Umjetnost društvenih pokreta

Marko Marković umjetnik je koji se forimirao na splitskoj Akademiji u vrijeme kada je grad s svojim građanima rapidno gubio svoj identitet, tvornice i kulturu. Pozicija studenta koji se bori s egzistencijalnim pitanjima u stranom mu gradu definirala je njegov umjetnički izričaj koji se temelji na senzibilnosti za socijalnu tematiku. O festivalu DOPUST koji je pokrenuo još kao student već smo pisali, kao i o nagradi Radoslav Putar koju je dobio 2011. godine i koja ga je odvela na studijski boravak u New York. Nakon dvije godine New Yorka, Marković ovih dana izlaže radove nastale u tom periodu u Splitskom MKC-u, te ima perfromans u sklopu Perforacija i Iks festivala u Splitu, te u sklopu Urban Festivala u Zagrebu. Što radi u Americi te kako mu izgleda Split nakon dugog izbivanja Marković nam otkriva kroz razgovor.

Radeći s obespravljenim radnicama kod kuće kroz tvoj rad umjetnost postaje područje socijalnog angažmana, rješavanja konflikta lokalnih politika, kapitala i građana. Za to si dobio i Putara. Kako socijalna tematika ušla u tvoj rad?

Moja umjetnost dolazi iz mog svakodnevnog života i svakodnevnih života drugih ljudi, onih koji dižu svoj glas i bore se za svoja prava. Kako umjetnik iz ničega stvara nešto, tako su i ti ljudi umjetnici, bore se protiv neimaštine, netolerancije, ignorancije, opće represije te stvaraju puteve za bolju sutrašnjicu. Bavim se živim ljudima i stvarnim problemima, pratim položaje studenata, građana, nacionalnih, rodnih i rasnih manjina, imigrante, radnike te ljude općenito. Taj cjelokupni angažman je prepoznat i dodjeljna mi je nagrada Putara za koncept u kojem sam glasu radnika Dalmacijavina i Uzora pomogao da izađe u sferama javnog.

Od lokalnih i partikularnih problema s kojima si se bavio u Splitu, dolaskom u New York prelaziš na globalne probleme. Kako si se kao umjetnik približio pokretu Occupy, kako su globalni odnosi moći i kapitala postali dio tvog rada?

Pri dolasku u New York odmah sam se našao na ulicama i pratio što se događa. Tako je nastalo projekt American Spring u kojem se nalaze intervjui s protagonistima pokreta, crteži, kolaži, fotografiji, performansi i ready made predmeti. Kratki film istog naziva koji dokumentira američku stvarnost tog vremena bio je predstavljen u filmskim institucijama kao što je Anthology Film Archive u New Yorku, na Rhode Island International Festival te u nekoliko galerija u Americi, Kanadi i Hrvatskoj. Performansi i akcije iz tog vremena govore o relacijama moći, agresiji financijskog svijeta te malim životima u svijetu kapital. To su akcija The Beast u kojoj glancam ogromnu brončanu skulpturu Bowling Green bika koja predstavlja moć novca, performans Sharpening koji se odvija na Wall Streetu na policijskoj barikadi sigurnosne zone gdje oštrim dva velika noža, glazbeni performans We are all like one u kojem pjevam na znakovnom jeziku za gluhe, kao hommage ubijenom crnom mladiću. Radovi nastali u Rusiji, Turskoj i Americi odnose se na probleme svugdje u svijetu. Tu se vidi senzibilna i suptilna poetika koja me zanima kao izražajno sredstvo. Rad Senzibilna Akcija nastao u Rusiji prikazuje ženski crkveni zbor Svete Marije Bogorodice kako pjeva misne pjesme koje slave rođenje Boga dok među njima stoji stariji muškarac podignute šake u zraku, kao živa skulptura otpora unutar sfera naroda/crkve/religije/politike nekih prošlih i sadašnjih vremena. U radu Aplauz odlazim na Taksim Square u Istanbulu i plješćem svim borcima za slobodu koji su se borili na ulicama Turkske i ginuli za svoja uvjerenja. Divan je moment kada mi se djeca spontano pridružuju u pljeskanju.

1_sensibile action 2

Koja je onda za tebe uloga umjetnika u društvenim pokretima koji propituju važeće odnose moći u društvu?

Smatram i vjerujem da je obaveza svakoga čovjeka, a pogotovo umjetnika aktivno djelovat protiv sistema koji uništava i iskorištava ljude. Umjetnost može biti lijepa ali umjetnost prije svega može i treba biti kritična, pa i opasna, funkcionalno sredstvo borbe u rukama umjetnika.

Odnosi moći koji postoje u svijetu politike, financija i tržišta postoje i u svijetu umjetnosti. Nedavno je Marina Abramović bila upletena u skandal o fizičkom i ekonomskom iskorištavanju umjetnika, o njenim suradnjama s zvijezdama iz svijeta zabave podvojena su mišljenja. U New Yorku i sam radiš za Matthew Barneya, a i neki tvoji radovi nastaju iz pozicije umjetnika/bauštelca. Možeš li nam reći nešto više o tim odnosima i kako si se sam postavio prema njima?

Umjetnička scena u New Yorku izrazito je komercijalana, sazdana od velikog mainstreama i malog mainstreama kojeg ljudi gledaju kao alternativu koja to zapravo nije. Takva scena vidi umjetnost kao brend, gura je u komercijalnom smjeru, po uzoru na MTV i ljestvice top hitova, pa ju i publika doživljava kao konzumeristički proizvod. Što se tiče Marine Abramović njezin rad zaista cijenim i vjerujem da ona ne bi ušla u povijest bez velikog rada. Ipak njene suradnje s raperom Jay- Z-em i Lady Gagom komercijalizacija su umjetnosti, a mislim da se umjetnost mora boriti upravo protiv toga. Marina Abramović danas je planetarno poznata, oko nje se vrti veliki novac i slava, to joj omogućuje da napravi i neke dobre stvari kao Institut za znanstveno istraživanje performansa u NYC za čiju izgradnju skuplja novac.

