Videoigrice u kojima se uvijek gubi

Pro Tools naslov je samostalne izložbe Corya Arcangela u njujorškom muzeju Whitney. Videoigre, jednokanalni videouraci, kinetičke skulpture, printevi i crteži iz plotera izloženi su radovi nastali upotrebom kako profesionalnih tako i amaterskih tehnologija, s naglaskom na vernakularni izričaj koji su suvremene i one nešto manje suvremene tehnologije stvorile u današnjem društvu.
Glavni izložak je svakako Various Self Playing Bowling Games – Različite igre kuglanja koje same igraju iz 2011. Radi se o velikim projekcijama 14 videoigara kuglanja koje su nastale u razdoblju od kasnih 70-ih do 2000-ih godina. Na prvi pogled rad izgleda kao kronološki prikaz razvoja digitalnih medija, od pikseliziranih apstrakcija do realizma, od videoigara za Atari 2600 do 3D simulacija za Playstation.

Ali, Arcangelo uvodi novi element u videoigrice. Čip koji je razvio u suradnji s programerima, te ga postavio na konzole igrica, vodi igru tako da neprestano ponavlja neuspješne poteze. Kao sportska videoigra, koja bi na kraju trebala donijeti zadovoljstvo pobjede korisniku, ovaj umjetnički rad promatrača stavlja u bespomoćnu poziciju impotentnog gubitnika, a i kao sama prezentacija videoigre, nema smisla. Izokretanjima ustaljenih pravila videoigara te njihova odnosa s korisnicima umjetnik se referira na našu ovisnost i velika očekivanja od tehnologija. 3D figura igrača koji stalno gubi Arcangelu je metafora za različite načine na koji je život ovisan o tehnologijama.

Ipak, umjetnik nije imun na privlačnost tehnologije, štoviše, tehnologija mu je alat s kojim radi te je s njom i emocionalno vezan. U radu Palms – Palme, također iz 2011., kompjutorom povezuje najnoviju digitalnu crtaču ploču sa zastarjelim ink-jet ploterima, kao Hewlett Packard 7475° ili Mutoh XP – 300, koje je danas teško naći čak i na eBayu. Ovaj način prebacivanja skica palmi u digitalnu formu rezultirao je serijom crteža na kojima razlika između automatske linije koju proizvodi ploter i umjetnikove više nije jasna. Tu na vidjelo izlazi tenzija prisutna i u drugim Arcangelovim djelima, tenzija između ready madea kao proizvoda ili tehnologije i umjetnikova kreativnog čina, često minimalnoga koji svejedno pozicionira produkt kao umjetničko djelo.
Povezujući nove i zastarjele tehnološke gadžete, umjetnik se također osvrće na sve brže zastarijevanje tehnoloških proizvoda, na sve kraće vrijeme u kojem neki proizvod prolazi put od napredne tehnologije do uvrede dobrom ukusu.
Na izložbi su postavljeni radovi Photoshop Gradient Demonstrations iz 2008 – deset unikatnih printeva gradijenta boja izvedenih u Photoshopu; kinetičke skulpture od standardne uredske opreme iz 80-ih, Research in Motion iz 2011, koje među ostalim odražavaju dvije ključne karakteristike reklamnih i marketinških strategija, prezentacije novog, što pobuđuje interes, uzbuđenje i želju, te nostalgije koja cilja na našu memoriju i trenutke koje ne želimo zaboraviti; There is one at every party iz 2010. montaža je scena iz popularne TV serije Seinfeld.

Arcangel, rođen 1976., već desetljeće kroz medije ispituje međuodnose digitalnih tehnologija, interneta i umjetnosti. Gore spomenutim i drugim radovima na izložbi Pro Tools umjetnik istražuje marketinške strategije koje lansiraju nove proizvode, hvata se prikaza tehnologija i sistema reklama te njima manipulira i izokreće ih da bi nas natjerao da razmislimo o ulozi tehnoloških proizvoda u suvremenoj kulturi. Upozorava na privlačni sjaj tehnologija, apsurd njihova kratkog trajanja i tenziju između ready madea i kreativnog procesa.

*Cory Arcangel