Umro je Mladen Stilinović
“Čujem da se govori o smrti umjetnosti /smrt umjetnosti je smrt umjetnika…”
Umro je Mladen Stilinović (Beograd, 1947.), jedan od onih umjetnika koji je mogao zadržati svoju umjetničku oštrinu bez obzira na kontekst i vrijeme u kojem stvaraju.
Prve je umjetničke radove Stilinović realizirao u formi GEFF-ovskog eksperimentalnog filma. Tada, 1975. godine, a posebno u okviru Grupe šestorice, umjetničke skupine u kojoj su sudjelovali i Željko Jerman, Boris Demur, Vlado Martek, Sven Stilinović te Fedor Vučemilović koju je karakterizirao radikalan raskid s institucionalnim instancama umjetnosti i akcijama u javnom prostoru, Stilinović realizira svoja prva djela konceptualističke prirode, a parolu “Umjetnost na ulice” dovodi do svog punog izričaja.
Umjetnost između akcije, medijskih eksperimenata i aktivne uloge jezika, opisivala je djelovanje Grupe, ali i svakog od članova, pojedinačnih umjetničkih osobnosti.
Svoje aktivnosti Stilinović usmjerava prema društvenoj stvarnosti, prvenstveno prema njezinoj političkoj dimenziji. U tkivu društva razotkriva aparate moći, ali i pozicije nemoći. Dosljedno se bavi fenomenom jezika kao sredstvom političke, ali i umjetničke manipulacije.
Nakon raspada Grupe šestorice 1980., Stilinović nastavlja promišljanje odnosa znaka, označenog i označitelja, pa tako razvija svoju seriju Eksploatacija mrtvih (1984.-1990.) u kojoj suprotstavlja vizualne simbole suprematizma, socrealizma i geometrijske apstrakcije, dajući komentar na eksploataciju simbola koji su izgubili svoje izvorno značenje.
Često autoreferencijalan i gotovo uvijek ironičan, duhovit, Stilinović pokazuje kako zapravo, smijeh, u maniri Kundere, u socijalizmu više nije smiješan.
Tijekom nekoliko desetljeća Stilinović je nizom akcija, izložbi i autorskih knjiga potvrdio poziciju umjetnika kao aktivnog korektiva stvarnosti koja ga okružuje. Stilinović provocira, prkosi, ruga se i parodira vrijednosne sustave i sustave moći.
Mladen Stilinović, 100 % fotografska knjiga, 1976, snimio Paolo Mofardin
Kao i nekada u komunističkom režimu, kritika ideologija nastavlja se i u tranziciji, ali se širi i na kapitalistički Zapad, tematizirajući status i funkciju umjetnika, reklamnu industriju i industriju umjetnosti.
Stilinovićeve teme su naglašeno fokusirane, pronalazi ih doslovno oko sebe, u najbližem okruženju, u novinama, na cesti među običnim ljudima, na mjestima društvene bijede i siromaštva, među umjetnicima. One su Novac, Bol, Vrijeme, Crveno, Bijelo, Lijenost, Eksploatacija, Smrt, Siromaštvo, Crno, Ekonomija.
Anarhističkim rječnikom rečeno, Stilinović govori o nedostatku društvene ravnopravnosti, samoorganizacije i pravedne raspodjele, nedostatku načela prema kojem pojedinac može ostvariti svoj maksimum potreba, a da pri tome ne radi na štetu drugih.
“Novac je novac, umjetnost je umjetnost”, Stilinović piše u svom manifestu Pohvala lijenosti (1993.) kako “Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega…”.
Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natjecaja (tko je prvi), zaigranost predmetima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti.
“Draga umjetnosti”, pisao je Mladen Stilinović 1999. godine, “pišem ti jedno ljubezno pismo kako bih te udobrovoljio i potaknuo da me katkad posjetiš”.
Uvijek bolno svjestan svog vlastitog suučesništva i uključenosti, u svom obraćanju umjetnosti Stilinović iznosi niz zabrinutih, poetskih, enigmatičnih i skromnih napomena o položaju umjetnosti u suvremenom svijetu, o njezinoj recepciji i distribuciji. No on i propituje vrijednost umjetnosti, koja se prečesto prevodi isključivo u novčanu vrijednost, ili, kako to on kaže: “Brza manipulacija, brzi novac, brzi zaborav”.
“Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik” ( 1994./1995.). S Drugim svjetskim ratom i useljavanjem izbjeglica iz ratom poharane Europe, SAD je starom kontinentu “oteo” primat u umjetnosti. Glavna struja avangardne umjetnosti preselila se iz Pariza u New York, a engleski sociologija jezika proglašava univerzalnim jezikom suvremene umjetnosti.
Oni koji ne govore jezikom zapadne umjetnosti i umjetničkog tržišta isključeni su iz njega – u prvi plan iskače ideološka dimenzija jezika: engleski kao jezik dominacije i moći.
Koncept umjetnosti, političke supresije razvija kroz ideju boli, istodobno izdajući Rječnik boli (2000.-2003.) s kojim se predstavljao na Venecijanskom bijenalu.
Riječ je o radu koji uzima rječnik engleskog jezika u kojem su sva tumačenja riječi bila prekrižena bijelom temperom i zatim izjednačena s riječi “bol”.
Nastavak dosadašnjih motiva i boli koja prelazi fizičke granice, u Stilinovića će preuzeti istodobno poetičnu, ali i mučnu ulogu. U nastavku pročitajte umjetnikov manifest.
Položeno oružje na crvenom tepihu. Predaja? Čija? Svečanost? Moguća pista za manekene?
Tu instalaciju vidio sam prije četiri godine ispred Stožera Hrvatske vojske.
Nikoga nije bilo na ulici, samo tepih i oružje. Jedna nadrealistička situacija. Prije dvije godine napravio sam takvu instalaciju u Močvari gdje ju je Boris Cvjetanović snimio. Sada izlažem devet metarski print te instalacije.
Više volim fotografirano oružje od pravog.
Drugi rad je video snimljen u Serpentine Gallery u Londonu 2009. na manifestaciji Poetry Marathon. Glumica Martha Swann čita dio Riječnika – Bol.
Kako su ta dva rada povezana?
Oružje je bol.
Djela Mladena Stilinovića nalaze u međunarodnim muzejima poput Museum of Modern Art u New Yorku, Musee National d’Art moderne (Centre Georges Pompidou) u Parizu, Victoria nad Albert Museum, Moderna Museet u Stockholmu, Modernoj galeriji u Ljubljani, i naravno, u MSU Zagreb.
O retrospektivi u zagrebačkom MSU 2012. čitajte ovdje, a o ostalim izložbama čitajte ovdje, ovdje i ovdje.
Fotografije: arhiva, mladenstilinovic.com, barcelonagalleryweekend.com
