“.

Podsjetimo se da je Jugoslavenska narodna skupština još 1950. godine usvojila zakon prema kojem radni kolektivi upravljaju radnim poduzećima s radničkim savjetom. Taj je, kao najviši organ odlučivanja, prihvaćao sve ključne dokumente poduzeća i odlučivao o njegovom razvoju. I direktor je za sve odluke morao dobiti suglasnost radničkog savjeta i sindikata. Radnički savjeti su se početkom pedesetih godina uspostavljali u svim kamničkim tvornicama.

Upravo su tvornice i njihovo širenje najzaslužnije za urbano planiranje i oblikovanje kamničkih gradskih veduta. Prvo se krajem 19. stoljeća tradicionalna gradnja povlači u korist tzv. skeletne gradnje, a armirani beton ulazi u široku primjenu.

Industrijska zgrada postaje simbolom nove tehnologije, a industrijske zone povlače se iz središta grada na njegovu periferiju. U šezdesetima dolazi i do preokreta paradigme, „divan radni, a jadan boravišni prostor“ u onu novu, ugodnog obiteljskog okružja, gradnjom stanarskih susjedstava (blokovi, dupleksi, četverostanovne boravišne jedinice uz vrlo ugodne kredite za gradnju individualnih kuća).

Tvornica Titan, 1921.g.

I zadnji, ali nikako ne i posljednji kuriozitet Kamnika koji ima posebnu težinu, tvornica je Titan, za koju se mislilo da je imenovana po drugu Titu. U jednoj lokalnoj tvornici će se kao mladi bravar 1911. godine doista i zaposliti Josip Broz. Tvornica će ubrzo propasti da bi deset godina kasnije i postala vlasništvom Titana – Kranjske tvornice željezne i bravarske robe i ljevaonice, sa sjedištem u Zagrebu. Tito će 1952. godine opet posjetiti Kamnik, radi obilaska tvornice Titan, koja je nakon njegovog posjeta obnovljena i proširena.

Sindikalne zabave u tvornici Titan, 70-ih godina 20. st.

Izložba „Kamo su otišle sve fabrike?“ izvukla je na površinu mnoge simpatije među onima koji su se osjetili izigranima što su njihove tvornice uglavnom nestale, poput tvornice kože koju je osnovao još prije stotinjak godina legendarni majstor Tone Knaflič. Kao posve netipičan gazda koji je sa svojim radnicima imao osoban odnos, među svoje je mušterije ubrajao i barona Rotschilda. No, sve to nije bilo dosta da zgrada ne završi pod buldožerima, skupa s radničkim knjižicama i dokumentacijom. Novim se vlasnicima toliko žurilo uništiti tragove o svojem poslovanju da su ovu tvornicu i ujedno spomenik industrijske arhitekture srušili – noću!

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.