Umjetnost ne može podrazumijevati besplatan rad
Da vizualni umjetnici gotovo nikad ne dobivaju naknadu za razvijanje ideja te izradu rada opće je poznata stvar. Međutim, vrlo rijetko dobivaju i autorske naknade za izlaganje svojih radova u muzejima i galerijama. Kada bismo takav sistem financijske naknade prebacili na neku drugu struku, teško bismo mogli očekivati kvalitetne rezultate.
Upravo s ciljem da osigura postojanje kvalitetne umjetnosti koja odražava najrazličitije aspekte ljudskog iskustva u Velikoj Britaniji pokrenuta je kampanja Paying Artists koja se zalaže da umjetnici budu plaćeni za svoj rad. Njihova kampanja usmjerena je na galerije koje se financiraju iz javnih sredstava, a u istraživanju su otkrili da kroz zadnje tri godine 71% umjetnika nije dobilo nikakvu autorsku naknadu za izlaganje te da ih je 63% bilo prisiljeno odbiti poziv za izlaganjem jer si ne mogu priuštiti raditi ni za što. Kao jedan od većih problema kampanja navodi činjenicu da se praksa neplaćanja umjetnika tako duboko uvukla u sistem umjetnosti da umjetnici, posebno oni mlađi i oni koji nemaju galeriste, više niti ne očekuju da će biti plaćeni. Autori kampanje smatraju da takve politike mogu dovesti do posljedica kao što su gubitak raznolikosti i inovativnosti britanske umjetničke scene. Ovom kampanjom Britanci su se pokrenuli, ali problem nije specifičan samo za njih.
Autorski honorari za izložbe nisu pravilo ni u svim našim muzejima i galerijama. Kao umjetnica koja ima lokalno i međunarodno iskustvo Renata Poljak nam otkriva: “Autorski honorari za izlaganje, ako se i isplaćuju, svugdje su simbolični. Međutim u svijetu gdje postoji tržište za suvremenu umjetnost svaka izložba, a posebno one veće i u uglednim muzejima, utječu na cijenu i prodaju radova.” Nepostojanje tržišta za suvremenu umjetnost, rijetki i slabi honorari te još rjeđi otkupi umjetnina prisiljavaju većinu naših umjetnika da uz svoje umjetničko djelovanje imaju i neki drugi sigurniji izvor prihoda. Umjetnost se tako gura u sferu slobodnog vremena, hobija te njeno postojanje ovisi o upornosti umjetnika da ustraje u svom radu. Posebno teko prolaze mladi umjetnici.
Vlastito iskustvo s kojim se mogu poistovjetiti i naši mladi umjetnici donosi nam Makedonac Darko Aleksovski koji u svojoj umjetničkoj praksi često otvara pitanje implikacija nepisanih pravila sistema umjetnosti, jedno od kojih je i da mladi umjetnici rade besplatno zbog promocije. Kod kuće je surađivao s javnim institucijama i nevladinim organizacijama u kulturi, a ponekad je prisiljen odbiti međunarodne pozive upravo zbog toga što ne predviđaju pokrivanje svih njegovih troškova. Svoje iskustvo koje obuhvaća najrazličitije poslove u kulturi sažima ovako: “Uvijek sam bio najmanje plaćen kao umjetnik, što znači da se više isplati raditi bilo što drugo!”
Jedan od prijedloga za rješenje ovog problema u smislu osiguranja budućnosti vizualnih umjetnosti u Velikoj Britaniji koji nudi kampanja Paying Artists je kreiranje nacionalne politike plaćanja umjetnika te njeno primjenjivanje u ugovorima o javnom financiranju kulture. Ako bismo to primijenili na naš primjer, to bi značilo da bi Ministarstvo kulture kao i uredi za kulturu pojedinih gradova te druge zaklade koje financiraju izložbene programe trebali inzistirati na stavci o autorskom honoraru umjetnicima u budžetima koji se prilažu u natječajnoj dokumentaciji te istu staviti u ugovor po kojem se isplaćuju sredstva.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