Što se tiče osobnog iskustva s Matthewom Barneyem, raditi za njega je fantastična stvar pošto sam tamo vidio stvari koje nisam ni mogao zamisliti. Filmski setovi s mnoštvom životinja, uvrnutim likovima, borcima u kavezima, porno zvijezdama, bogovima iz Egipatske mitologije, plemenima iz astečkih civilizacija, trans gender Amišima i plutajućim kućama na rijekama stvarno je nešto da vam mozak eksplodira. Barney je visoko profesionalan u svom poslu, zahtijeva učinkovit, kvalitetan i krajnje precizan rad od cijelog tima no ujedno pazi da cijeli taj tim bude zadovoljan u vedroj i pozitivnoj radnoj atmosferi.

Sve što radim ja tretiram kao umjetnost, bilo to na baušteli, u restoranu, studiju ili sad na novom poslu što me čeka u školi. Sve je to umjetnost, put kroz život, tako i predstvaljam novi opus radova kao određeni put kojim prolazim.

5_DECONSTRUCTION

Društveno angažirana umjetnost djeluje i dio je javnog diskursa. Ipak, kao pojedinac/umjetnik ne možeš zanemarit osobnu i privatnu stranu. S performansom Fuck the System otvorio si temu odnosa privatnog i javnog u današnjem društvenom poretku. Oralno zadovoljavajući Ninu Ber koja u performansu svojom uzdignutom šakom utjelovljuje simbol otpora uveo si seksualnost, koju inače društvo gura u sferu privatnog, u javni diskurs. Kako je došlo do ovog rada?

Ovaj je rad nastao u suradnji s Ninom Bar kao odgovor na represivni aparat i sistem koji zadaje norme i ograničava slobode, kako govora, izražavanja tako i djelovanja. Fuck the System je performans u kojemu Nina kao živa skulptura personificira slobodu u obliku žene koja stoji u pozi s podignutom šakom, povijesnim simbolom otpora. Kroz seksualni akt ljubavni čin postaje ultimativno oružje protiv mržnje. Javnost taj diskurs negdje prepoznaje no seksualnost je još uvijek stvar koja šokira i plaši ljude. Naše djelovanje u javnosti dolazi iz naših osobnih predodžbi što je naša intima ili naš privatni prostor. Apsurd je da javno ograničava ljubav, seksualnost pa time i slobodu općenito.

3_ fuck the system

Kakvi su odnosi privatnog i javnog unutar tvog rada?

U mom radu vidljivo je da javni događaji utječu na mene i moj privatni život pa tako moja privatnost izlazi nazad u javnost stvarajući protok i filtraciju onoga što se događa i o čemu moram govoriti. Bilo bi suludo ne istupiti i ne tražit svoja prava. Svi ljudi koji su izašli i još izlaze na ulice Turske, Grčke, Brazila, Bugarske, Meksika, Chilea, Rusije, Amerike, pa i oni koji bježe iz svojih domova u Siriji na kraju su posljedica nejednakosti u odnosima javnog i privatnog. O tome govori i moj najnoviji performans Spomenik Protestu iz Zagreba. Kao živi spomenik protestu građani su tu pozvani na razmišljanje o ovoj tematici.

Zajedno s tobom, oko Dopusta i drugih događanja, u Splitu se formirala generacija umjetnika koji su kritički pristupali socijalnoj i egzistencijalnoj tematici. Kako ti Split izgleda nakon dvije godine odsustva?

Dopust je utabao staze za suvremenu scenu koja se tada počela razvijati i širiti. Umjetnici koji su nastavili dalje pa i novi mladi umjetnici koji dolaze s UMAS-a odlično promišljaju i prate događaje vezane za Hrvatsku stvarnost. Promjena vlasti koja se nedavno dogodila u gradu ne znači da se promijenio i mentalitet grada. I dalje ostaje na umjetnicima da reagiraju, da traže promjene i razvoja društva. Meni je Split u jednom trenutku postao malim, zato sam i otišao. Sada mi se Split čini još manji zato što dolazim iz drugih mjesta u kojima vidim stvarni svijet u kojemu nije bitno tko šta vozi i čiji je ćaća od kuda. Ipak, zaista mi je bilo drago doći u Split i vidjeti prijatelje koje dugo nisam vidio. Suradnja između MKC-a, Perforacija i Iks festivala bila je odlična. Izložba i happening koji sam predstavio splitskoj publici zaokružio je jednu cjelinu koja kreće iz lokalnog u globalni kontekst i vraća se s globalnom formom nazad u lokalni prostor. Taj happening, Konfrontacije, doveo je publiku u poziciju izvođača, natjerao ih da se kroz izmjenu poljubca koja je tekla u krug na sceni amfiteatra Doma mladih, gdje su prije dvije godine radnici Dalmacijavina i Uzora bili dio happeninga s početka priče, suoče jedni s drugima, pa tako i sami sa sobom. Neki ljudi su istupili iz kruga dok su neki zaista uživali. Ovim putem još jednom zahvaljujem splitskoj publici na izvedbi koju su ostvarili. Tu su svi postali umjetnici i stvorili čvrst krug zajedništva i ljubavi.

Fotografije: Damira Kalajžić, Marko Marković